Pišem već dugo. Mislim tu, pišem za javnost već dugo. Teško mi se sjetiti postoji li tema o kojoj nisam pisao. Osim naravno, tema o kojima ne pišem. Ne pišem nikada tko koga, gdje, zašto, jer ne virim u tuđe krevete. Dovoljno je da vire oni koji mi revno javljaju da se političarka Ta i Ta spetljala s frajerom Tim i Tim. Politčar Taj i taj naprčio je činovnicu Tu i Tu ne bi li joj se produžio ugovor o radu. Od volje im. Ne pišem ni o onima, odmah da kažem muškim i ženskim personama za koje ja kažem da su dobro organizirane, u životu imaju rukovodioca (šetaća) tipa koji ih vodi za ruku, imaju mentora, ne nužno sponzora, tipa koji vodi računa o njihovom poslu, pomaže im i imaju jebača. Sve to istovremeno. Jebe mi se za takve. Poznato mi je nekoliko takvih slučajeva, gade mi se. Pa ne pišem. Žalim samo one jadnike koji takvima poklone povjerenje, pa ih smrvi spoznaja kad saznaju s kime su imali posla.
Jebeno je nekome vjerovati pa tresnuti o Zemljicu majčicu.
Priča o onima koji se tri mjeseca penju na traktor i silaze s njega
Kad se u javnosti pojavio slučaj s hapšenjem Hrvata u Africi, pa se na nas sručila lavina dezinformacija, prevara, pokoja informacija, odlučio sam o tome ne pisati. Niti riječ. Nikada. A kada ja dam riječ, to vam je u kamen uklesano. Činjenice mi nisu bile poznate, poluinformacije nisam ni čitao. Ni dezinformacije.
Ali sam odmah zaključio da se radi samo o budalama.
Sve te patnje, sve to što se događa tim ljudima, toj sitnoj dječici, tisućama kilometara daleko od njihovog prirodnog okruženja, to je strašno. Strašno je ako su griješili i ako nisu griješili. Jer, po mojem moralnom kodeksu, zatvor je, barem za ljude koje ja poznajem izvanredno stanje. Stanje koje ti sjebe život. Uništi te. Nije mi namjera pisati niti o nekim sudovima koji su odluke o posvojenju ili kako li se to već zove, donosili kao na tekućoj traci. Pa odavno znamo da u našem pravosuđu ima svega. Možda su i ti sudovi u pravu, uistinu ne znam, nisam previše pratio. Nije mi namjera petljati se u zavrzlame, jer je prekasno, previše se sranja desilo od tada. Nije mi namjera pisati niti o ogromnoj količini gađenja koje osjećam prema Ivanu Pernaru, prvenstveno kao ocu dvoje djece o kojoj ne brine ni malo, za koje ne plaća alimentaciju, ali radi karijeru na patnjama druge djece. Tip koji se preko njihovih nevolja, realno rečeno preko ljudske tragedije pokušava vratiti u Sabor.
A kakva smo mi degenerična nacija, vratit će se. Upravo na poentaži na tuđoj nevolji.
U Hrvatskoj živi dovoljno kretena kojima su Pernarovi stavovi prihvatljivi i koji ih podržavaju. Pa će ga lansirati u Sabor. Ne vjerujete? Pa tko je izabrao Zekanovića, Glasnovića, Majdu Burić, Onoga Iz Varaždina, tko je izabrao Hrelju?
O predstavnicima manjina koji su dobili po nekoliko stotina glasova i ušli u Sabor, ne bih ni pričao.
Svakakvih u ovoj priči nakupina ima, a nazivaju ih ljudima
Nije mi namjera pisati niti o Nedrku Ilčiću & njegovim istomišljenicama, koji cijelo vrijeme drkaju oko tih nekoliko meni osobno, vrlo čudnih likova koje tamo u dalekoj Africi svako malo na televiziji pred nekakvom potleušicom za koju kažu da je sud, iskrcavaju i ukrcavaju na prikolicu nekakvog traktora, ki da su Srbi 1995.na putu iz Knina.
Iskreno, ni malo tog Nedrka ne osuđujem zbog njegovih vjerskih opredjeljenja. Čovjek je takav. Ja tuđa uvjerenja poštujem. Sve dok ne uđu u moje dvorište.
To što ne drka, njegov je problem. Ali samo budala u javnost izlazi sa svojim osobnim problemima.
Ali barem mu ne raste grba, a niti dlake mu na dlanovima ne rasteju.
Taj Nedrk je svoje moralne kredite kod mene ispucao davno, jer je cijelo vrijeme svoje političke karijere puhao u jajca HDZ-u. Kroz kurac. Podržavao krađu i uništavanje Hrvatske. Pomagao im svesrdno u tome.
Nikada nisam čuo da je kukao, bunio se i srao u javnosti radi svinjarija koje su Hrvatsku dovele na prvo mjesto Najkorumpiranije zemlje u EU. A Boga mi nisam čuo ni ostale zastupnike koji su se tamo ukrcali. Osim Sinčića, a mislim i onog antipatičnog suca kojeg ne pratim. Ni malo.
Da ja drkam u Bruxellesu, baš kao što u Bruxellesu ne drka Nedrk, mene bi bilo sram svih onih ljudi koje srećem u toj velikoj dvorani u kojoj sjede svi mogući zastupnici iz cijele EU. Sramio bi se tih ljudi jerbo dolazim iz najgore zemlje u Europi. Sramio bi se jer smo samo Cigani.
Još samo da Kajtazija izaberemo za predsjednika.
Ne kužim ni tipove koji su poput Zdravka Tomca, prešli i napravili cijeli krug. Tipovi koji su bili vatreni komunisti, pa onda samo ljevičari, pa umjereni pa desničari. Oni danima pišu li ga pišu samo o tih, mislim da je šest Hrvata, koji se pentraju i silaze s traktora negdje u pizdi materinoj u Africi, vodeći se za ruke.
Ali, evo da konačno napišem, ne kužim ni ove kaj ulaze i izlaze s traktorske prikolice
Ne kužim ih ni malo. Jer, ja teško razumijem budale. A oni jesu budale. Nepromišljeni tipovi. Zašto tako mislim, eto objasnit ću vam.
Pa da počnem s nekada vrlo uobičajenom frazom Drugarice i drugovi, bit ću kratak.
Pa opizdi govor ko Fidel Castro.
Što ja mislim o tome. Ukratko
Dakle, usvajanje djeteta je vrlo osjetljiv i težak čin, koji najčešće uslijedi nakon milion posjeta liječnicima, drkanja na slike časopisa u nekakvoj ordinaciji radi davanja uzorka, desetine drugih liječničkih mišljenja i tužne spoznaje da vlastitu djecu nikad nećeš imati. I onda se uhvatiš u klinč s bezobzirnim državnim aparatom, tisućama aparatčika, desetinama tisuća propisa o usvajanju, napisanih samo zato da te zajebu i onemoguće i pristojnom, građanskom, ljudskom i emotivnom činu koji treba jako poštovati, usvajanju djeteta. Pružanja topline doma onoj djeci koja ju nikad nisu imali.
Bilo što u Hrvatskoj pokušavaš napraviti, poduzeti, unaprijed je osuđeno na propast. Ako ti ne uleti preko reda nekakav HDZ-ovac ili branitelj, odjebati će te propisi. Zakoni.A zakonima se ne valja čuditi, jer propise donose tipovi kalibra Hrvoja Zekanovića, Josipa Đakića, Hrelje, osam koruptivaca koji predstavljaju manjine, Siniše Hajdaša Dončića i Rajka Ostojića. I desetine drugih. Desetljećima.
A od njih se malo čemu dobroga možeš nadati.
Dakle, u društvo, u državu koja se svakim danom sve više dići neslavnom prošlošću u kojoj su maljem u glavu, kamom pod grlo ubijani oni koji nisu isti, u državu u kojoj se posve nekažnjeno vrijeđaju oni koji ovdje rade, a druge su boje kože, druge vjere, drugih običaja, tih šest penjača na traktor htjeli su dovesti šestero male djece.
Crne ko ugalj. Male Uglješe.
Šestero male djece. Crne. ko ubal. Uglješe. Htjeli su ih dovesti u društvo u kojem se do skoro jučer ljudima koji se zovu Uglješa, prijetilo, izbacivalo na cestu, a neki su i nestali.
Roditeljska ljubav je bitna. Strašno je važna. Ali nije dovoljna. Jer, monstrumi pogonjeni mržnjom su ovdje. Među nama. Samo se osvrnite.
Hrvatska nije mjesto za život onima koji su drugačiji!
Jer, zaludu ti ljubav prema usvojenom djetetu koje kad hoda po cesti mora imati oči i na tjemenu. Ne bi li sreli na cesti Pernara, Nedrka ili njima slične. A ima ih na tisuće.
I sve to samo jer su druge boje kože.
Ajmo post učiniti vidljivijim da rasistički smrad odgovara za ovo maltretiranje@nevenbarkovic @AndrejDimitrije @MateaCoric @ZabecKresimir @NinaKljenak @IvanSkorin @IvanaIvandaRTL https://t.co/81gNIN5cx3
— Goran (@6o_r4n) March 12, 2023
