Znam tipa. Često se sretnemo. Naravno, u birtiji. Popričamo, onako postkoronski, sa stola na stol. Uopće, ta jebena korona je razbila neku onu birtašku prisnost, šaputanje o nekim temama da drugi ne čuju, pljuckanje kapljica piva u lice, nema toga više.
Tip je mlađi od mene dvadesetak godina. Radi u državi, neki kurac piše. Sjećam se njegovog oduševljenja, nije tome davno, kada je nakon puno natezanja, uspio gurnut glavu u državne jasle. Sjećam se jer sam i ja tome pomogao. Ne puno, ali Boga mi, ne niti malo.
Veselio se poput malog djeteta, te novi izazovi, te priče o nekakvim metodama i elaboratima, modernim ekonomskim modelima. Malo mu je daleko do posla, ali Bože moj.
Ne mojim, poduzećetovim. I preživjeli smo.
Slušao sam strpljivo što priča o modelima i elaboratima, meni koji sam cijeli život živio od vrlo konkretnog rada, u kojem sam morao donositi odluke u djeliću sekunde, ponekad i o desecima miliona kuna. Odlučivati o stvarima o kojima je ovisila egzistencija tisuća radnika. I njihovih obitelji, dakako. Nije bilo vremena za razmišljanje o opravdanosti ili neopravdanosti investicije, niti o nekakvim koeficijentima. Samo instinkt i ogromna energija i želja za preživljavanjem. Ne mojim, poduzećetovim. I preživjeli smo.
Metamorfoza
Često me pitao za savjet, pažljivo je slušao, pamtio, pri slijedećem razgovoru postavljao je pitanja o stvarima koje smo već spominjali, vidio sam da razmišlja, vrti u glavi, pamti, prihvaća i odbacuje ono što mu ne treba. S vremenom, polako, pitanja su postala sve rjeđa. Isprva sam mislio, da je to dobro, čovjek je ušao u posao, punom snagom. Hvalio je radno okruženje, bio zahvalan tipu koji ga je primio na posao.
Tome u prilog išlo je i njegovo zadovoljstvo. Na poslu su svi super, svi su dobri, ma vrijedni i pametni. Gledao sam i šutio, tužno pomislio Ništa ti dragoviću nisi naučio, jer, u poslu si, ako želiš uspjeti uvijek sam. Surađuješ maksimalno, ali ručna je uvijek pri ruci.
Država je to, pa se s izborima promijenilo rukovodstvo, kako to i ide. Tip koji ga je zaposlio na intervenciju, postao je kreten, bezveznjak koji je radio sranja, neka ženska koja se izlagala vrlo otvoreno ga gurala na radno mjesto, postala je neshvatljivo glupa. Slušam i šutim. Čekam do kuda će to ići. A jasno mi je već sada, toliko puta viđena podlost, prevrtljivost. Naravno, rad u državi podrazumijeva i praćenje politike. Njegov novi politički odabir, nismo puno o tome pričali, ali, priznam shvatio sam da me sram pri pomisli što sam sve učinio da bih pomogao osobi koja ima, naravno, po mom vrijednosnom sudu, takve procjene. Ne žal. Samo sram. Sramim se prije svega svoje procjene tog tipa. Sramim se zbog činjenice da sam ispao budala. A ne volim kad sam budala. Ni malo.
Odricanje ljudi koji su ti pomogli, radi preživljavanja. Kao u onoj staroj: Kaže cigo, ubijte mi oca i mater, da se ne zna čiji sam. Takvih kao on imao sam na stotine u svom poslu. I uvijek ih pažljivo izbjegavao, onako u širokom luku.
Onda sam čuo da ga jebu s ugovorom, svako malo produljenje. Na poslu više nije lijepo. Novi šef je kreten. Nisam se previše brinuo, znao sam ja da će on uvući se nekome. Kao što se uvukao prije.
Gledam ga, naručuje kavu, duplu, a predvečer je. Ja zadubljen u pisanje, ponekad bacim oko, on zadubljen u mobitel. Dobacim koju riječ, on odgovara nakon minutu dvije, a prsti mu tuku po tastaturi mobitela brže od prstiju Angusa Younga kad svira Thunderstruck. Oči i lice zažareno. Dopisivanje je vatreno. Znam, postao je ovisnik.
Društveni komunikator. Znam to već dugo. Stanuje s obitelji, a živi na Facebooku i Viberu. Radi na Facebooku i Viberu.
Odgovara nekoncentrirano, nevezano, a ja mislim Ko te jebe. Nervozan je. Gledam ga. Gledam kroz njega. Zatvaram laptop. Molim ga da mobitel stavi u džep. Na minutu, želim mu nešto reći.
Dati mu zadnji savjet. Dosta sam ga nasavjetovao.
Ako želiš raditi, ne biti uspješan, samo raditi, onda moraš biti korektan prema ljudima. Ne samo poslu. Nego prema ljudima.
Ako želiš biti uspješan u svom poslu, onda je to već jako teško. Na posao moraš dolaziti odmoran, svjež, pun elana. Odmoran i ispavan. Jer posao, pravi posao ubija, troši te.
Gleda me, i kaže da ne razumije.
Stari moj, ja imam sve vrijeme ovog svijeta. Ja vidim sve, pamtim sve. Ako si na Viberu do pola četiri ujutro, a od pet na Facebooku, kada spavaš? Misliš li da tvoja okolina ne vidi. Da ne vidi kakav dolaziš na posao?
Ustanem, uzdahnem i protisnem, više onako za sebe. Nikada ništa od toga…