Derište

Koračao sam tog sivog vjetrovitog jutra. Hladan vjetar, prsti hladni. Palim svijeće. Tišina je, nigdje nikoga, samo huk vjetra. Stojim i gledam. I pričam im, pričam im priču o maslinama, govorim da sam se došao pozdraviti s njima, jer idem doli, ali vratit ću se. Samo da sredim masline. Kao da čujem očev glas koji govori Nemoj ih zapustiti nikada, a majka naravno dodaje Pazi se zmija. Odlazim, okrećem se i osvrćem. Oni ostaju tamo, još jedan pogled. Pa stanem. Fale mi. Jako.

Treći dan borbe s dračom i makijom je pri kraju. Ruke drhtave od posla, velikog posla. Najveće je zadovoljstvo kad stanem, otpijem gutljaj dva bevande i osvrnem se i vidim iza  sebe čistinu. Koja je svakog trenutka sve veća. Pa sjednem, odmorim malo, pa opet, brujanje motora, šum granja. Poneka zmija koja odlazi od mene svojim poslom. Liježem rano, umoran, ali zadovoljan. I tko zna koliko bi to trajalo, da večeras, posve slučajno, konačno nisam upalio televizor. I ugledao facu nekakvog Marka Milića koji se posprdno obraća predsjedniku Republike Hrvatske, naravno, kao svaka pičkica, ne obraća mu se u lice, nego pljucka u kamere. Gledam. Sroljo koji u životu ništa radio nije nego je odmah upao za stol sa zlatnim tanjurima, posprdno se obraća predsjedniku države koja mu daje plaću, posve sigurno neopravdani visoki status. Tužan sam. Tužan sam svaki puta kad ugledam odgojno zapušteno dijete. A ovaj to očito jest.  Dijete kojem su roditelji dali život i to je to. Dijete koje nije naučeno redu, radu, obavezama, štovanju, nego samo povlasticama. Dijete kojem nisu govorili ne. Dijete koje se posve sigurno, bacalo na pod po dućanima ako mu slučajno roditelji nisu odmah u košaricu stavili željenu čokoladicu. Derište koje je izraslo u nekakvo biće koje nije svjesno težine svojih postupaka. A kad su visoko pozicionirani, onda njihova bahatost nema granica. Nesvjesni zla koja rade, bez osjećaja odgovornosti. Sram kod njih ne postoji. Cijela država je čitala njegovu prepisku, a on ni da okom trepne, makar da pokaže trenutak nelagode. Ne. Kriv je predsjednik Republike Hrvatske.

Neka se on (Milanović) drži svojih jataka sa svog političkog spektra

Neka se on (Milanović) drži svojih jataka sa svog političkog spektra”, izjavio je Milić. Znači li to da jataci iz njegovog, Milićevog spektra odobravaju otvoreni kriminal, da im je posve prihvatljivo to što je učinio? Naravno da da!

Čelna institucija Republike Hrvatske postala je po njegovom shvaćanju samo pasta za zube kojom ovaj besprizornik stavlja u čvalje. Jer, srama on nema.

Da ima, ne bi radio to što radi. A mlad je. Kakva sve čudesa možemo od njega očekivati?

I baš zato, zbog ovakvih, moramo izaći na izbore. I poslati ih jednom zauvijek. Bilo gdje, ali im ne dati da se više pojavljuju nigdje. Nek ostanu samo ružno sjećanje.