Često sam ove dvije i pol godine, od kad se prvi puta kod nas pojavila korona, pomislio na Andriju Štampara. U stvari, razmišljao sam o njegovoj ostavštini koja je potrta i koju su neki homonovusi, sumnjivo školovani na čudnim veleučilištima bacili u zapećak.
Jer ništa prije njih postojalo nije.
Ako je postojalo, nije valjalo. Svijet postoji od jeseni 2016. Prije bio mrak.
Prisjećao sam se dana kad je zavladala epidemija velikih boginja. Nepoznate boleštine, koja je u svijetu uzimala na tisuće života. Jugoslavija, država od dvadeset i četiri miliona stanovnika, bila je zahvaljujući savršeno organiziranom sustavu javnog zdravstva, procijepljena u samo mjesec dana. Dvije, sada vremešne gospođe, tada studentice medicine, treća godina, poslane su s grupom studenata u Skopje, tamo su cijepili stanovništvo. S nogu su spadali, ali posao su obavili. Dvadeset i četiri miliona građana, zdravstveno osviještenih i zdravstveno zbrinutih, cijepljeno je u 30 dana. Skoro milion dnevno.
Nenarodna država brinula je o svojim građanima
Sjećam se prevencije i žestoke kampanje kad se pojavio bauk osamdesetih, AIDS, SIDA. Kampanje, reklame, gostovanja liječnika na televiziji i radiju, znatno su pridonijele informiranosti građana. Bila su to vremena kada su se slušali Pink Floydi i Zeppelini, a ne Cetinski. Sve se to dešavalo u državi koja je kako kažu, bila nenarodna. A Interneta nije bilo. Valjda je zato kampanja i uspjela, ne znam. Ali mediji nisu propuštali budale, neuke priučene stručnjake da truju svojim neznanjem javni prostor.
Nenarodna država, kako je danas bestidnici nazivaju, koja je brinula o svojim građanima, možda ih je čak i voljela. Vrag bi ga znao.
Ali, zdravstvo, javno zdravstvo bilo je organizirano prema postulatima koje je davno postavio doktor Andrija Štampar, jedan od najistaknutijih, ako ne i najistaknutiji, ali svakako najznačajniji hrvatski liječnik. Postulate javnog zdravstva postavio je davno prije epidemije boginja, puno puno prije AIDS-a. Po njegovim postulatima organizirano je zdravstvo u Jugoslaviji, bolnice, domovi zdravlja koji su nudili njegu bolesnika, a koji su sada pretvoreni u malene špelunke u kojima sjede ugovorni liječnici, koji su svedeni na evidentičare i pisare uputnica za najosnovnije preglede, kakvi su se obavljali u domovina zdravlja u vrijeme kad oni nisu bili špelunke.
Svaki liječnik znao ih je postulate doktora Andrije Štampara naizust, kao vodu popiti.
Za vas, koji imate čast koristiti sadašnji sustav zdravstva, navodim deset principa javnog zdravstva, deset zapovijedi koja su vrijedila u vrijeme kada je Bog po zemlji hodao.
- Važnije je obavještavanje naroda od zakona.
- Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.
- Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.
- Socijalna terapija bitnija je od individualne.
- Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
- Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).
- U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.
- Liječnik treba biti narodni učitelj.
- Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.
- Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.
Preko deset godina radio sam u tvornici koja je imala svoju vlastitu ambulantu. Laboratorij za pretrage, rendgen uređaj, dva zubara u prvoj smjeni, jednog zubara u drugoj. Četiri liječnika u prvoj smjeni, dva u drugoj i vlastito vozilo prve pomoći. Tvornica. Jedna od desetine tvornica na Žitnjaku.
[important]Danas nema niti tvornice, niti doktora, niti rendgena, nema ničega. U prostorima nekadašnje ambulante danas se širi miris ćevapa i luka. Pretvoren je u birtiju, a do birtije kladionica[/important].
U što su pretvorili zdravstvo možda najbolje opisuje slučaj iz Požege.
Doktoru Andriji Štamparu, rođenom u Drenovcu, nedaleko od Požege, bio je podrignut spomenik koji je godinama stajao pred kolodvorskom zgradom. Gradska vlast Požege, te je 2015 godine, uklonila bistu Andrije Štampara, jer su smatrali da mu tamo nije mjesto, te da su vjerojatno prethodnici bistu postavili pred kolodvor jer su mislili da je proćelavi brko željezničar.
Andrija Štampar je preseljen, daleko od očiju javnosti, da se tko ne bi sjetio onih olovnih vremena, u kojima je bilo moguće procijepiti 24 miliona građana u mjesec dana.
Bista je seljena to u vrijeme kad su se skidale biste pametnih i za građane važnih ljudi, a župani su postavljali spomen ploče u znak sjećanja na svoje prisustvo.
Bilo je to vrijeme besramlja, vrijeme koje traje i danas.
Zdravstvo nam je nakaradno, jer njime u kontinuitetu upravljaju moralno dvojbeni ljudi, koji interese građana pretpostavljaju uskogrudnim zahtjevima svojih stranaka.
