Volim Hajduka
Od pamtivijeka navijam za Hajduka. Nikada dileme nije bilo. Radovao se. Plakao kad se Iko Buljan veselio. Veselje mu te 1980. godine oprostiti nikada neću. Kad ga vidim, okrećem kanal. Jednom sam čak i ne drugu stranu ceste prešao, da mu ne saspem što ga ide.
Sjedim u toplome. Čemeran. Hajduk nije izgubio. Hajduk ne nadigran, naprčen. Uništen. Loptu dodali nisu. Nisu imali niti jedan pas.
A u mojoj toploj sobi pas se više puta spominjao. Spominjao se pas, jer je u igri nedostajao pas.
Hajduk je tipičan primjer javašluka. Tipičnog za ovo društvo.
Kad nešto zajebeš ili kad kreneš nešto zajebati, onda se pozoveš na domoljublje i bilo te ona stvar. Nema ko da kaže nešto drugo.
Kad Hajduci nešto zajebu, oni kažu Ja volim Hajduk. Iskreno, boli me kua za to.
Jučer je trener, Leko na kraju utakmice laprdao kako on jako voli Hajduka i spominjo je poniznost.
Poniznost u profesionalnom sportu. WTF?
Jebemtimater i poniznosti. Igraš profesionalni nogomet i ponizan si. Koji je to kurac? Pa radi poniznosti, u kojoj ti ga turaju kad im se prohtije i gdje im se prohtije dobiješ četiri komada, a da centar ne prođeš. I za to dobiješ lovu? Nakantaj ti njega brale, udri nogom u jaja, natrpaj mu par komada, a ne cmoljiti. I zvati se Hajduk???
Ej, Hajduk ponizan???
Ne bi meni fobio ni lipicu. Niti centić. Jedino bi dobio nogom u guzičetinu. Ali mu ne bi imao ko dati, jer bi prije njega izletila cijela uprava. Letio bi i Naš Hajduk i Vaš Hajduk. I Njihov Hajduk. Iz mog Hajduka. Letili bi i svi lešinarski grebatori koji se zovu veterani i šuljaju se oko klupske kase.
Sve gledam i ne vjerujem. Ja jako volim Hajduka. A Leko je trener, za to dobiva junačke pare. I boli me kua koga on voli ili ne voli. Njegov je zadatak za velike pare koje prima, napraviti sretnim mene koji jako volim Hajduka. A volim ga iz ljubavi. Džabe. Što se mene tiče ne mora ga ni voljeti. Pobjeđuj ti braco, pa navijaj za Zvezdu. Jebemese.
A i momčad mu je igrala ko da ga ne vole Ni Ajduka ni trenera. I ko da još k tome plaću dobili nisu. Bez ikakvog motiva.
Taj Leko je stručnjak koji bi trebao pokoriti hrvatsku ligu, napiti se iz kante koja se zove kup. A on meni nakon kenjaže od utakmice drobi i prdi o ljubavi i poniznosti.
Njega su u Hajduku željno čekali ko što su mudraci koji su jučer ujutro krenuli iz Splita u IKEU u Zagreb kupiti kvačice za zavjese i vraćali se natrag i udarili u dva metra snijega, sada čekaju GSKG da izvuče iz bijelih govana.
I danas ja radi nekakvog impotentnog ljubavnika sjedim doma. Virim ko pizda iza zavjese u prozor kafića pred kućom, udaljenom dvije stotine metara od Dinamove rugobe. Svi dilberi su tranu. Sjede raspoređeni, pažljivo čuvaju moj stol, da dođem, pa da mi se krvi napiju. Da me jebu u mozak. Evo vam ga na!
A ja u kafić danas ne idem. Vjerojatno ni sutra. Sve to radi tipa koji voli, ali mu ne daju staviti.
Jer, obično stavljaju oni koji su borci. Ponizni nikada. Jer, per aspera ad astra, ili hrvatski, Kroz čičke do pičke.
E jebem li te živote. Jebem li te pravdo.
Ja bih to radikalno.
Potjerao udruge iz upravljačkih struktura. Isplatio dioničare. Veterane koji spletkare i žicaju potjerao.
Klub privatizirao. O transferima bi brinuli trener, tehnički direktor i vlasnik.— Spectator (@SpectatorHR) February 27, 2023