Vodice.
Grad na dalmatinskoj obali, samo desetak kilometara udaljen od Šibenika i ne predaleko od Zagreba, tristotinjak kilometara autoputom.
Dakle, to nipošto nije mjesto u nekakvo vukojebini gdje je Bog rekao laku noć.
Dugo, jako dugo, Vodice su se dičile svojom partizanskom poviješću.
Jedno je to od mjesta koje je u postotku dali naviše partizana u drugoms vjetskom ratu.
Tada su Vodice brojale 3.300 stanovnika, a u partizanima je bilo čak 642 vodičana i Vodičanki.
Svaki peti.
U svim antifašističkim djelovanjima, ilegalni rad, pomaganje partizanima, bilo je angažirano ukupno 1.428 Vodičana, imenom i prezimenom.
Dakle, dvije trećine Vodičana se istaklo u antifašističkoj borbi.
Sve je zapisano.
Zapisano je i da je u ustašama, domobranima i ostalim oblicima djelovanja na strani okupatora sudjelovalo 69 Vodičana.
Svaki pedeseti.
Bilo je to pred sedamdesetak godina.
Poslije rata Vodice su strelovito rasle, upravo radi svog statusa partizanskog i komunističkog mista.
Onda je neki vrag ušao u Vodičane.
Napravili su krug.
Salto.
Pd najvećih partizana i komunista postali su desničari.
Gaze parkove jer ih cvijeće podsjeća na petokraku pod kojom se dvije trećine njihovog mjesta borilo protiv najvećeg zla i izvojevalo pobjedu.
Brojne su Vodičanke bile u partizanima, kasnije u partiji, da bi omogućili da danas njihova djeca i unuci glasaju protiv prava žena.
O Vodicama kaže Ante Tomić:
Zemlja gdje se otvoreno niječe genocid i nekažnjeno viče “Za dom spremni”, a gradska vlast u Vodicama ispričava se da cvijeće na rivi nisu zasadili u obliku crvene zvijezde, iako se cijelo njihovo mjesto prije sedamdeset godina pod crvenom zvijezdom borilo protiv Talijana, Nijemaca i domaćih izdajnika, završila je u čudnom, ustaškom mjehuriću, s drugačijom poviješću i izvrnutim političkim vrijednostima
Vodice svakim danom sve više postaju simbol zatucanosti i netolerancije.
Čestitam i mami i tati što je kao dijete nisu tukli.
