Sjećam se. Živo se sjećam i pamtim
Ne znam za vas mili moji, ali i danas naizust znam neke pjesme koje smo učili u školi dok smo bili sitna dječica. Pačja škola, Voćka poslije kiše, Slap, Utjeha kose, Ježeva kućica, ali i Kako živi Antuntun, djelo predratnog intelektualca, učitelja i prevoditelja, partizana, Grigora Viteza, čije je životno djelo, osim divnih pjesama, svakako Biblioteka Vjeverica, uz koju su odrastale generacije i generacije djece.
U vrijeme dok su se knjige još čitale.
Poznata mi je priča o pravom Antuntunu, dobrostojećem kulaku koji je živio u Donjoj Kovačici kod Bjelovara, tada se to govorilo zadnja pošta Veliki Grđevac, pa se zavadio s Grigorom Vitezom, koji mu je obećao da će o njemu napisati pjesmu po kojoj će ga svi pamtiti, znam da je jedan dio pjesme izmišljen, ali bilo je ukupno gledajući, ima nešto u svemu tome. Autor je dakle, Grigorije Alavanja, čija je obitelj pametno odlučivši, promijenila prezime u Vitez, jer su namjeravali živjeti u Hrvatskoj, a ne u Srbiji svojoj drugoj domovini. A Grigorije je postao Grigor.
Vremena su prolazila, nekako se desilo da je Sutjeska postala Nevenka, ali brižni otac Franjo često se u mislima vraćao u te zimske večeri ispunjene smijehom dok on recitira Kako živi Antuntun.
Kao dijete, svako zimsko ferije dolazio sam u Veliki Grđevac kod djeda i bake moje seke Mirjane. Bile su to godine s dubokim snijegom i prekrasnim ledenim šarama na malenim prozorima, spavanja pod teškom tuhicom, s u ručnik umotanom vrućom ciglom pod nožicama, a striček Joško, koji je tada u mojim očima bio nešto poput današnje verzije Chucka Norrisa, u sanice je upregao vrance, a baka Rezika nas umotala u deke, zapalila fenjere na boku sanica, pod nožice stavljala u krpu umotanu vruću ciglu, pa smo u zimskim večerima pod crnim nebom s poput bisera posutim zvijezdama, moja seka Mirjana i ja uživali u vožnji do Donje Kovačice i natrag. I uvijek su mi govorili dok su pokazivali u kuću čiji su se obrisi ocrtavali u bijelom snijegu, Ovdje živi Antuntun.
Pjesma je napisana davno, krajem onog rata. U kojem smo pobijedili. A kažu da nismo
Pjesma je napisana krajem onog rata, znate onog u kojem su partizani pobijedili Sile Zla i odmah ušla u školsku literaturu. Nekako sam siguran da je u ta, sada već vrlo davna vremena, mračna, kad Hrvati nisu imali Internet, nisu imali ni mobitele, a i s jogurtom nisu bili na najbolje, u zimska predvečerja, na fotelji blizu peći, brižni otac, nazovimo ga Franjo, držeći na krilu svoju ljubimicu kćerkicu, nazovimo je Sutjeska, jerbo je brižni otac, kojeg smo nazvali Franjo, bio partizan baš kao i Grigorije koji se nazvao Grigor, recitirao pjesmicu o šašavom Antuntunu razdraganoj mezimici Sutjeski, koja je kroz smijeh plješćući ručicama govorila Još tata, još.
Tko zna koliko puta je brižni otac Franjo, blagim, pomalo meketavim glasom, recitirao pjesmicu koju je Sutjeska toliko voljela.
Vremena su prolazila, nekako se desilo da je Sutjeska postala Nevenka, ali brižni otac Franjo često se u mislima vraćao u te zimske večeri ispunjene smijehom dok on recitira Kako živi Antuntun. Godina za godinom, desetljeće za desetljećem, brižni otac Franjo postao je brižni djed Franjo, a i unuci su voljeli sjediti na njegovom krilu dok im on sada već pomalo drhtavim, ali još uvijek meketavim glasom recitira pjesmu o Antuntunu iz Donje Kovačice.
Dva oca, a majke nema. Istospolna zajednica.
I onda se dogodilo čudo. Kao u Pinokiju. Djed Franjo dobio je dijete. Nije bilo od drveta, ali je glava od kamena.
Brižni otac i djed Franjo dobio je dijete. U poznim godinama. Nadjenuo mu je ime Domovina.
Postao je, upravo poput Ante Starčevića, otac Domovine. Nadomak sedamdesete. Jedna Domovina, a dva oca. Majka nije upisana u krsni list. Nema je. Nekada, u vrijeme rođenja Domovine, očito su Hrvati bili širokih pogleda i naprednih svjetonazora. Dva oca, a majke nema. To bi danas valjda nazvali, istospolna zajednica, na užasavanje raznih profesora geografije, popova, a u stvari lopova, a i svih onih koji se ponose što redovito koriste junačku desnicu ruku, pa ih zovu desničari. Jer nemreš u Hrvatskoj nekog nazvat Desanka Šakić. Ne zvuči domoljubno. Tip koji se zove Nedrk samo je iznimka koja potvrđuje pravilo.
Vratilo je to našeg dobrog i milog oca Franju u mladost, često je gledajući u daljinu, tražeći pogledom bijele jelene na pašnjaku pod prozorom svoga ureda, ili naprosto brojeći paunove, u sebi kao da moli davno zaboravljenu Krunicu, neprekidno, poput molitve, ponavljao riječi toliko mu drage pjesmice. A Domovina mu je pljeskala ručicama, veselo se smiješeći. Srce mu je bilo veliko poput Svemira od tog smijeha, od tog veselja, pa je uvijek iznova, ponavljao
Da l’ je jelo slano,
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša.
I vesela Domovina ponavljala je pjesmicu koju su od samog rođenja znali naizust. Nije ni znala drugačije, jer misao i način života Antuntuna postali su stvarnost. I cijela je Domovina postala Donja Kovačica, dalje od tog malog mjesta u bilgorskoj zabiti nije nikud išla. Zabit je njena realnost, uklesana u kamenu glavu.
Antuntun iz Donje Kovačice.
Što god napravi, na svoj način radi. Budale stavlja da mu upravljaju imanjem. Lopove da donose pravdu. Gologuzani su postali bogati Krezovi. Ponavljači i školske budale postali ministri. Propalice postali saborski zastupnici. Ludonje odlučuju u raznim povjerenstvima. Luđaci na cesti. Lopovi na vlasti. Popovi u dječjim guzicama. Inženjeri i liječnici u inostranstvu. Učenici lemaju đake, umjesto učitelji njih. Novinari sjede u dupetima ponavljača koji su postali ministri. Udbaška djeca optužuju one koji su se rodili nakon nestanka UDBE da su udbaši. Ratni bjegunci postali su heroji. Profesori geografije uspoređuju se s doktorima nauka. Frizerke i pedikerke govore kako se treba liječiti. Jer su doktori u inozemstvu. A popovi koji vrijede više od liječnika zauzeti su, kako sam već napisao. U sred zime gase grijanje. I otvaraju prozore. Svoju imovinu daju tuđinima. A kamene glave oduševljeno plješću.
Otac Franjo uspio je. Odgojio je svoje kasnorođeno dijete, Domovinu, da postane Antuntun.
Domovina je odala najveću počast velikom Grigoru Vitezu, osnivaču i autoru Biblioteke Vjeverica, na najbolji mogući način.
Postavši Antuntun. Po ideji oca Franje. Jer se oca Antu, ma ne onog vašeg oca i djeda Antu čije slike držite na kaminu, nego Starčevića, nije moglo ni pitati. Jer je umro.
Na sreću, od starosti, da je poživio, umro bi, ali od sramote.
