Skupilo se parsto grla, kako bi svjedočilo velikom činu.
Vjenčanju dvoje ljudi.
Pa se lijepo grlilo, muškarci su gledali guzate cure, namigivalo se iz potaje, pazeći da ti žena ne vidi ili ne daj Bože onaj njen.
Obrvama pozivalo vani u mrak.
Stiskalo se, švicalo i plesao vlakić.
U mog strica osam kobasica, sedam prži, osmu strina drži.
Sunce je svitalo, pijana gospoda, zapišanih hlača, košulja ispalih vani, izgubljenih kravata, balavo su se vješala na dame koje su jedva stajale na nogama od umora i vina, a koje su proklinjale i svadbu i žuljeve na nogama od premalih štikala.
Mlada i mladoženja, sada gospođa i gospodin, potrpali su kuverte s poklonima u torbu, i bunovni sjeli u auto, svima mahnuli i Auf wiedersehen, otputili se u Dojčland.
Ovdje su došli samo napravit svadbu.
Bila je to lijepa svadba.
Dugo će je se sjećati svi.
I momci koji su uspjeli dovabiti dame u mrak i dame koje su nakon svadbe bacile štikle u prvu kantu za smeće.
Sjećati će je se i mladenci, koji su dugo vremena otvarali par stotina kuverti i strpljivo brojali ojre.
Ma bila je to svadba za pamćenje.
Pamtit će je u cijeloj županiji.
Samo na toj svadbi zarazilo se trideset i troje ljudi. Koronom.
Pa će se svadbe sjećati i epidemiolozi, osoblje bolnice, sjećat će se mnogi koji na svadbi bili nisu, ali su slušali hvalisanja onih koji su bili.
Sada se svi sjećaju zaključani u svojim gajbama, mnogi od njih već su dobili i sraćku, ali ne od korone, nego od straha.
Pamtim slučajeve kada se na nekakvim proslavama netko otrovao hranom. Pa je došla inspekcija i odmah zatvarala lokal na vrlo dugo vrijeme, a kazne su bile takve da su se vlasnici u zraku okretali.
U ovome krivice vlasnika lokala nema, ali ima krivice svatova.
Netko od njih je znao da je zaražen, jer je prvi zaraženi s te svadbe zaglavio u bolnici već nakon samo par dana. A nakon njega još trideset i tri.
Ali je svadba i vlakić i osam kobasica se ne propušta.
Jebe se njemu za društvenu odgovornost.
Jebe se njemu za gospodina Stjepana i njegovu obitelj, koji cijelu godinu proizvode sača za košnice, pa ih voze na sajam u Gudovec i tamo prodaju, a to im je jedini izvor prihoda.
Kao i mnogima drugima koji su se pripremali za sajam kroz cijelu godinu.
A sajma u Gudovcu biti neće.
Radi korone.
Nema veze što gospon Stjepan svoja saća prodaje s kamiona, na otvorenom.
Sajma biti neće.
Pa može o klin zabijen u zid svoje radione, objesiti zube.
I cijela mu obitelj.
Gnjevan sam i ljut. Država mora reagirati.
Država mora debile koji se odnose prema ostatku društva radikalno kažnjavati, pa nek pamte, pizda im materina.
Samo na jednoj svadbi zaraženo je najmanje 35 ljudi koronom. Poznajem jako puno pristojnih ljudi, u dobrim brakovima, cijenjenih u društvu, koji na svadbi nisu imali ukupno toliko gostiju. i to u vremenima kada je Bog hodao po zemlji.
I eno ih danas, vrijedni, odgovorni uspješni.
