Stotka je lijepi broj.
Okrugli. Biti stoti, skoro je kao biti prvi.
Bolje je biti stoti nego vječiti drugi. Iskrenije je, zar ne?
Sa stotkom počinje novi ciklus.
Ili završava stari.
Nekada sam bio ponosni vlasnik dviju diploma Zagrebačkog sveučilišta. Sa onom tehničkom, mogao sam ravno u svijet, nešto tamo petljati sa nostrifikacijom i vrlo brzo početi raditi u struci, u cijenjenim poduzećima.
Davno je to bilo.
Kada je Zagrebačko sveučilište bilo važno ne samo u Europi, nego i u svijetu.
Bila je uistinu ogromna čast kada ti je zagrebačko sveučilište dodijelilo počasni doktorat.
Kakvih sve tu monstruozno jakih imena ima, na tom popisu od devedeset i devet ljudi. Kramberger, Tesla, Bohr, Tavčar…
Njima se ovo ljeto pridružio i nekakvi Dragan Čović, Priznam, ne pratim skoro nikako zbivanja u BiH, samo površno znam da je lik u nekakvoj svojoj tvornici angažiro ratne zarobljenike, dakle robovsku snagu.
U dvadesetom stoljeću. I za Hercegovinu je to previše!
I da ima kuću malo manju od Zagrebačkog velesajma.
E sad, nije mi jasno, koja od ove dvije činjenice je nagnala taj organ Zagrebačkog sveučilišta koji dijeli doktorate, da tom robovlasniku iz hacijende dodijeli počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta.
Ili je doktorat dodijeljen samo kao probni balon, za jubilarnu stotku.
Jer, uvelike se špekulira da će stoti počasni doktorat mojegZagrebačkog sveučilišta, koje više ne liči na moje, dobiti Milan Bandić, koji će onda tu nekakvu povelju moći staviti na mjesto na kojem drži svojih dvjestotinjak kaznenih prijava.
Pa će se zatvoriti krug prve stotine.
Niels Bohr, Milan Bandić, Nikola Tesla.
Zvuči ono, baš jebački, što bi se reklo comme il faut.
Pa će započeti drugi krug.
U tradiciji završetka prvog.
Zdravko Mamić? Što kažete na to?