Hrvatska – zemlja nakaradnih ljudi

Možda Vas zanima

Hrvatska – mala zemlja čistih ruku

Suprotno uvriježenom mišljenju o Hrvatima koji nisu baš neki vatreni obožavatelji osobne higijene, a i nekakvim europskim statistikama, po kojima je Hrvatska pri europskom dnu po potrošnji sredstava za osobnu higijenu, usudio bih se reći da to nije tako.

Ma znam da ćete se odmah sjetiti ustajalog, vonjem znoja, luka, češnjaka, zraka u autobusi koji prometuje na liniji Bjelovar – Daruvar, ili Benkovac- Zadar. Ili Split Sinj, ali i Osijek – Đakovo.

Ili kada stojite u tramvaju, a klipan do vas se primi za onu šipku iznad glave, a iz pazuha vas opali cijela simfonija mirisa.

Još vam se nasmiješi neopranim zubima uz zadah tjednog menija.

Dakle, praksa pokazuje da Hrvatima sapun dođe nešto kao ukras.

Kupiš ga i ne trošiš, čuvaš ga ljubomorno, da se ne potroši. Pa nije sapun pička da se upotrebljava, a ne troši.

Mnoge stvari u Hrvatskoj se događaju, a da se od prve ne vide i ne znaju pokretačke sile. Koje su uvijek zaplotnjački i podlo skrivene, duboko u separeima skupih restorana, u debelom hladu sakristija, gdje se govori tiho, vrlo često u simbolima, rečenicama nedovršenim, jer, savjest, ili oprez ne dopušta da se kaže što se misli i što se treba napraviti, nego se to prepušta mašti i kreativnosti sugovornika, koji te zamisli prenosi dalje.

Za razliku od dječje igre pokvareni telefon, ovdje se ne može ideja iskriviti, iščašiti, jer je već u startu iščašena, može biti samo još više iščašenija, što i jest smisao cijele priče.

Centri moći upravljanja državom, poprilično dobro zamaskirani, provode svoje, bez obzira tko je na vlasti.

Fina mreža interesa, isprepletena svim porama i aktivnostima društva, povlači se i zateže ili se popušta, prema procjeni glavnog pauka.

Iz ugodnog bara hotela Sheraton u Zagrebu.

Svakodnevno smo svjedoci afere na aferu koje tresu ovo društvo.

Od tolikih portresa, temelji svakog društva bi se već dobrano rasklimali, te bi došlo do potpunog urušenja društva.

Iz iskustva, mi Hrvati znamo da su svakako najveći domoljubi oni koji ne žive u Hrvatskoj, nego negdje drugdje, bila to BiH, Australija, Kanada, Novi Zeland. Svakako tu ne bi trebalo, barem po mome sudu ubrajati one koji žive u Irskoj.

Jer se temelji društva grade na slobodi, pravu mišljenja, pravu ispoljavanja mišljena, jednakosti i ravnopravnosti. Socijalnoj i pravosudnoj pravdi.

Takva društva, sagrađena na tim temeljima, odavno bi se urušila, nestala bi, pa bi se sve moralo krenuti iz početka.

Da li je tome stvarno tako? Nije!

Jer, sva ova iščašenja u društvenom ponašanju koja se događaju kod nas, nakaradni debilititeti koji se javljaju iz dana u dan, u takvim društvima ne bi ni izlazila na vidjelo, jer su minorni, sporadični slučajevi, o kojima se novinarima ne isplati ni pisati, jer to niko ne čita.

Hrvatsko društvo je, kako se vole hvaliti i busati u prsa junačka, sagrađeno po nacrtu domoljubnih, državotvornih faktora.

Prvo treba definirati domoljublje, poprilično apstraktnu kategoriju i pojam, jer mislim da ne postoji niti sprava, niti nekakav metar za izmjerit količinu domoljublja.

Čak nije definirana ni jedinica domoljublja, da li su to, centimetri, kilogrami, količina pokradenih novaca, ili naprosto količina stečenih beneficija.

Iz iskustva, mi Hrvati znamo da su svakako najveći domoljubi oni koji ne žive u Hrvatskoj, nego negdje drugdje, bila to BiH, Australija, Kanada, Novi Zeland. Svakako tu ne bi trebalo, barem po mome sudu ubrajati one koji žive u Irskoj.

Oni su i otišli zbog domoljublja ovih vanjskih.

Na lijepoj zemlji, prekrasnom moru, čarobnim planinama, stvorena je država koja vonja. Kao da su je sagradili tvorovi. Državo Tvorci.

Ako sam u krivu, neka se ti vrli domoljubi vrate i dođu ovdje prakticirati domoljublje. Domoljublje se tamo živi, napaja dušu, te im daje pravo i obavezu glasanja za izbor vlasti u Hrvatskoj, koje vrlo ozbiljno shvaćaju, valjda tako kompenzirajući grizodušje koje ih napada, zbog svijesti da poreze ne plaćaju u Hrvatskoj, koju toliko vole.

Sada dolazimo do državotvorstva.

Izraz državotvoran toliko je signifikantan, znakovit, kao rijetko koji izraz u političkom rječniku u Hrvata.

Država Hrvatska, kakva jest jest, stvorena je, vjerujem i nadam se, sa najboljim namjerama većine građana Hrvatske, sjećate li se referenduma?

19.svibnja 1991?

94,17% Hrvata se izjasnilo za izlazak iz federacije SFRJ.

Dakle većina, ogromna i premoćna većina se izjasnila za izlazak. Brojka skoro pa nedostižna, ako ne računamo postotak izborne pobjede Tihomira Jaića u Čazmi, što je isto bio u stvari referendum, unutar jedne stranke u nastavku tradicije i politike, opis koje dajem u nastavku, a odnosi se i na njih.

Iz države se izašlo, da bi se ušlo u prazni prostor, u kojem su vizionari vidjeli svoju državu.

Svi smo mi imali viziju. I vi, i ja, i naše obitelji i prijatelji.

Ali, sudjelovali u ostvarenju vizije smo sudjelovali samo simbolično, svojim radom.

Uni koji su preuzeli državotvornu funkciju, no, nazovimo ih tvorovi, stvarali su državu prema svom moralnom kodeksu i svojim interesima, ne mareći za interese moje, moje obitelji, vas vaše obitelji i vaših prijatelja.

I stvorena je država, od strane državotvoraca, tvorova.

Prekrasnu zemlju nastanjuju nakaradni ljudi.

Na lijepoj zemlji, prekrasnom moru, čarobnim planinama, stvorena je država koja vonja.

Kao da su je sagradili tvorovi. Državo Tvorci.

Povlastičari, pretvorbeni lopovi, amnestirani kriminalci, amnestirani četnici, svećenstvo, profesionalni vojnici, od kojih je malo tko bio u ratu dulje no što traje srednja vojna škola.

I dan danas, četvrt stoljeća nakon rata, na svojim FB profilima se kurče mitraljezima, bombetinama, militarističkim parolama.

Jer u četvrt stoljeća nisu stvorili i napravili ništa čime bi se pristojan čovjek pohvalio svekolikoj javnosti.

Oni su svoje napravili u nekoliko mjeseci ratovanja i sada uživaju u plodovima svoga rada. Njima je još rat. I bit će dok su živi.

Strašno puno savske vode ulilio se u Dunav od kada su zadnje kapi krvi hrvatskih muževa natapale Savu. Četvrt stoljeća.

Ili ipak tričetvrt stoljeća, vrag bi ga znao.

Ali zaborava nema.

Oprosta nema.

Oprostit krv prolivenu pred osamdeset godina, danas nikako ne mogu oni koji su godinama odlazili u Srbiju, prijateljevali, ševili gedžovanke, prijekim okom gledali kada su im ti gedžani negdje na Jadranu htjeli povalit ženu. Krsne slave, krštenja, sve se to slavilo zajedno.

Plakalo se kada je otišao Tito.

Pilo se zajedno godinama, slavilo, ljubilo pijano, pjevalo. Ženilo, rastajalo.

Da bi se nakon pedeset godina sjetili, da je došlo vrijeme za mržnju, koja toliko truje dušu da raste svakim danom sve više.

Hrvati su postali, od naroda intelektualaca, dobrih profesora, liječnika, odličnih inženjera, tehničara, industrijskih radnika, narod profesionalnih mrzitelja.

Vođeni rukom profesionalnih državotvoraca i domoljuba.

Koji zadiru u naš džep, ali im to nije dovoljno, žele nam zaći i u misli i dušu, zasrati i ih i zagaditi, kao što je njihova duša zasrana.

Zabranjuju sve, ti pijani krezubi, neškolovani i primitivni monstrumi.

Koji mrze sve osim svoje kese i svoga interesa.

Samo daj, daj, daj! Još više daj!

Prekjučer je na cesti ugašen život.

Mladića, koji života pravo ni okusio nije. Rođenog u Hrvatskoj.

Mladić je umro, jer nije bilo nikakve medicinske pomoći, osim medicinske sestre, slučajne prolaznice, a hitna pomoć, udaljena samo šesto metara, došla je za dvanaest minuta, dovoljno da prosječan muškarac ispješači kilometar i pol.

Došli su sa dva farbanta. Bez defibrilatora.

Jer to nema.

Došli, ružno je reči, u opisu ovakve situacije, bez kurca u svatove.

Danas, kako bi to rekao Mišo, tužna majka mrtve usne ljubi.

Jer nema novaca za defibrilatore, jer je novac utrošen za plaćanje savjetnika gradonačelnika, jednog od, naravno državotvornih domoljuba, jastreba HDZ-a.

Koji valjda zna da je tabula rasa, pa mu trebaju savjetnici, jer ništa ne zna.

Defibrilatori mu ne trebaju.

A on kaže da nije kriv.

Pere ruke.

Pere ruke i ministar zdravstva, po profesiji liječnik, specijalist besprizorništva.

Koji je pred godinu dana, kao ministar zdravstva, nipošto kao ministar religije, tvrdio da jedan pop u bolnici vrijedi više od dvadeset liječnika.

Pa se dečko koji je umro samo zato jer je rođen u svinjskom društvu, kojega su projektirali tvorovi, umro jer je hodao po cesti.

A nije stajao pred župnim dvorom, gdje je stacionirana ekipa kadrovski sposobnija od bolnice Rebro, sa najmanje trideset popova.

I minstar pere ručice.

Peru ručice i savjetnici koji su supstituirali defibrilatore.

Prati će ruke i predsjednik Vlade. A i taj Vlado će oprati ruke.

Pa će sa sjednice izaći besprizorna Nada Murganić i u kameru iskenjati Tako vam je to u životu, jebi ga, nije imo sreće.

To što njezine službe na terenu ne funkcioniraju ni malo, jebe joj se.

Svakodnevne opačine koje se događaju u obiteljima nisu njezin problem. Njezin zadatak je poslušno izvršavati stranačke zadatke. Za ostalo je boli kurac. Niti brige niti savjesti!

 

Neće reći da se rodio u državi koju su projektirali tvorovi, jer to ionako svi znamo.

Državi čistih ruku, pederski mekanih tustih, kobasičastih prstiju.

Ali savršeno čistih od neprekidnog pranja.

Dečko je umro. Ugašen je jedan život, prepun veselja, nade, ambicija, budućnosti.

Koju mu je uzelo ovo društvo, uzeli su mu prijatelji, roditelji, obitelj, znanci, uzeli ste vi.

Jer uporno birate ovakve.

Državne tvorove, koji su na lijepoj zemlji, prekrasnom moru, čarobnim planinama, stvorili državu koja vonja.

Kao da su je sagradili tvorovi.

Prekrasnu zemlju nastanjuju nakaradni ljudi.

I onih koje je vode i onih nakaradnika koji ih biraju

Svašta i ništa. Zbrčkana priča

Jet lag ili muha ce-ce Poput prebijenog psa lunjam stanom. Selim se s kauča na...

Tomorrow is the First Day of the Rest of My Life 

Svanuo je dan. Sunčan, vedar i hladan. Dugo očekivan i dugo iščekivan. Zadnji dan...

Pozdrav čitateljima, vraćam se uskoro. Valjda!

Svanuo je dan. Konačno. Dobro naspavan, odlično raspoložen. Nekakvi bezvezni problemi koji su me...

Razmišljam o promjenama na portalu

Ovih dana nisam pisao puno. Bavio sam se, a i još se bavim redizajniranjem...

Bezvezan tekst o svemu

Pišem tekst o kadroviranju u Bjelovaru. Pa mi je malo mučno u želucu. Ne...

Povratak (jedna loša i jedna dobra vijest)

Ima jedna loša i jedna dobra stvar. Loša je stvar da mi je portal opet...
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

Najpopularnije

Danas opet aktualno: Hrvatska, zemlja s dva stara pozdrava – Za dom spremni i Prst u prkno!

  Vječna je tema razgovora i prijepora razgovor o iskrivljenoj...

Miroslav Škoro postao je pripadnik Kninske bojne, hoće li dobiti čin i spomenicu?

Postoje stvari koje me raznjupaju. Popizdim da se sav tresem. Obično...

Volim sex, rado ga se sjećam…

Mi Hrvati smo najbolji narod na svijetu. Skoro pa...

Uz Dan planeta Zemlje: Potres je pokazao: Hrvatska je prekrasan komaček Zemlje koju nastanjuju budale!

Postoje ljudi koji shvatiti nikad neće ništa. Poznam likove...
6,385ObožavateljiLajkaj
316SljedbeniciSlijedi
4,805SljedbeniciSlijedi
74,569PretplatniciPretplatiti

Izabrano za vas

Zatvara li se pipa EU sredstava?

Godinama se novac iz EU fondova potkrada, otimlje, dodjeljuju...

Pljačka

Kao i u svakoj priči, teško je odrediti kada...

Pošaljimo ih u Bruxelles

Amerikanci su izabrali. Donalda Trumpa, bivšeg, 45. predsjednika Sjedinjenih...

Braniteljska šutnja

Baklja slobode podignuta je u ovim krajevima 26. juna...

Perušički La Catedral

Pablo Escobar, upokojeni narko boss nad bossovima kartela Medelin,...

Posebni savjetnik

Moj frend Gogo, još dok je studirao medicinu, negdje...

Rafali i Рафали

Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala…...

Malo misto

Nemilice peče. Od ranog jutra. Uvukli smo se u...

Vezani članci

Pretplatite se na Newsletter

Primajte najnovije članke u svoj pretinac elektronske pošte

Uspomene

Terezinom u Mraclin

Bili su školski praznici. Ljetni. Za nekoliko dana ići...

Jesam li ja jugonostalgičar, komunjara ?

Internetske fraze Pisao bih o nekim frazama. Dakle, vrlo često,...

Danas je Dan Republike

Volim računati. Volim računati. Oduvijek. Ali nisam proračunat tip, premda...

I udarac nogom u jaja je škola

Davno sam osjetio čari rada u privatnom sektoru. Bilo...

Sveti Georgije probiva aždahu

Vrelo ljeto spustilo se svom silinom nad Pulu. Od...

KATEGORIJE