Dobar dio svoje mladosti proveo sam čitajući. Čitao sam sve. Knjige, stripove, romane, naputke na limenkama.
I danas osjetim memljivi miris knjižnice u mom kvartu.
Knjiga ukoričenih u crni karton sa crvenim uzorkom, povezanih tekstilnom vrpcom, kako se to nekada radilo.
Nikada mi nije žao zbog tih dana.
Živio sam vani, uvijek sam teglio nekoliko knjiga sa sobom.
Još uvijek naizust znam Švejka, sa bilo kojeg mjesta u romanu.
Danas više ne vučem knjige sa sobom.
Ali u svim svojim kompjutorima i tabletima imam najmanje dvijestotinjak knjiga različitih autora i Asterixa, Taličnog Toma, Alana Forda.
Čitanje razvija.
Čitanje obogaćuje. Čitanje je užitak, produktivni užitak.
Tužni je i tragično čitati komentare čitatelja pod člancima. Ili na FB.
Nepismeno, a volja za pisanjem postoji.
Skučen vokabular, fond riječi svodi se na Care, Kralju, Pederu, Traktorist, Četnik,
Jugosnostalgičar.
Današnji naraštaji ne čitaju.
Lektire se skidaju sa Interneta, roditelji to toleriraju, većina nastavnika za to ne haje.
Više uopće ne pratim ovo što se događa u prosvjeti.
Jer je tužno.
Neki dan sam čitao o nekakvoj profesorici kojoj su poslali inspekciju jer su đaci kod nje padali.
Pa su je prijavili inspekciji.
Jer, lakše je prijavit nekoga, nego naučiti.
Puno lakše!
Onda sam pročitao, priznam, mislio sam da je zajebancija, da je preko tisuću đaka okinulo državnu maturu, ali da mogu ići na fakultet.
Pa dobre, pička mu materina, što onda djecu jebete sa maturom?
Što ih ne pustite da uživaju u ljetu, da se druže, prče i fukaju, da rade što im je volja, ako mogu na fakultet zajedno sa onima koji su učili i bubali da bi se upisali.
Sada vidim, batalit će se rezultati na državnoj maturi iz eseja.
Jer konjine ne znaju napisati esej.
Jer im se jebe za nekakav esej, jer se možda i nastavnicima jebe za esej.
Pa se može predati prazan list papira i proći matura.
Veli ona ministarka iz lažljivog HNS-a, kojem je jako stalo do reforme školstva, da toga ionako nema puno.
Samo 1.200 je predalo prazan papir prošle godine kao esej.
Muda pod bubrege.
Četrdeset razreda.
Ej, četrdeset razreda u Hrvatskoj, zemlji ionako tupavih konjina, nije predalo esej, a položilo je maturu!
Pa ko tu koga jebe?
Konjina koja ne zna na papir sročiti nekakav esej, upisuje se na fakultet.
Pa će se s diplomom u rukama uvalit u nekakvu firmu jer ima rođu.
A pisat ne zna.
A izražavati se ne zna.
Pa što će biti od njega kad postane čovjek?
Ministar obrane?
Ministar vanjskih poslova?
Hvala, ta mjesta su već popunjena takvim kadrovima!
Pa se pitamo zašto nam ne ide?
A vlada nije pala, kada je trebala, upravo jer joj je HNS dao podršku radi reforme školstva.
Po kojoj se buba vjeronauk, po kojoj knjige lete sa popisa lektira, po kojoj se prolazi na državnoj maturi sa praznim papirom.
Jebem mater i takvoj reformi!
Tabula rasa može predat prazan papir.
Na maturi, ej, na ispitu zrelosti predaješ prazan papir.
Jer si neškolovani konj, neznalica i tudum.
Taman za upisat se na Borasovo sveučilište!
Predao si prazan papir, kao stvarni odraz svoga znanja, stečenog u hrvatskim školama.
Hoće li ikada netko rado toga ići u zatvor.
Jer je sjebao budućnost ove zemlje?
