Poznam jednu profesoricu povijesti.
Pedesetak godina, dobro držeća drugarica, marljiva i požrtvovna.
Generacije i generacije đaka pilala je i ulijevala im u tikve povijest starog Egipta, Mezopotamije, Grčke, pilala ih u pojam sa Sokratom i Euripidom, pa sa Rimskim carstvom, citirala im Cicerona, toliko uvjerljivo, da su đaci mislili da je ona slušala njegove govore u Senatu, pa ih sada prepričava. Ali vide da nije. Baba se dobro drži za dvije tisuće godina starosti.
Pričala im jadnim i zabezeknutima kako je Marko Antonije pribio Ciceronove šake na vrata Senata, jer je bio nepoćudan.
Dok ovo pišem, sve se mislim, od čega, od kojeg materijala su vrata Sabora? Kovano željezo ili drvo, jer… Repetitio mater studiorum est!
Tko zna…
Pa im je onako dremljivima tumačila o silnim onim Mutimirima, Krešimirima, Trpimirima, o njihovim snovima o Hrvatskoj državi.
Još i prije njih, stari su Hrvati, skupljeni u nekakvoj bunji oko vatre, ispijajući crno vino maštali o hrvatskoj državi.
Pa onako podnapiti polijegali oko vatre, zagrnuli janjećom kožom, usnuli ozarenih lica, smiješeći se u snu od sreće, jer su svaku noć sanjali Hrvatsku.
Dok su orali polja, pričali su o Hrvatskoj, dok su se sa curama valjali u sijenu, pričali su o Hrvatskoj.
Pa je đake učila o herojskim djelima Nikole Šubića Zrinskog, e, tu je već bilo interesa, jer svi klinci su čuli za Zrinskog, to je ono što tata pije, pa kada popije, onda dolazi doma teturajući, dere se da ga se čuje da dolazi već sa sto metara, i urla Za dom spremni, jer je tako pozdravljao taj Zrinski. A mama djecu tjera spavati i govori, Ajde spavati, tata je popio litru Zrinskoga pa je pao u Croatiatrans
A jadna profesorica ne zna što im reći.
Jer zna da nije. Ali i na televiziji Predsjednica priča o tome.
Pa šuti, pametnije je ponekad prešutit, jebe joj se.
Oni u Lici i općenito toj županiji imaju i svoga Zrinskog, pa se za vrijeme sata povijesti smiju na glas, jer općenito je poznata činjenica da za tog Zrinskog nije glasala na izborima ni njegova obitelj.
Pa im je pričala o Mariji Tereziji, dobro, nije ih baš zamarala sa baš svim pojedinostima, više se bazirala na dnevne aktivnosti velike kraljice koja je čvrstom rukom vladala punih četrdeset godina.
Pa prosvjetiteljstvo njenog sina Josipa, pa Francuska revolucija, Napoleonski ratovi.
Pa Nikola Tesla, pa prvi svjetski, rat, pa drugi svjetski rat.
Koji se izmijenio, drugačiji je od onog, o kojemu je ona učila dok je bila mlada štreberica.
Pa život u mrskoj zajednici, smrdljivoj tamnici, skoro pola stoljeća, u kojoj je provela prekrasnu mladost, putovala, živjela punim plućima.
Ča je i jogurta imala, mogla ga je piti do mile volje.
Ali, jebiga nije.
Ali zna da ga je bilo. Ako kaže đacima, neće biti dobro, neće joj vjerovati, jer su na televiziji čuli drugo. Pa će prešutjeti priču o jogurtu
A kome vjerovati , ako ne vjerujemo profesorici povijesti?
Pa Domovinski rat, pa novija povijest. Ova od rata na ovamo.
Novokomponovana.
Njezin je posao divan.
Nije se nikada obazirala na zajebancije koleg, da da je najlakše biti profesor povijesti, jednom naučiš, i to je to.
Nije, jer je noćima i noćima bubala sve te izmjene povijesti, puno stvari koje je znala, sada više nisu takve. Drugačije su.
Logori nisu bili stratišta, nego odmarališta, ustaše nisu bili koljači, nego domoljubi koji su sanjali Hrvatsku, okupanu u krvi, ali opet…
Svake godine mora raditi plan rada.
Predavati ga u tajništvo, ispisano na kompjutoru, pa ga konačno predaje u tajništvo, posve je sigurna da to nikada nitko neće pročitati, iako je ona danima pisala, ma nije to teško, ali, mora sve to napisat na kompjutoru.
A sa time baš i nije vična. Mora upaliti onaj program za zelenom ikonom, pa raditi te tablice.
Izgubi na tome dana i dane.
Miš u ruci ne sluša, a kako i bi, kada kompjutor pali svakih pola godine.
Novine čita na mobitelu, mailove čita na mobitelu.
Sve praktično znanje joj je u mobitelu, a znanje za posao, još uvijek u glavi.
Sada je saznala, da njezino znanje više nikom ne treba. Đaba je krečila.
[stextbox id=’alert’ color=’000000′ bgcolor=’fca205′ bgcolorto=’fca205′]Da se u srednjoj školi ukida povijest. A ona niti je stara,niti je mlada, penzija je svakim danom, kako to samo kod nas ima, sve dalja i dalja. Budiš se svako jutro, dan stariji i dva dana dalje od penzije.[/stextbox](boja ove podloge nipošto nije slučajno narandžasta)
Da nije fina, rekla bi A u pičku materinu.
Ali nije.
Zašto se ukida povijest?
Mučilo je to. Vrtjela se po noći, razmišljala, pričala sa prijateljima.
Ili je ukidaju, jer je se srame, pa di ćeš djecu sramoti u školi poučavat?
Ili je ukidaju jer su shvatili da je lako promjenjiva, pa za te promijene ne treba predmet.
Prilagođenu povijest lijepo može podučavati kateheta, vjeroučitelj, pop, ionako se vjeronauk u školama uči dvanaest godina.
Broj sati u tih dvanaest godina predmeta vjeronauka, veći je nego u nekakvom sjemeništu.
Ogorčena je.
Danas se javio neki ljigavi političar, seronja, lažov, osoba za koju ona duboko u sebi, misli da je obično govno, pa lijepo cerekajući se pokvareno u kamere, prosere, da bi se ona, kao profesorica povijesti, predmeta koji nikome treba, nakon tridesetak godina staža, odgajanja bezbroj učenika, bubanja i studiranja, mogla prekvalificirati.
U profesora informatike.
A ona, sva sretna ako se sjeti gdje je dugme za upalit kompjutor.
A ovaj debil sere da bi ona trebala izaći pred đake i učiti ih, biti pet koraka ispred njih u znanju.
Sve samo zato jer ovaj debil i debili oko njega naprosto ne znaju svoj posao.
Pa je lakše ukinit povijest, koje se ionako svi srame, ali će se brzo to popravit, nego ovom konju opalit nogom u dupe.
Psuje u sebi, kurcara, pičkara, sva se zažarila u obrazima, koliko joj je neugodno od onoga što mu govori i želi, duboko u sebi.
Pa se sjeti i starih Hrvata, koji su uz vatru i crno vino sanjali Hrvatsku.
I onih koji su se jebavali u sijenu i maštali o Hrvatskoj.
Pa im lijepo, na miru, hladno, jednom po jednom jebe mater, i njima i njihovim snovima.