Problem s pisanjem
Oduvijek sam imao problema s pisanjem. Oda i ditiramba. Hvalospjeva.
Ma imao sam i problema s čitanjem, jer me odmah zabolio želudac.
A i glava,
Jer, prevrtao sam u mislima, kakav to čovjek moraš biti da se spustiš tako nisko, da ti ponestane bilo kakav kriterij?
Nisam ja naivac, jasno je meni da postoje ljudi. Koji do ciljeva dolaze na sve moguće načine. A meni se kičma ne savija. Nikada, ni malo.
Takvim ljudima u politici, ali i u javnom i realnom životu posvećen je postal. A oni izviru li izviru svakim danom sve više.
Jebe im se što mene od toga boli želudac i glava.
Cilj je postignut. Na bilo koji način. A umene se okreće želudac.
I zato pišem ovako, jer hvalospjeve bez kriterija ja pisati ne mogu. Pisati lijepo ja ne znam.
Ne znam pisati lijepe i sladunjave priče o zelenim livadama i blagom vjetriću koji miluje lice.
Naprosto, to nije moj đir. Prsti se ukoče. Ne slušaju, ne lete tastaturom.
Smisao mog pisanja je jednostavan. Negdje na nivou amebe. Nije ni malo složeniji.
Stane u samo četiri stiha.
Htio bih da budem gospodin
i izbjegnem reakcije bijesne
ali reci ću kao pravi primitivac
Ko te kara, nek ti piše pjesme.
