Završio sam matematičku gimnaziju s odličnim uspjehom. Nekada se to zvala matematička gimnazija, da bi nakon nekog vremena postala MIOC. Poprilično se razumijem u brojke, a ponešto me život naučio i o logici. Roditelji o poštenju, profesori na faksu o pravu. Postao sam reproduktivac širokog spektra. Čitam u Telegramu da je gospodin Ante Nazor, koji je ravnatelj nečega što se zove Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, svojedobno dobio Nagradu grada Zagreba, komad papira, nekakvu plaketicu i kuverticu s pedesetak tisuća kuna nagrade. Sve to potpisano rukom Velikog Pokojnika. Na stranici grada Zagreba uredno su specificirani dosadašnji dobitnici nagrada, malkice sam preletio, onako na brzaka. Priznam pedesetak soma kuna bi mi slatko leglo na račun, ali kada sam vidio desetak imena koja su potegla tu nagradu, ne hvala, baš i ne bi. Drugo što sam odmah uočio, popis ljudi je ko da čitam kandidacijsku listu stranke Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti.
Svoje ljude kao dobitnike Nagrade Grada Zagreba ugurao je među one koji su nagradu zaista i zaslužili, i besprizornike radi kojih ja nagradu preuzeo ne bih.
Dakle, rečeni gospodin koji ravna nekakvim centrom čiju svrhu ja baš i ne razumijem, potego je pedeset soma kunića iz zagrebačkog prireza. I sve pet. tip je nagradu dobio kako piše u zaključku Gradske skupštine, priznanje i nagradu dobio zbog dugogodišnjeg odgovornog i stručnog vođenja institucije važne za očuvanje i predstavljanje istine o Domovinskom ratu, prilikom čega je “u nepovoljnim okolnostima ustrajao na znanstvenim kriterijima i stvorio respektabilnu instituciju koja je nakon 10 godina rada stekla ugled u zemlji i inozemstvu. Prevedeno na običan jezik, on je čuvao i štitio dignitet Domovinskog rata. I još k tome stvorio respektabilnu instituciju. Respektabilna institucija u mojim okicama znači da je tu zaposleno najmanje nekoliko desetaka uhljeba u finim odelcima, u nekakvim finim uredima, s plaćicama najmanje duplo većim od prosječne plaće u Gradu Zagrebu. Rat je gotov, imamo vlast iz pozadine, pažljivo skrivenu koju bi mogli nazvati Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata, a evo imamo i ovu respektabilnu instituciju, čijeg šefa je penzionerka Katarina s dva soma kuna penzije nagradila s pedeset tisuća kuna jer on čuva istinu o domovinskom ratu. Njeguje uspomenu na Hrastova.
Frajer koji ima sve moguće papire složene u registratore, snimljene na mikrofilmove sigurno naizust zna datum kada je Franjo Tuđman 1991. raspustio HOS, pa u vezi toga ziher mu je poznato da li su jedinice HOS-a sudjelovale u oslobađanju Knina 1995. Ne sjećam se da je kao šef centra istrčao recimo s tim podatkom. A samo usporedbom godina dijete iz IIb razreda osnovne škole Matija Gubec dalo bi točan odgovor.
I tako, tip dobije lovu, 50.000 kuna, odvede obitelj na ćevape s više luka. Pa i popilo se, ne dobiva se nagrada grada Zagreba svaki dan.
Ondak je ispalo da on nije smio uzet pare. Samo papir s potpisom Velikog Pokojnika i plaketicu. Ali ne i lovicu. Jerbo je dužnosnik. Dužnosnik u nečemu za što 86% Hrvata čulo nije. Tip za kojeg niko čuo nije je dužnosnik. Jebate. Koja država.
Postoji li popis dužnosnika, pa da vidimo ima li ih više od 100.000 ili manje?
Dakle, dužnosnici ne smiju dobivat lovu. Poklone veće od mislim 500 kuna. Ovaj je dobio sto puta više. I primio. Pred nekoliko godina, nagradu je dobio i Željko Akademik Reiner, koji se stalno guzi oko vlasti. Da li je i on bio predmetom razmatranja, da li je i on morao platiti kakvu kintu?
Ovaj Nikad Čuo Dužnosnik čuva dignitet Domovinskog rata. Ja sam pucao na ljude i ljudi su pucali na mene, da bi frajer čuvao uspomenu na ono što bih ja najradije zaboravio. Uz dobru plaću koja je podebljana i nagradom. Sve to je došlo do nekakvog Visokog upravnog suda, koji se raspizdio jerbo je ovaj uzeo lovu koju nije smio.
I drapili mu kaznu od šest soma kuna. Koju će plaćati na rate.
Dakle, ostaje mu nešto manje od 44.000 kuna, jerbo se na ćevape potrošilo nešto.
Mudraci iz tog Suda se nisu sjetili naložiti da lovu koju je protupravno stekao vrati u proračun Republike Hrvatske, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, kako stoji u svim presudama u predmetima kada se radi o lovi koja nije zarađena po zakonu.
Valjda su suci završili Ubrzano Pravo u Mostaru.
