U dubrovačkoj bolnici čekaju se nalaz za dvije nove pacijentice koje su došle sa simptomima ospica. Informaciju je za Dubrovački dnevnik potvrdio ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik dr. Marijo Bekić.
Uvijek počinje bez veze.
Bezopasno, neprimjetno. Na naizgled sitnim stvarima.
Tako i crtica u novinama, dvadeset i devet riječi. Dvije rečenice. Koje bi mogle sjebat sezonu.
Ne sezonu branja šparoga, niti sezonu parenja mačaka.
Turističku sezonu u Hrvatskoj.
Dubrovnik, perjanica hrvatskog turizma, sa svojim prekrasnim, savršeno očuvanim zidinama, po tko zna koji puta je pod opsadom.
Dubrovnik i jest u stvari, grad koji živi pod opsadom.
Pred tridesetak godina opsjedali su ga bezumnici, granatirali, odvojili od svijeta, Dubrovnik je preživio. Onda su ga dva desetljeća opsjedali sa mora.
Bezbrojni kruzeri pristajali su uz obalu, iskrcavali tuste u guzate Amerikance u capri hlačama, koji bi se priej jebali u guzicu nego u tom gradu, kojem su se strašno divili, potrošili dvadeset eura.
To nije puno.
Taman jedna kava negdje u blizini Straduna.
Bilo je tu svakakvih turista
Šeici, koji su dolazili svojim jahtama, koje prije liče na krstarice, praćeni brodovima suplierima, ogromnim brodinama prepunim svega i svačega, što bi moglo zatrebati jednom takvom šeiku, da mu se nađe. Bilo je tu valjda i ptičjeg mlijeka, naravno, različitih ptica.
A kakav bi to bio muž da sa sobom nije poveo i svojih pedesetak žena?
Nikada nisam pročitao, a nisu me ni pustili u harem na tim jahtama, da priupitam, da li je šeik poveo i svojih pedesetak punica.
Valjda nije, pa čovjek se došao odmoriti.
Dubrovnikom, Stradunom su šetali razni čudaci. Novine su nas redovito izvještavale o nekakvim gologuzanima, koji su obučeni, ajmo reć veselo, a na dupetu nemaju ničega.
Praktično. Frajeri (da li?) imaju dupe na izvolte. naravno da postoje i emanciporane dame, koje svoje lijepo dupe žele pokazati urbi et orbi.
Većina te raje, od svih onih kosookih gentlemana u kišnim kabanicama i njihove ladies, za koje misliš da su dopisnici nekakvih novina koliko slikaju, sve i svašta, do Nijemaca, tetoviranih, da ne znaš jel’ bi ih čito ili bi ih gledo, sa fudbalerkama, soknama i klompama, pa do Nordijaca, o Dubrovniku je čula. od prijatelja, znanaca, čitala u novinama, gledala ne televiziji.
Pa su došli, prošetati Stradunom, slikati se, da bi, kada se vrate u svoje daleke zemlje, značajno rekle, bili smo u Dubrovniku i to prisnažili pokazivanjem prijateljima svojih dvanaest tisuća fotografija.
E, u tom, upravo tom Dubrovniku, perjanici našeg turizma, biseru mediteranske srednjovjekovne arhitekture, a što je najveći cirkus, gradu sa najstarijom apotekom na svijetu, u Samostanu male braće (popovi su onda bili napredni), izbila je epidemija ospica.
Počeo je novi napad na Dubrovnik.
Nevidljiv, podmukao, neprijatelja ne vidiš, samo ga udišeš. I on napada dalje. Napada tolikom brzinom i efikasnošću, da će oni drugi, koji su do sada radili invaziju sa mora, zaključiti da oni nisu potrebni, pa će svoje brodove okrenuti. Dalje od ovog rata. Koji više nije njihov.
Dovoljno je da putnici samo vide sliku oboljelih od ospica, pa da ulete na zapovjedni most i preuzmu kontrolu nad brodom.
Što dalje od Dubrovnika, što dalje od Hrvatske, prekrivene čirevima.
Trupe će se učas pregrupirati, brodovi promijeniti rute prema toplom grčkom moru, prema Sarandi u Albaniji – koju svakako morate posjetiti,
Njemački i češki tetovirani turisti sa fudbalerkama na tikvama cijele muške strane obitelji skrenuti će negdje prema Italiji.
Kosooki fotografi slikavati će starine po Italiji, Grčkoj.
Hrvati će i dalje rintati u Dublinu ili negdje po Evropama.
A Dubrovnik će se boriti sa ospicama. Pod opsadom boleštine koja napada neuka, zdravstveno neosviještena društva.
Grad sa najstarijom apotekom na svijetu, sagrađenom 1357.godine.
Pred sedamsto godina.
Koji se kurac desio u glavama ovog naroda da je gluplji nego pred sedamsto godina?