Moram priznati, kako godine prolaze, sve me je teže iznenaditi. Više se ne čudim svemu ko junferica kurcu, a niti kao pura dreku.
Sada sam u onoj fazi života koja se zove NNNI – ništa nas ne može iznenaditi, malo modificiranoj od originalnog imena akcije, koja je eto postala moj način razmišljanja i života.
Godine promišljanja, analiza, pisanja.
Stotine sati iščitavanja dokumenata, proučavanja, povezivanja činjenica, kopanje po arhivama, kako internetskim, tako po knjižurinama, utjecalo je na današnju činjenicu da me rijetko nešto može iznenaditi.
Roditelji su me odgajali i sadili u tikvu da je svaki pošten rad vrijedan, učili me iskrenosti, za laži sam bio kažnjavan.
Tako sam odgajao i svoju djecu, a oni sada i moje piliće unučiće.
Učili su me radu i poštenju, u nekom sretnije društvu, usađivali u mene da moram svojim radom i poštenjem i ja stvarati neko buduće društvo.
Koje, danas sa godinama iskustva, vidim da nikada neće doći.
Naročito ne na ovom komačeku Balkana, u zabiti Europe. Odgajan sam, nazovimo to, da poštujem socijaldemokratske vrijednosti, to je usađeno duboko u meni, toliko, da sam, priznajem, postao vjernik.
Vjernik u ideju socijaldemokracije.
Moju vjeru trebala je provoditi moja crkva, kojoj idejno pripadam, Socijaldemokratska partija Hrvatske, 10000 Zagreb, Iblerov trg.
Moje razočarenje u moju Crkvu, nipošto u vjeru, je jednako onom razočarenju nekakve starice iz Slavonije, u trenutku kada je shvatila da njen svećenik godinama seksualno zlostavlja njenog unuka.
Nije je napustila vjera u Boga, kao što meni nije nikada, a niti neće, napustiti vjera u moju religiju, u socijaldemokratsku ideju.
Naprosto, ovo nije podneblje, niti za jednu religiju.
Jer, svećenici svake religije učiniti će sve da vam vašu vjeru u nešto više sjebu i potru.
Da vas izjebu. Da vas naguze, samo radi svojeg interesa.
Dolazimo na moju teoriju o Marxovom Kapitalu, koje je jedno od najvećih filozofskih djela u ljudskoj povijesti, ali osuđeno na propast, jer su ga tumačile konjine.
U crkvi koja propovijeda moju vjeru, vjeru u kojoj sam rođen, vjeru u kojoj su rođena moja djeca i moji unuci, vlada nemoral.
Čak i elementarne pristojnosti nema. Davno je to izumrlo.
U meni se desila eksplozija ogorčenja i bijesa u subotu, kada sam na miru pregledavao portale i pratio izvještaje o zbivanjima u Kamanju.
Toliko elementarne ljudske nepristojnosti, koja je u stvari izraz bahatosti, dugo nisam vidio. Tu naravno ne računam ucjenu Zlatka Komadine, za koju sada kaže da nije.
Dakle u Kamanje, smješteno u prelijepoj prirodi, pozvani su potpisnici pisma.
Pa su se skupljali. Kamanje nije nikome blizu.
Čak niti Karlovčanima koji se od Ozlja moraju truckati onom cestom kojoj nema kraja.
Vidio sam na sastanku u Kamanju i Slavonce, vidio sam i jednog Podravca, možda ih je bilo više, ali, njega sam prepoznao.
Dakle, ti ljudi su se od svojih domova ili od ne znam, sajma u Gudovcu, do Kamanja truckali najmanje dva i pol sata. Možda i tri, a oni Slavonci vjerojatnije pet sati.
Da bi sjeli u dvoranu, cijela ta situacija me podsjeća na Utjehu kose, u očima im sumnja da su tamne oči jasne odakle im nekad bolji život sjao.
Jer, nakon svega pročitanog, ne vjerujem ičega propuštenog, članaka prepunih galerija slika na kojima se Hajdaš Dončić ljubi sa Arsenom Baukom, nakon izvještaja da su na pozornici dominirali uobičajeni diskutanti kojih smo se nagledali u Saboru, shvatio sam svu ispraznost tih učitelja socijaldemokratske religije.
Ljude su dovukli iz svih krajeva zemlje, radi nekakvih maglovitih fraza.
Pravog, jebačkog zaključka kojeg je javnost iščekivala, bilo nije.
Sastanak je obilježio Arsen Bauk, koji je svojim ljubljenjem, grljenjem srušio koliki toliki ugled potpisnika pisma.
Kompromitirao je ideju. Samo svojim dolaskom.
U Kamanju nije bilo nikakvo takmičenje, nisu nosili jaja u žlicama, trčali u vrećama, nisu ni konop povlačili.
Nisu čak niti mačka za rep povlačili, jer, za mačka za rep povlačit isto treba znanja i obraza.
Stvarni pobjednik sastanka u Kamanju je Arsen Bauk.
Sve me to podsjetilo na onu Riblje čorbe, Na istoku stare priče, na zapadu ništa novo!
Strahovito me raspizdila, do psovanja, vjerujte mi i ja znam koji puta biti prost, no to je rijetkost, činjenica da je taj skup završio vjerojatno isto cmakanjem, baljenjem i grljenjem.
Nije završio tako da je neko od njih izašao, sa komadom hartije u ruci i rekao.
Evo, mi smo nezadovoljni i mi želimo bolji SDP.
SDP može biti bolji samo ako se provede slijedeće…
Pa reći bilo što. Ali reći.
Jer dovukli su ljude, ispalo je bezveze.
Naručio sam kavu. Kao i obično, kratku, bez šećera i kantu vode.
Potrajalo je točno tri cigarete.
I moj program je napisan.
Bez izmišljanja i bez razmišljanja. Jer, kad znaš onda znaš.
Ako nemaš pojma, možeš pušit i mislit dok ne dobiješ rak na plućima, ma i kemoterapije prođu, a ti pojma nemaš što napisati u prvu rečenicu.
A ja sam napisao samo ono što je vrlo lako izvedivo, čak sam i rok od šest mjeseci naveo, premda se to sve da napraviti u samo nekoliko mjeseci, a šesti meseec bih mogao otići na skijanje na Mölltal Glacier, nedaleko od Kitzbuhla, pun zadovoljstva zbog dobro završenog posla.
Jučer sam po objavi programa dobio nekoliko stotina poruka, kroz sve oblike komunikacije kojima se služim.
Hvala vam svima, i onima koji se ne slažu, hvala ionima koji se slažu, ali imaju primjedbe, hvala i onima koji podržavaju program.
Izrazito me veseli da se program sviđa i ljudima do čijeg mišljenja i načina promišljanja izuzetno držim, i sa istočne i sa zapadne strane, kako bi to rekla Čorba.
Svi oni znati će da se radi o njima, ne bih se zahvaljivao navodeći imena i time ih doveo u neugodan položaj!
Hvala vam svima.
Jer dok je vas, biti će i nade.
KANDIDATURA ZA PREDSJEDNIKA SDP
