Znoj mi se slijevao niz vrat tog jutra pri neuspješnim pokušajima vezanja kravate. Osam je sati, vrelina u cijeloj kući, cijelu noć je bilo vrelo. Bez zraka. Ni širom otvorena vrata kuće, otvoreni prozori u pokušaju da se uhvati barem malo strujanja zraka, ništa nije uspjelo. Bilo je to u vremena kad nije bilo klima po kućama, osim u filmovima o američkim bogatašima. Tek gdje koji auto njemačkih registracija koji se kortljao cestom niz Velebit prema moru, sa zatvorenim prozorima. Jerbo je manga u autu imao klimu. Moj frend Franjo Snob vozio je tih dana svog Stojadina zatvorenih prozora, kako bi zavidnici mislili da ima klimu. U Stojadinu. A mi svi ostali s rukama obješenim kroz prozore, ko čimpanze milili smo prema moru.
Odustao sam od kravate. Košulja, crne hlače i crne postole koje su stezale stopala koja su se razbahatila od nošenja natikača. Košulja se zalijepila za leđa nakon prvih nekoliko koraka pod jutarnjim suncem, dok sam koračao prema trgu Malog mista.
Postrojena lokalna pleh glazba, iza njih vatrogasci u tamno plavim sintetičkim hlačama, bijelim košuljama na kojim su se nalazile epolete s crveno zlaćanim uzorkom, ki da su ruski generali. Glazba je važno otpuhala nekoliko vojnih koračnica, da bi završila s Bandierom Rosom. Zadružni kamion sa šoferom Lulom je čekao sa strane, a desetak glazbenika se uspelo na kamion, a ostali rastrčali po autima. Na kamionu tri bandijere. Hrvatska, Jugoslavenska, partijska, baš kako i treba.
Dan je ustanka naroda Hrvatske. Republički praznik Socijalističke Republike Hrvatske koji se obilježavao 27. srpnja.
Kolona automobila, predvođena kamionom Poljoprivredne zadruge, pa onda automobilima u kojima su bili glazbenici, a na kraju drugarice, građani i seljaci koji su se zatekli tog dana u Malom mistu, kretala se prašnjavom cestom prema uzvisini udaljenoj tri kilometra, na kojoj se nalazi grob mlade neznane sedamnaestogodišnje partizanke poginule u borbi s Talijanima i četnicima 1942. Na grobu spomen ploča. Ploča stoji i danas. Zalijepili je. Jer je 1991. pukla. Naravno, od zuba vremena.
Tri prsta debela fina prašina na cesti, vozim i ne vidim ništa. Prozor zatvoren, u auto mi se ukrcala dva starca čija debela crna zimska odijela žestoko daju na naftalin, sve me strah da će mi otegnit papke od vrućine prije no što dođemo. Usmrdit će mi se u autu za po ure. A opet, sreća, vonjaju na naftalin. Na uzbrdici, neposredno prije ograđenog prostora s grobom i spomenikom herojskoj borbi protiv stranih i domaćih neprijatelja, uz put je postavljeno pet šest kola sa spuštenim rudama i skinutim arnjevima. Karovi su pokriveni debelim natron papirom, na svakim kolima debela daska za sječenje mesa. A na zadnjim kolima tri bačve i sigljevi s vodom.
Izlazim iz auta, kao i svake godine čujem istu rečenicu upućenu ovima što stoje kraj karova, Da nikome niste dali isti i piti dok ja ne završin. I važan i značajan izraz lica druga Luje, partizana i komuniste. Izraz koji sam po sebi govori, E, neka sam vam ja reka!
Postrojena glazba, sad već do koljena pokrivena finom prašinom, otpuhala je Hej Slaveni, pa dvije tri sekunde tišine i tihi glas Šime Kake, jen dva, jen dva tri, pa se proplankom poput razlivenog ulja, veličanstveno i onako polako razlila Lijepa naša.
Vijenac polaže, kao i svih godina do tada, drug Lujo, partizan i komunista.
Sablasna tišina dok drug Lujo polaže vijenac, samo žestok pjev cvrčaka, i šištanje iz skinutih pisaka na trubama dok muzičari ispuhuju slinu iz njih.
Govor drži, kao i svih godina do tada, drug Lujo, partizan i komunista.
Govori polako, ima nekoliko listova papira kao podsjetnik, očale mu naherene na glavi, a on trijumfalno, svjestan da je gospodar vremena na ovom malom komadiću Zemaljske kugle, vrlo detaljno iznosi podatke o herojskoj borbi protiv stranih i domaćih neprijatelja, na proplanku obasjanom jarkim suncem, prekrivenog debelom prašinom dok se miris vruće janjetine i narezane kapule širi i draška nozdrve izazivajući krulež u želucima okupljenih drugarica, građana i seljaka.
Drugarice i drugovi, skupili smo se u ovomen danu odati počast poginulim partizaniman.
I nastavi pričati o svojoj borbi. Ja sam bija tamo, oni su bili namo. Ja sam trča tamo, oni su trčali vamo. Svake godine isto, osim što je svake godine govor bio dulji i dulji, jer se u dugim zimskim noćima drug Lujo, partizan i komunista, dok je pripremao govor, sjetio još ponekog svojeg herojstva. Drug je Lujo svojim govorima koji su nam se po tim jezivim vrućinama dok su nam znojna tijela bila oblijepljena prašinom, duljinom govora podsjećao na Fidela Kastra. Pod kraj života druga Luje, partizana i komuniste, broj neprijatelja koje je on ubio postao je veći od broja neprijatelja što su ubili Boris Dvornik i Bata Živojinović zajedno. U svim svojim filmovima.
Konačno je došla 1945. Drug Lujo, partizan i komunista, konačno završava govor.
Evo drugarice i drugovi, spremili smo vam janjetine i žutine, pa se malo počastite.
Drugarice komunistice u lijepim cicanim haljinama koje su ujutro bile crne, a sad su boje pijeska, nabadajući po kaldrmi dostojanstveno su štepale prema karovima na kojima su velikim, ne baš oštrim peštarolima više trgali nego sjekli janjetinu. Svaki udarac tupog peštarola, trgao je komadiće mesa, a mrvice mesa lijepile su se na odjeću drugarica, građana i seljaka željnih tople i besplatne janjetine.
U ruci držim nevješto odrezan komad karte od natrona, a na njemu komad mesa, šaka krupno, onako konjski narezane kapule, komad šakom otrgnutog kruha. Gacam po prašini, mljackam, mastan po licu, od uha do uha, prsti masni, znoj se cijedi s čela, kaplje s obrva, kose, ravno na komade janjetine što trpam u usta. Guram ruku u džep, žonglirajući s poslasticom na natronu, ne bih li izvadio maramicu. Ne trebam. Sve s obrisalo u džepu.
Nema više druga Luje, partizana i komuniste, nema više ni janjaca koji su svoje živote dali za proslavu antifašističke borbe. Nema više ni tog Dana ustanka. Nema ni kaldrme, sve je asfaltirano, nema više ni janjaca, hrskavih i mirišljavih. Ostalo je samo sjećanje…
Danas janjci umiru s drugim povikom na ustima. Posve drugim. Ovih dana najavljuju nestašicu janjaca, janjocid. Dan Imockog, koncert, Oluja, Alka, Lađe, Gospa.
Ginu ko snoplje.
Ko da ih je pobio drug Lujo.
