Kakvo je to sranje.
Dakle, cura i dečko hodaju, neki momci pristaju i na zaruke, ne bi li dobili umok, pa onda momak klekne pred curu dok u pozadini odzvanja Reci brate moooooj, pa je upita Oš se udat za me?
Onda brže bolje udari status na FB.
Nek cilo misto zna, da se on ženi, za onu malu iz Tromilje. Pa će konačno i on umočit službeno.
Pa mlada kupuje vjenčanicu, s ugrađenom lastikom, jerbo do vjenčanja ima još misec i po dana, a ko zna koliko će joj drob naresti do tada.
Mladoženja kupio odelce, cipele Tolušićke, one model superšpic, lakirane, glancaju se ko pasja muda.
Tražili su lokal za pir učinit. Svi lokali su premaleni, bit će priko tristo do četiristo ljudi. Pripremaju se odojci, kupuje se vlaška janjad, pršutići se skidaju s tavana.
Damjane travarice stare deset godin, koje otac čuva za ćerinu svadbu, su spremne.
Od ranog jutra skuplja se rodbina u dvoru mladoženje, koji se već dva puta napio ko stoka, drugi put ga je pašanac u zadnji tren spasio da se ne poriga po odijelu i lakiranim majmunskim cipelama.
I sada, sazna se da ta Jelena, susret s kojom je bio vrhunac doživljaja skoro pola tisuće ljudi, nema položen državni ispit
Kad su se svi dobro podnapijali, sjeli su u ukrašene aute, prozori otvoreni, a na njima sjede mladoženjini prijatelji, svaki ima bocu rakije, a prvi u koloni drži zastavu, rvacku naravno, malkice manju od one koju je Jos’pa, Kninska kraljica darovala Kolindi.
Zvučnici u automobilima su navinuti na najjače, trešti red Thompsona, red Grdovića.
I krenuli su, put Tromilje po mladu.
Na ledini pred njenom kućom, posutom brabonjcima tisuća ovaca, parkirali su auto. Mladu su sakrili, pa su je nakon pet šest pokušaja ipak uspjeli prodati kumu, koji je sav obnevidio od rakije i zvizdana.
Pojavila se na vratima, pijani svatovi nisu znali da li bi je vodili ili kotrljali, trbušina do brade, mladoženju pridržavaju da ne padne.
Mladenkine prijateljice sve u dopičnjacima od svjetlucavog materijala, nevješto nabadaju u štiklama ki da su koze.
I opet Thompson i opet Grdović.
Landa pršuta i kozjeg sira, bevanda, rakija normalno. Pa onda pokret. Poput zmije duga kolona formira se na livadi posutoj ovčjim brabonjcima.
Konačno su krenuli, uz trubljenje, mahanje zastavom, nek se vidi da se Rvat ženi, put Šibenika, kod matičara.
Po cesti su iza njih ostajale razbijene prazne boce rakijetine.
Oznojenih lica, otkopčanih kragni, zapišanih hlača, košulja što vire iz hlača, zadihani, došli su kod matičarke.
I konačno, nakon puno natezanja, traženja prstena, posrtanja, potpisali su i postali su muž i žena.
Dok ih smrt ne razdvoji.
Koliko muke, novaca, mamurluka, glavobolje… da bi dobili komad papira, s velikim pečatom Države, gdje piše da su oni sada muž i žena! Ovjerila država, u liku matičarke. Iznad njezinog imena, sitnim slovima, nalivperom njen potpis.
Slova pravilna, čitka. Lijepo piše: Jelena Drlje. Drlje, a potpis nije nadrljan.
I sada, sazna se da ta Jelena, susret s kojom je bio vrhunac doživljaja skoro pola tisuće ljudi, nema položen državni ispit. Da ga nije mogla položit. Makar je dobila pitanja. Išla je dva puta na ispit. Jer, dva put je dva put! Ne govori to uzalud narod.
Ej, HDZ je to!
Kad je pizdarija, onda je vrhunska. Matičarka, a pala matičarstvo.
To mu dođe ko jebač bez kurca.
I konačno joj je ušlo.
Iz dupeta u glavu. Uspjela je naučiti onih par bijednih pitanja koja jj je Jos’pa poslala. I položila je. E sad se ja pitam.
Da li su im djeca da prostite fačuki?
Jesu li vlaške mlade, koje su otac i mati čuvali prije braka ko zjenicu oka svoga, izgubile nevinost misleći da su u braku, a ona koja ih je vjenčala ima ukradene papire? Što će im ćaća reć? Da su kurbetine?
E moja Jos’pa, pa gdje će ti duša?
Nadam se, u pakao!
Svadba je otprilike izgledala ovako…
