Nisam pisao dva dana.
Izgubio sam volju, ni kriv ni dužan.
U subotu ujutro, sjedim u svom omiljenom kafiću, kava, cigareta, novine, zajebancija sa stola na stol.
Svi se znamo.
Čitam Jutarnji.
Članak Ante Tomića.
U kojem je Tomić razguzio Bernardića, k’o neki pop u Slavoniji mladog prvomisnika.
Do jaja i bez ostatka.
Sjedim, pijem kavu.
Čitam iznova.
Smilio mi se Bernardić.
Kao kad sam bio mali i kada su mi čitali „Djevojčicu sa šibicama“. Bio sam na rubu suza.
Od tuge.
Toliko bolne i tužne istine o mladom čovjeku, koji je imao sve preduvjete da uspije, a eto, postao je glavni junak tužne bajke.
Moderna djevojčica sa šibicama siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.
Jedino autor priče nije Hans Christian Andersen nego je ovaj tužni i tragični lik iskovan u radionici trolista OsKoBru.
Poznatih autora tragičnih priča na ovom dijelu Ravne ploče.
Smilio mi se.
A kako i nebi nakon ovih riječi
“Ulizivanjem Crkvi, zapisima kako je “Zagreb lijep na kiši” ili prijedlogom da se predsjednici pusti da imenuje troje ministara, Bernardić je hrvatskoj ljevici vjerojatno napravio veću štetu nego notorna Obznana kralja Aleksandra. Kad god taj tip zine, članstvo njegove stranke zanijemi od užasa. Sa svakom Bernardićevom rečenicom, na njegovom užasnom, beživotnom službouljudnom jeziku, nalik jeziku upozorenja iz govornih automata Zagrebačkog električnog tramvaja, “karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju”, SDP je gubio pola postotka glasova na idućim izborima.“
Nisam više htio čačkati mečku, pišati po mrtvom mačku, jer on nije lav, niti je ikada bio.
I tako, izgubio sam ona mot za pisanjem, sjebo me Ante Tomić.
I tako, jučer plandovanje.
Ma znao sam ja da neće potrajati dugo. Doći će nešto.
Prvo se nekom magijom ukazao u mom inboxu pressclipping SDP-a.
Od devetnaestog svibnja.
U njemu ima stvarnolijepih i vrlo pametnihs tvari za pročitati.
Recimo, ako patite od zatvora, savjetujem vam i preporučam svakako pročitajte intervju Davorka Vidovića o strukturnim poremećajima.
Pojma nemam što bi to trebalo značiti, ti poremećaji, ali bacio sam oko na pet ili šest rečenica i bilo mi je dosta.
O glavnim razlozima nezaposlenosti priča frajer koji u životu nije nigdje radio u realnom sektoru, nego se skrivao po komitetima, saborima, općinama, da bi ga kasnije nadan Vidošević ugnijezdio u samo srce HDZ-a, savjetnika u gospodarskoj komori.
To su oni koji su slijepo crijevo i nametnik hrvatskom gospodarstvu, kojem se obavezno moraju plaćati doprinosi, a da niko nema pojma što rade.
Nešto kao HRT.
Ima neki kratak člančić iz Večernjeg lisa blago negativno intoniran prema Bernardiću.
Ima i nekakva zajebancija na račun Ronka.
Ronkove izjave nisu prenesene, naravno. Nema ni Tomićevog članka, a odmah mi na um pada da je prošli taj bilten objavio u cijelosti vrlo ružan i negativno intoniran članak o Gordanu Marasu, koji je eto, u predizbornoj kampanji. Članak je inače potkrijepljen nekakvim papirima koji su očito iz SDP-a „iscurili“ u predizborno vrijeme.
Upravo gospodin Maras, gospođa Kolarić i gospodin Čičak pišaju u vjetar, pokušavajući pobijediti jedino i pravog najmudrijeg i najpoštenijeg zagrebačkog komunistu.
Denisa Hrestaka, ponosa i diku svih zagrebačkih komunista.
Onih sa šalabahtera.
I odma je izašo Maras na biltenu.
Koji se slučajno, izdaje u Praškoj, u gnijezdu Denisa Hrestaka.
A tek je drugi dan kampanje.
Jebate, još kada se u novinama objave papiri o đapanju love iz kase uzajamne pomoći u Sindikatu informatičara ZABE, al će biti veselo.
Onda sam dobio nekakav zajebantski gif, na kojemu ptičice lete u glavi direktoru SDP-a, gospodinu Nikši Vukasu.
Čovjek izgleda da bi se svaka cura u njega odma zaljubila.
Gleda prodorno i bistro.
Djeluje vrlo inteligentno i produhovljeno.
I nije u redu da se sa njime tako zajebavaju.
Dakle, evo me.
Ja sam ovdje.
Baterije za pisanje su se napunile…