Te nedjelje, desetog veljače 1980. godine, kasno navečer izašao sam iz Arena kespresa na stanici u Puli. Malena putna torba s kozmetičkim priborom, priborom sa čišćenje cipela, štekom cigareta što je na oproštaju, suznih očiju u torbu gurnula Irena, vrećica s nekoliko mrvica, ostaci kolača koje mi je majka dala na ulasku u vlak. Na peronu stoji vojska, drže transparente u rukama, gledam, piše 8868. To je moja vojna pošta. Vojnik je plavac. Stajem iza njega, desetak nas je, ulazimo u autobus model Krstić i sin. Ulazimo u kasarnu, počelo je moje vraćanje duga domovini. Služenje vojnog roka. Na aerodromu Pula.
Od tada, slijetao sam na aerodrom Pula barem tridesetak puta, što na putu za Istru, što na putu za Zadar, sa slijetanjem u Puli. Uvijek sjetno pogledom gledam zgradu, tražim poznate detalje usječene u pamćenje. Sve ih je manje. Svako slijetanje, sve manje stavi kojih se sjećam. Uvijek kad se spomene Pula, lagano se trznem. Nasmiješim se i sjetim se vojničkih dana. Jer meni je u vojsci bilo dobro. Volim Pulu. Pula je nešto posebno u mom životu. Znao sam desetke godina nakon toga šetati gradom, uživati u gradskoj vrevi disati zrak Pule.
Čitam u novinama, da će moj aerodrom, Aerodrom u Puli postati francuska zrakoplovna baza. Lijepo je to. Novo veliko priznanje Hrvatskoj, novi dokaz hrvatske samostalnosti.
Francuska, nuklearna velesila, koja je pred dvije godine, taj sam podatak našao, imala samo dvjesto devedeset nuklearnih glava. Atomskih bombih, kak bi rekel moj Štef Zagorec. Valjda ti Francuzi nisu tak jako ljubomorni i pizdojalci, valjda buju barem dvadesetak bombi pospremili u Pulu. Ko kad Štef, kad sazna cijenu bombe, zaželi da jedna bomba padne u njegovo dvorišče.
Dobro je da je vojna baza francuske avijacije u Puli, na Aerodromu Pula koji je godinama bio vodeći po broju slijetanja, radi jakog turizma u Istri. Sada se priča da to neće utjecati na turizam i miran život građana. Svojevremeno se pričalo da će ulaskom u EU kava poskupiti samo dvije lipe. A vidi na što smo došli. Nema se za jesti, ali je indeks A-.
Jeba ih indeks da i jeba. Indeks je imala i Grčka, pa je odma potom otišla u tri lepe materine.
Jako je dobro i praktično da je francuska baza u Puli, jerbo je Pula kudikamo bliže rečmo, Ukrajini, od Pariza ili Lyona, Pa ako treba, avijoni iz Pule su u taj čas iznad Ukrajine. A Boga mi vrijedi i obrat. Pula je znatno bliže Rusiji od Pariza ili Lyona, kaj ne? Kako god to shvatili. Nekak mi se to čini ko u poslovici Tuđim kurcem gloginje mlatit. Ali nema veze. Glavno da smo mi Hrvati strašno ponosni na svoju samostalnost. Pa ma što to značilo.
Očito se radi o dobroj stvari, jerbo, ne vidim nigdje da se oporba žali. U Hrvatskoj se dešavaju samo lijepe stvari, jer se oporba vrlo malo žali. Osim ako se radi u pravima seksualno manjinskih zajednica. A na moje snebivanje, svakog dana otkrivam da postoje nove vrste zajednica. Više ih ni pobrojit ne znam, a kamo li da znam o čemu se radi. Nema majci više one, imaš pimpeka, muški si, imaš pipicu, žensko si. Malo kurac.
Priznam, moja dvojka iz prava na fakultetu mi ne daje nikakva prava petljati se u zakone, a još manje u Ustav. Ne znam kako je s ustupanjem dijela teritorija, a i kvadratni centimetar, je dio teritorija, vojsci druge države. Jel to okupacija? Jel to veleizdaja? Jel to sve po zakonu? Tko može dati vojsci druge države da na tvom teritoriju gradi vojnu bazu? Plenković? Anušić? Sedamdeset i šest pripadnika pravomoćno osuđenih razbojnika i nešto političkih koruptivaca. Oni bi i mater prodali. A ionako, Hrvatska mnogima od njih i nije prava domovina, nego rezervna. Ovdje su da potežu lovu, a u srcu im je druga domovina.
Hrvatska je, ne tako davno, dobila, po ne baš maloj cijeni šest aviona, Rafale. Treba doći još šest. Točno je reći, nismo dobili, kupili smo ih. Francuske avione, a sada Francuzići grade bazu u Hrvatskoj. U komercijalu se donekle razumijem, pa se pitam, ako je Francuze zanimao komaček teritorija u sred turističke zone, a nas su zanimali francuski havijoni, zakaj se nismo đorali? A ne davali peneze?
Zakaj nije napravljena kompenzacija? Vi nama nove, a ne polovne avijone, a mi vama bazu. Kao polazna točka za pregovore. Pa vidjeti kako će se stvar odvijati.
Ministarstvo obrane tumači da će se u Puli vršiti obuka pilota, baš kao što se vršila kada sam ja bio u vojsci. Pitomci Vazduhoplovne akademije, treća godina, letjeli su na Galebima, Orlovima i Jastrebima, kao priprema za četvrtu godinu kada su u Nikšiću letjeli na MIG 21.
Sad će se letjeti pod komandom Francuza. Pa će naši piloti imati obuku iz prve ruke. Na francuskima avionima, obučavat će ih Francuzi, u francuskoj bazi. U Hrvatskoj. Lijepo.
Još je ljepše što je to čudno samo meni. Nije čudno čak ni strankama koje u nazivu imaju Domovinu. Domovina im je samo žvakaća guma, koju premeću u čvaljama cijele dane. Ove lijeve stranke to baš i ne zanima. Jedino će brinuti ako Francuzi u bazi budu zanemarivali pravo seksualnih manjina.
Još je ljepše od svega toga što su malo iza nas, francuske avione, njih dvadeset i četiri, kupili jelte, i Srbi. Mi ćemo za dvanaest aviona dobiti francusku vojnu bazu. Srbi po toj matematici neće dobiti dvije vojne baze. Jer, realne potrebe nema.
Hrvatska je zemlja koja voli ljubiti guzicu svakom politikantu i trećerazrednom hohštapleru iz Europe koji se ukaže kod nas. Pitam se, koliko li će vremena trebati da se nekakvi francuski pukovnik ili generalčić dosjeti i odobri obuku pilota srpskog vazduhoplovsta. Na Aerodromu Pula (Republika Hrvatska). Hrvate ne treba pitati, oni ionako ne odlučuju ni o čemu. Pa ih neće ni pitati.
A oporba primjedbi nema..
Pulom će šetati francuski legionari, srpski vazduhoplovci, na radost i sreću prostitutki. I političara. A ionako, sve je to kurveraj.
Pa će se Pulskim aerodromom oriti, baš kao nekad,
Хеј војници ваздухопловци
Челична крила наше армије
Смело напред ваздухопловци
Висина плавих сте бранитељи ви
