Plenkoviću se smiješi budućnost.
Svi su oni ljudi sa budućnošću.
Svijetlom i vedrom.
Godine ulizivanja, lizanja dupeta „onima gore“, iščekivanja trenutka kada će uskočiti u prvi red.
Da mu je pred tri godine netko rekao, u vrijeme kada se redovito sastajao i večerao sa Stierom i Piculom u nedalekoj „Barbaneri“, u diskretnom restoranu, gdje se tajne vrlo tiho šapuću, što ga sve čeka, glasno bi mu se nasmijao u lice.
Pred njime je bila budućnost.
Navikao je hodati u cipelama od najfinije mekane kože po debelim tepisima i salonima Europarlamenta.
Osjećao se kao riba u vodi.
Ni sa kime iskren, prema podređenima bahat i hladan, a neviđeno susretljiv prema onima iznad, ili onima koji su istog ranga, za koje mu je instinkt govorio da bi ih mogao iskoristiti.
Pred njime je bila budućnost.
Onako, visok, naočit, savršeno ispoliranih naočala, uredno pedikiranih noktiju, ugodne dikcije.
Sjećam se priča iz tih vremena, da su ga oni koji su shvatili da je sva ta finoća i uglađenost, ipak samo šminka i fasada, iza leđa zvali Groucho Marx, radi twerkanja obrvama.
U HDZ-u su ga zvali Svileni.
Ni malo muški.
Ekipa šaptača i prepričavača tračeva iz „Barbanere“ se raspala. Prijateljstvo iskovano u danima zajedničkog ulizivanja EU moćnicima, odavno se raspalo.
Za Piculu ni Bog ne zna što radi, osim što redovito pobire debelu plaću u Europarlamentu. Stier, njemu su ipak na kraju pobijedili geni.
Krv nije voda.
Stier se odredio, kontra politici Andreja Plenkovića.
Treba tu biti pošten, prema obojici.
Pa valja reći da je moja tvrdnja površna.
Andrej Plenković nema politiku, nego osluškuje i prati signale iz EU, pa prema tome i formira politiku.
Ako slučajno ne raspozna signal ili ga ne čuje, stvar je jednostavna. „Helou Andrei, what are you doing?“ pa nakon dvije tri minute šamponiranja, čovjek ima svoj stav, što znači da svi mi trebamo slijediti njegov stav.
Koji je dobio telefonom.
Oduvijek je on imao budućnost.
Uzgojen u dobrim uvjetima, pazilo ga se i mazilo, jer je „bolovao od anemije“, čudna simbioza sa ocem, koji se bavio znanstvenim radom, a koji je u svojim naučnim radovima citirao sina, sedamnaestgodišnjaka, da bi odmah potom anemični sin nešto objavio, citirajući oca.
Davno je to bilo.
Pred trideset i nešto godina.
U vrijeme kada je kovano prijateljstvo sa odvjetnikom Šavorićem, kojega se on danas isprva nije mogao sjetiti.
Od kada je na vlasti, činio je sve samo bi ostao na njoj, pa bi ga ona na kraju mandata katapultirala na visoko mjesto u Bruxellesu.
Ma na najviše! Predsjednika komisije.!
[stextbox id=’alert’ color=’ebecf2′ bgcolor=’351dbf’ bgcolorto=’351dbf’]
Prodao je interese stanovnika Hrvatske prihvaćajući bezobzirne ucjene svih mogućih lopina koji su vrlo skupo naplaćivali svoje ruke u podršci Vladi. Čak je i Sauchu uzeo pod svoje.
Toplo i očinski.
Pristao je na bolesne uvjete Glasnovića, obavezavši se da će Hrvatska plaćati mirovine vojnicima-ratnicima druge vojske, iz druge države.
Treba li uopće spominjati da se ti vojnici-ratnici druge vojske, iz druge države kote ko štakori, svakim danom sve je veći broj tih vojnika-ratnika?
Nakon četvrt stoljeća od završetka rata!
Hrvatska odumire, svakim danom sve više.
[/stextbox]
Tumor je metastazirao.
Metastaze su se proširile na mozak. Nema više zdravog rasuđivanja.
Da se radi o jednom čovjeku, vrlo vjerojatno bi mu sudskim putem bila oduzeta poslovna sposobnost.
One zdrave jedinke ubrzano bježe od raspadnutog i tumorom izjedenog tijela.
Bježe što dalje, da bi se vratile samo na dan ili dva, kada trebaju glasati.
Za tumor.
Metastaze su u svima. I u njima, ali ih nisu svjesni.
Ne znam, hoće li Andrej Plenković u subotu pasti.
Vjerojatno neće.
Karamarkovi eskadroni iz svemogućih tajnih službi odigrali su svoje, puštanjem mailova jahača toga Borga, jahačice im Martine, u javnost.
Čak i nije bitno da li će pasti sada ili za mjesec ili dva.
Bitno je nešto drugo…
Sjećate li se Gonzala Huguaina, argentinskog nogometaša koji je danima nakon finala svjetskog prvenstva u Brazilu gorko plakao, jer je sjebao sve?
Sjebao je utakmicu, koju su Argentinci trebali dobiti.
Radi njega Argentina nije bila svjetski prvak.
E, pa sada je Andrej Plenković hrvatski Gonzalo Higuain.
Malo žešći.
Sjebao je Hrvatsku, na srebrnoj je tacni servirao raznim protuhama i propalicama, ovdje, lokalnima, što bi rekli našijenicima.
S obje strane granice.
Ali, boli njega kita za nas.
Sjebao je on samoga sebe. Pukao je mjehur od sapunice snova o fotelji u Bruxellesu.
Život je uglavnom nepošten.
Kada je čovjek u tuzi, pusti ga se na miru, postoji nekakva ljudska empatija, pusti ga se da se isplače.
A njega lešinarski razvlače u novinama, u Saboru, na cesti.Sačekuju ga, naslađuju se nejgovom pogubljenošću, prisječajići se nedavnih dana, u kojima je on sa njima bahato brisao pod, koristeće se svojim položajem. A njemu srce puca od sjebane karijere.
Oduvijek je bio prespektivan, čovjek sa budućnošću.
I sada je!
Ali ne više na večerama u Barbaneri,
više mi se čini u kantini u ulici Luje Naletilića u Zagrebu.
Čovjek sa budućnošću… U ulici Luje Naletilića
Možda Vas zanima
KATEGORIJE