Valentinovo. Slabo se ja razumijem u svece. Još manje u to koji je svetac zaštitnik nekoga ili nečega. Pitali su me jednom jesam li kršten. Naravno da jesam. Gdje sam kršten? Ko iz topa, samouvjereno Sveti Ilija Trešnjevčanin. Da bi nakon objašnjenja, crtanja po papiru izašlo Blaženi Marko Križevčanin, na Trešnjevci.
Danas je Valentinovo.
Žene su jučer bile na sređivanju. Frizura i frizurica. Pedikura obavljena. Danas će zasjati. Muževima će reći da idu poslije posla na kavu sa šeficom koja ih inače vidjeti ne može. Pa se prigodno pofatati s nekakvim tipom što joj govori o vječnoj ljubavi, sa pet minuta žemlje s kobasom. I pažljivo sakriti gaćice i parfem koji im je gurnuo u ruke prije no što je stavio kobasu u žemlju.
Pojma nemam kaj je to to Valentinovo, ali sam godinama izvlačio ogromnu korist iz toga. Praznili smo skladišta robom koju je netko nabavio ili iz neznanja ili jer mu je u nekoj opskurnoj birtiji predstavnik veletrgovca tutnuo kuvertu s pinkom u džep. I sada eno, palete tih govana stoje po skladištu, premještaju ih iz dana u dan, navlače ko mačka mlade jer im smetaju. I nikako ih se riješiti.
Odmah nakon početka godine, čim su završile inventure, započinje se pregledom inventurnih lista, hoda se po skladištima, naviruje u palete umotane u streč foliju, oni pametniji pitaju i skladištare. Pa se upisuje u blokić, opsuje teško i ide dalje. Do slijedeće palete.
Pa špalir paleta s nekakvim blesavim šampanjicima i pjenušcima od kojih za pola minute dobiješ sraćku, a za koje te gospođa Biba koja je zadužena za nabavku alkohola uvjeravala da su fantazija. Jer, skuplja je etiketa nego cijela boca te pišaline koja je unutra. A ona bila na jugu Italije gdje je naručila nekoliko šlepera tih govana. Digola roba di bimbola, kako smo zvali ta sranja koja smo kupovali jeftino da bi ih prodavali skupo. Budalama. Iz Italije se vratila s Louis Vuitton torbom. I nekoliko šlepera govana koja mi sada stoje u skladištu. Neće još dugo. Gospođa Biba, naravno.
Parenje mačaka
Onda sjedneš u ured, tajnica ti donese kavu, zapališ cigaretu, gledaš zamišljeno kroz prozor, a glava prazna, unutra meko ko putar. Ideje nikakve nemaš. Nemaš ništa novo. Sve si već prošao, svake godine početkom veljače. Valjda je to Valentinovo povezano s jebanjem i tjeranjem mačaka. Ili s onim Rudolfom Valentinom. S Valentinom Tereškovom nije garant.
Ko zna. Jer, cijelu noć u parku si slušao kako mački kriče. Sigurno je radi napaljenih i narajcanih mačaka. Jer, za Valentinovo frajeri kupuju poklone da bi nešto umočili.
Dugo si tako pušio, razmišljao o pizdarijama, a ni jedna nova nije pala na um.
Lagano zujanje interfona, tajničin cvrkutavi glas, pošaljite ih, govoriš tupavo gledajući kroz prozor, netremice i napeto ko da će ti se pojaviti taj sveti Valentin i dati neku novu ideju.
Sjeli su za stol. Gledaš ih tupavo, pogledom prelaziš njihovim licima. Pališ tko zna koju i kroz dim govoriš
Ma nema odmora, dolazi to jebeno Valentinovo. Ima li kakvih prijedloga?
Kad nemaš nikakvu ideju, onda postaješ demokratičan, spreman saslušati sva mišljenja, možda nešto i ukradeš.
Svi gledaju u stol ko tukci. Baš kao i ti.
Pogledaš vrlo skupo, a povoljno odjevenu šeficu tekstila, ona referira ko navijena koliko ima na lageru tisuća tangica, boxerica, slip gaćica, haltera, grudnjaka, samostojećih čarapa. Najveći kupci za Valentinovo su sredovječni muškarci. Koji kupuju poklone svojim prijateljicama, napaljenim udanim fircigericama i finfcigericama. Pa im kupuju poklone za posebne prigode. Prigodnu robu koja se pažljivo i dugo bira, pažljivo i dugo oblači da bi bila brzo skinuta u krevetu nekakvog jeftinog hotela, na stolu u uredu ili u autu na nekom fukodromu.
Gledam je i pitam:
A podvezica?
Ha, tu sam je sjebo, nemamo podvezica, a dolazi Valentinovo. Tragedija. Idemo u stečaj. Glupavo me pita da li da naruči tisuću komada. Šaljem je u pičku materinu u sebi. Jebalo je Valentinovo. I podvezice.
Bombonijere i pjenušac
Konditorajka vergla brojke ko Marija Vučković o broju onih blesavih plastičnih bombonijera u obliku srca u kojima su u folije umotani oni nekakvi brabonjci punjeni tekućinom za koju piše da su likeri i da nisu za malu djecu. Nisu ni za odrasle, ali tko zna, možda se nekom klipanu posreći i umoči ga kad raznježenoj žemskoj pruži taj komad plastike s u foliju umotanim brabonjcima odvratnog okusa .
Svi govore jedino šuti gospođa Biba, koju u sebi zovem Bibonž, jer je uvijek sva nekakva ko fol otmjena. Otmjena, a zove se Biba. Ona nema niš za reći. Niti smije. Umjesto nje govore deseci paleta tekućeg sredstva za izazivanja sraćke koji stoje spremni da ih se razbaca po cijelom dućanu, da se pred blagajne naguraju zajedno s plastičnim kutijama brabonjaka umotanog u foliju. Da ih sretni i ponosni ljubavnici kupe svojim draganama.
Udišem dim. Reže. Baš godi.
Zažmirim od užitka i ugledam sliku tipa koji ulijeva šampanjac u čaše, nazdravlja ženi odjevenoj u netom poklonjene čarape i haltere, koja je upravo pojela prefinu kuglicu ispunjenu finim likerom. Sve kupljeno kod mene.
E, stari moj, neš jebat. Bit će sranja.
A toalet papir nisi kupio.
