Mjesec dana sam na moru. Došao sam rediti masline. Pun planova, ideja, elana. Ni slutio nisam da bih se mogao prekvalificirati za vrijeme mog boravka u Malom Mistu. Doživio sam transformaciju. Od nelošeg uzgajivača maslina postao sam kuhar. Na prekvalifikaciju me natjeralo vrijeme. Malo malo, pa kiša. Pa čubi u kući. Pa skuham kavu, sjednem pred kuću zaklonjen od kiše i gledam. Gledam glavnu ulicu Malog Mista. U ožujku ljeta Gospodnjeg dvije tisuće dvadeset i petog. S desne strane ulice nema automobila što prolaze. Nema ni pješaka što se kišobranima štite od kiše. Čak nema nikoga ni s lijeve strane ulice koja je jednosmjerna, a ovi s lijeve strane trebali bi ići kao i obično, u kontra smjeru. Zaprepašten sam, jer vožnja u kontra smjeru je stvar ponosa, lokal patriotizma. Nek se vidi čije je to misto. Nema ljudi, nema ni pasa, nema ni govana od pasa. Nema ničega. Samo kiša.
Moja divlja narav, moja strast mi ne dopušta gledati u praznu ulicu i stenjati u sebi Ko to more platit. Ne poznam ni jednu budalu koja bi to platila.
I što ću jadan? Danima ne progovaram njanci riječ s nikim. Nisam posve siguran, mislim da sam zaboravio govoriti. Provjerit ću kad se vratim u Zagreb. A u Zagreb ću se vratiti kao maslinar i kao kuhar. Chef. Cijeli život sam šefovao, pa ne nekako i logično da u vrijeme kad sam s jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane postanem Chef. Šefonja.
Moja divlja narav, moja strast mi ne dopušta gledati u praznu ulicu i stenjati u sebi Ko to more platit. Ne poznam ni jednu budalu koja bi to platila. Pa sam odlučio zajebati mesne doručke, Carnex pasulj, fileke iz limenke, te sva ta gotova čudesa skuhana ko zna kad i ko zna gdje, ali svakako upakirana u vrlo malu ambalažu, a koja se zato prodaju uz visoku cijenu. Pa sam odlučio kuhati. Svaki dan. U mjesec dana tržnica je radila jednom, jedan prodavač prodavao je kinesku robu i tenisice marke Odiddas, a ima i tenisice čuvene marke Nuke. Drugi je prodavao kiseljenu ljutiku i kumpire. Pa hodočastim trgovinama, meso kupujem kod odličnog Nakićena i Mate u Tribunju. Kuća mi vonja na finu spizu. A jako volim kad mi kuća daje na finu spizu. Što ću, s godinama se ukus o mirisima mijenja. Došli bute i vi u fazu jedna noga u grobu, druga na kori od banane. Pa me se sjetite.
Dok se tako širi miris opojne juhe od goveđeg repa, na kraj pameti mi nije pratiti politički strmopizd crvene stranke. Ne javnoispitivački, nego politički.
U Rijeci su za kandidatkinju istakli nekakvu žemsku koja je bila dogradonačelnica četiri godine. Onda se sjetila, jer došlo je vrijeme isticanja kandidature, da se ona ne slaže s potezima gradonačelnika kojem je bila do. Prva do njega. A četiri godine držala je vodu u ustima. Ni beknila nije o potezima u kojima je aktivno sudjelovala, a s kojima se sada ne slaže, nego je bila prilježna suradnica gradonačelnika, pa je shvatila da su izbori skoro, da je došlo vrijeme da se konji potkivaju. Pa je i ona digla nogu. Joj ne, to je žaba digla nogu kad je vidjela da se konji potkivaju.
Politički analfabeti iz gradskog esdepeja upravo su rečenu drugaricu koja se svojih poteza ne sjeća, ali se gradonačelnikovih odluka sjeća, ali zna da se ne slaže s njima, kandidirali je za gradonačelnicu.
Ali avaj, ta ženska koja se naglo prestala slagati, jako liči na neku drugu žensku koja se isto kandidira. Pa nitko živ ne zna koja je koja. A politički su obje blijede. Sve je kako i treba kod esdepeja. A dosadašnji gradonačelnik će se kandidirati isto, kao nezavisni kandidat. A njemu nitko ne liči.
Srećom.
U Splitu takvih problema nemaju. Svi se sjećaju i poznaju lik druga Ranka. Koji će se opet kandidirat. Jerbo mu nije bilo dosta. A Ranka se sjećao i moj pradid. A ja, njegov praunuk u dobi sam – jedna noga u grobu, druga na kori od banane.
Kandidatura, bilo kakva, tih fosila dokaz je samo jednome. SDP nema teren. Nek pričaju što hoće. Ali teren nemaju. Jer novi kadrovi, oni koji bi trebali nositi stranački prosperitet, oni ne postoje. Ili su istrijebljeni, kao što ja draču u masliniku tamanim motikom. Čim se malo pojavi, ja mahnem budakom, opizdim je ko Kraljević Marko i posiječem je na tri polovine. Svaka kandidatura nekakvog Ranka, Arsena i tih fosila kojima od milja tepaju da su veterani, seniori, dokaz je samo jednoga. Piši kući propalo. Možda oni i pobijede. Pa nas čeka vegetacija daljnje četiri godine. Ja ću na koru od banane naići, a vi, što ćete vi?
Sve ja to pišem svjestan dobrog rejtinga esdepeja.
Nije esdepe u tim anketama dobrostojeći jer su pametni, jer rade u korist građana. Ma kakvi. Razlog je samo jedan.
HDZ je svinjarijama, kriminalom, bahatošću, političkom korupcijom, bezočnim lopovlukom lokalnih krkana i kozojeba kojima se tepa lokalni šerifi došao do faze kad je dopizdio i Bogu i vragu. A da bi netko izbore dobio, netko drugi MORA doći u fazu da je zreo za izgubiti. I vrlo lako bi SDP u koaliciji s istim takvim političkim dibidusima mogao proći dobro na izborima. Razlika između njih je samo jedna. Ovi drugi dibidusi puno bolje trguju od SDP-a. Pa će svojim dibidusima omogućiti i daljnje sisanje proračuna gradova, sela i selendri.
