Gledam, ne previše često televiziju. Kad kažem gledam televiziju, onda tu mislim na vijesti. Povremeno mi se ukaže predsjednik Vlade. Njega ne slušam. Jer nemam ama baš ništa pametno čuti.
Ko da slušam papagaja Frenkija susjeda Žarka.
U svakoj prilici, svakom trenutku kao odgovor na bilo koje pitanje, od pitanja o obnovi, kamatnoj stopi, indeksu Fitcha, do pitanja uz značajno namigivanje jel što prčio ovih dana, taj lik daje isti odgovor.
Putinova agentura u Hrvatskoj se usprotivila obuci ukrajinskih vojnika na teritoriju Hrvatske.
Upravo kao nekad davno Marko Porcije Katon Stariji koji je na svako pitanje mljeo isto: Ceterum censeo Karthaginam esse delendam.
Kad bi neki vaš znanac na sva pitanja odgovarao istim odgovorom, vjerojatno bi predložili njegovim bližnjima da ga odvedu liječniku, a i da pokrenu postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti.
Dovedu ga na sud, sudac ga pita kako se zove i kad je rođen, a on ustane i prozbori:
Putinova agentura u Hrvatskoj se usprotivila obuci ukrajinskih vojnika na teritoriju Hrvatske.
Sudac ne bi trebao više ništa pitati, niti čitati mišljenja socijalne službe, niti mišljenje liječnika. Ništa, samo udariti muhru na napisano rješenje i to je to. I odrediti mu skrbnika. Najvjerojatnije gospodina Hrvoja Z.
Čitao sam nešto o tome davno, pa se podsjećam kroz maglu. Ne mora samo zakrečenje mozga dovesti do toga gubitka poslovne sposobnosti.
Može biti uzrokom i veliki šok.
Recimo, noćima sanjaš isti san. Kako si veliki šef nečega. Pa te san obuzme toliko da počinješ sanjati i po danu. Dok hodaš, radiš, pišaš. Sanjaš da si veliki šef nečega. Velikoga. Prvi šef. Onda mic po mic, počinješ isprva diskretno skretati vodu na svoj mlin, kako bi te bujica dovela do cilja. Svi drugi ciljevi su samo međuciljevi na putu do fotelje velikog šefa nečeg. Velikoga. Upregneš u to ne baš prave konje, nego svoje kolege koji su konji po načinu razmišljanja. Pa i oni skreću vodu na tvoj mlin. Malo po malo, svaka radnja koju napraviš usmjerena je samo tom cilju.
Kako postati veliki šef nečega. Velikoga. Dugo je to trajalo, puno je bilo prepreka, sve ih je nekako savladavao uz pomoć svojih razbojničkih jataka i pridruženih članovima toj lopovskoj organizaciji.
I onda je shvatio. Neće izabrati njega, nego onu žgoljavu Finkinju koja pleše.
Neće ga izabrati jerbo su shvatili da ne bi bilo dobro da jednog dana uđe u ured namrgođena gospođa Laura i uhapsi velikog šefa nečega. Velikoga,
Jebi ga, umjesto da je godinama podmetao, prao ruke od svega, vrijeđao, omalovažavao, sapunjao dasku, spletkario, družio se s budalama i lopovima, prikrivao kriminal, pravio se blesav, trebao je samo plesati.
Da je samo telefonom zvrcnuo Vesnu Mimicu, ona ga je mogla podučiti plesu, da ne pleše ko međed.
I bio bi veliki šef nečega. Velikoga, a ne ona žgoljava Finkinja.
A i nešto plesati zna. Ima i sliku s igranke u Domu JNA održanoj na Dan Armije 1989.
Kad je shvatio, zasviralo mu je u glavi, zacvilile violine i dobro poznati glas mu je zapjevao negdje između ušiju:
Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih,
džaba bilo sata i salaša…
Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,
džaba bilo karuca, čilaša…
Kada nisam s onom koju volem,
kada nisam s onom koju volem.
I onda ode poslovna sposobnost. U tri lepe materine. Što i nije loše za njega. Jer jednog dana kada dođe na sud, ali onaj pravi, onda se može braniti riječima
Putinova agentura u Hrvatskoj se usprotivila obuci ukrajinskih vojnika na teritoriju Hrvatske.
Sudac će samo slegnuti ramenima, tužno pogledati puste registratore prepune dokumenata koje nisu ni otvorili, napisati rješenje. I udariti zelenu muhru. I uputnicu za gumenu sobu.
Zašto je to tako, nisam liječnik, ali mogu reći. Svega toga ne bi bilo da se Putinova agentura u Hrvatskoj nije usprotivila obuci ukrajinskih vojnika na teritoriju Hrvatske.
