Hrvatska želi raditi na razvoju nevidljivih vojnika! Ne vide se, ali su zato skupi!

U članku:

Osvanuo je vruć kolovoški dan.
Posljednje pripreme za veliki mimohod Hrvatske vojske privode se kraju.
Ulice očišćene, ozarena lica Slavonaca, Ličana i Dalmatinaca koji su jutros rano stigli autobusima u Zagreb, umjesto da su se otputili u daleku Irsku.
Došli su gledati veliku paradu pobjedničke Hrvatske vojske.
Svjetina se nagurala pred Lisinski, što bliže glavnoj pozornici na kojoj sjede uzvanici.
Mimohod je otpočeo, himna odsvirana.
U svježe ispeglanoj uniformi drek boje, stoji ministar Krstičević, ozarena lica. Sve se od dragosti propinje na prste, ne bili izgledao veći.
Ugodni, domoljubni glas Branka Uvodića iz zvučnika pompozno najavljuje prolazak pješačke pukovnije.
Tišina i muk.
Krstičević stoji savršeno mirno, u domoljubnom zanosu salutira, onako kako su ga naučili na Juez Armivor Koliđ.
Svjetina se nagurala do samog ruba ceste, ne bi li bolje vidjela.
Cesta kojom su do maloprije tutnjali tenkovi, na opće oduševljenje Bandićevih kumova koji će sutra morati iznova asfaltirati gradske ulice uništene gusjenicama, prazna je.
A Krstičević salutira. Ne popušta majci, ni sekundu.
Sve ga je milina vidit kako stoji ukočeno na prstima, poput Maje Pliseckaje, dok mu ruka dodiruje sljepoočnicu.
Gromki i domoljubno odriješiti glas Branka Uvodića iz zvučnika najavljuje Dragi Hrvati, upravo gledate svečani mimohod 153. pješačke pukovnije, poznatije pod nazivom Nevidljiva pukovnija.
Nevidljivu pukovniju čini tri tisuće vojnika, koji sada prolaze kraj vas!
Pozdravite ove nevidljive vojnike gromkim pljeskom!
Ozareni Slavnonci i Dalmatinci, a svakako ne treba izostaviti ni Ličane, u domoljubnom zanosu i deliriju plješću.
Oduševljeni su defileom nevidljive pukovnije. Kako li ga lijepo stupaju, ko jedan.
A nije ih za vidit!
Pokušavaju pogledom dohvatiti makar jednoga vojnika, ali ne ide, đava ga odnija.
Ma kako su to napravili, prolaze kraj nas, a mi ih ne vidimo? Kao zrak su, vidim kroz njih, čudom se snebiva Joso Muljakić, šef HDZ-a iz Donjeg Ogorja, gurkajući u rebra Juru Rafaela Pavelića, domoljuba i velikog adezeovca iz Brnaza, nutkajući ga bocom domoljubnog Zrinskog.
Na to Jozo iz Velike Kopanice: Ma neka svaki košta milion dolara, nije malo, ovo se isplati vidjeti. Tri tisuće vojnika prolaze kraj nas, tri milijarde dolara, a ja ih ne vidim. Ma svaka čast našem Krstičeviću, generalu i junaku, ratniku i pobjedniku!! Da mi je neko rekao da to postoji, reko bi mu da laže, da se sam nisam uvjerio u to! E, da nema našeg HDZ-a, nikada mi ne bi imali nevidljive vojnike. Ma puno košta, al, isplati se!
Dok tako prolaze vojnici, nevidljivi svima, opet se javlja uzbuđeni glas Branka Uvodića koji u ekstazi objavljuje niski prelet dvije eskadrile nevidljivih i potpuno bešumnih aviona nad glavama oduševljenih Likota, Dalmatinaca i Slavonaca.
Avioni prelijeću u savršenoj tišini. Jedino se čije cvrkut ptica i zvona sa Katedrale koja zvone u čast defilea nevidljive pukovnije i preleta nevidljivih eskadrila aviona.
Generala Krstičevića.
Jebate, ovo je sve poludilo.
Onaj sa repom oće raditi tvornicu mozgova na Kalniku, a iz esdepea je, što je samo po sebi nonsens, a ovi nam sada uvaljuju nevidljive vojnike.
Nisu vidljivi, ali su skupi.
To je dovoljno!
Ali, davno se toga sjetio Drago Bahun…

Osvanuo je vruć kolovoški dan.

Posljednje pripreme za veliki mimohod Hrvatske vojske privode se kraju.

Ulice očišćene, ozarena lica Slavonaca, Ličana i Dalmatinaca koji su jutros rano stigli autobusima u Zagreb, umjesto da su se otputili u daleku Irsku.

Došli su gledati veliku paradu pobjedničke Hrvatske vojske.

Svjetina se nagurala pred Lisinski, što bliže glavnoj pozornici na kojoj sjede uzvanici.

Mimohod je otpočeo, himna odsvirana.

U svježe ispeglanoj uniformi drek boje, stoji ministar Krstičević, ozarena lica. Sve se od dragosti propinje na prste, ne bili izgledao veći.

Ugodni, domoljubni glas Branka Uvodića iz zvučnika pompozno najavljuje prolazak pješačke pukovnije.

Tišina i muk.

Krstičević stoji savršeno mirno, u domoljubnom zanosu salutira, onako kako su ga naučili na Juez Armivor Koliđ.

Svjetina se nagurala do samog ruba ceste, ne bi li bolje vidjela.

Cesta kojom su do maloprije tutnjali tenkovi, na opće oduševljenje Bandićevih kumova koji će sutra morati iznova asfaltirati gradske ulice uništene gusjenicama, prazna je.

A Krstičević salutira. Ne popušta majci, ni sekundu.

Sve ga je milina vidit kako stoji ukočeno na prstima, poput Maje Pliseckaje, dok mu ruka dodiruje sljepoočnicu.

Gromki i domoljubno odriješiti glas Branka Uvodića iz zvučnika najavljuje Dragi Hrvati, upravo gledate svečani mimohod 153. pješačke pukovnije, poznatije pod nazivom Nevidljiva pukovnija.

Nevidljivu pukovniju čini tri tisuće vojnika, koji sada prolaze kraj vas!

Pozdravite ove nevidljive vojnike gromkim pljeskom!

**Oduševljeni građani pozdravljaju i slikaju mimohod Nevidljive pukovnije!**

Ozareni Slavnonci i Dalmatinci, a svakako ne treba izostaviti ni Ličane, u domoljubnom zanosu i deliriju plješću.

Oduševljeni su defileom nevidljive pukovnije. Kako li ga lijepo stupaju, ko jedan.

A nije ih za vidit!

Pokušavaju pogledom dohvatiti makar jednoga vojnika, ali ne ide, đava ga odnija.

Ma kako su to napravili, prolaze kraj nas, a mi ih ne vidimo? Kao zrak su, vidim kroz njih, čudom se snebiva Joso Muljakić, šef HDZ-a iz Donjeg Ogorja, gurkajući u rebra Juru Rafaela Pavelića, domoljuba i velikog adezeovca iz Brnaza, nutkajući ga bocom domoljubnog Zrinskog.

Na to Jozo iz Velike Kopanice: Ma neka svaki košta milion dolara, nije malo, ovo se isplati vidjeti. Tri tisuće vojnika prolaze kraj nas, tri milijarde dolara, a ja ih ne vidim. Ma svaka čast našem Krstičeviću, generalu i junaku, ratniku i pobjedniku!! Da mi je neko rekao da to postoji, reko bi mu da laže, da se sam nisam uvjerio u to! E, da nema našeg HDZ-a, nikada mi ne bi imali nevidljive vojnike. Ma puno košta, al, isplati se!

Dok tako prolaze vojnici, nevidljivi svima, opet se javlja uzbuđeni glas Branka Uvodića koji u ekstazi objavljuje niski prelet dvije eskadrile nevidljivih i potpuno bešumnih aviona nad glavama oduševljenih Likota, Dalmatinaca i Slavonaca.

Avioni prelijeću u savršenoj tišini. Jedino se čije cvrkut ptica i zvona sa Katedrale koja zvone u čast defilea nevidljive pukovnije i preleta nevidljivih eskadrila aviona.

Generala Krstičevića.

Jebate, ovo je sve poludilo.

Onaj sa repom oće raditi tvornicu mozgova na Kalniku, a iz esdepea je, što je samo po sebi nonsens, a ovi nam sada uvaljuju nevidljive vojnike.

Nisu vidljivi, ali su skupi.

To je dovoljno!

Ali, davno se toga sjetio Drago Bahun…

Pročitajte i ovo:

Izgledan je novi posao za Lovru Kuščevića!

Oznake
Damir Krstičević

Prethodni članak

Izjava debelog predsjednika Europarlamenta je glazba za uši naših ustašića!

Sljedeći članak

Kredit od 217 milijuna kuna Sveučilištu u Mostaru ministarstvo Blaženke Divjak otpisalo je kao poklon

Hrvatska želi raditi na razvoju nevidljivih vojnika! Ne vide se, ali su zato skupi!

Pretplatite se na Newsletter

U članku:

Osvanuo je vruć kolovoški dan.

Posljednje pripreme za veliki mimohod Hrvatske vojske privode se kraju.

Ulice očišćene, ozarena lica Slavonaca, Ličana i Dalmatinaca koji su jutros rano stigli autobusima u Zagreb, umjesto da su se otputili u daleku Irsku.

Došli su gledati veliku paradu pobjedničke Hrvatske vojske.

Svjetina se nagurala pred Lisinski, što bliže glavnoj pozornici na kojoj sjede uzvanici.

Mimohod je otpočeo, himna odsvirana.

U svježe ispeglanoj uniformi drek boje, stoji ministar Krstičević, ozarena lica. Sve se od dragosti propinje na prste, ne bili izgledao veći.

Ugodni, domoljubni glas Branka Uvodića iz zvučnika pompozno najavljuje prolazak pješačke pukovnije.

Tišina i muk.

Krstičević stoji savršeno mirno, u domoljubnom zanosu salutira, onako kako su ga naučili na Juez Armivor Koliđ.

Svjetina se nagurala do samog ruba ceste, ne bi li bolje vidjela.

Cesta kojom su do maloprije tutnjali tenkovi, na opće oduševljenje Bandićevih kumova koji će sutra morati iznova asfaltirati gradske ulice uništene gusjenicama, prazna je.

A Krstičević salutira. Ne popušta majci, ni sekundu.

Sve ga je milina vidit kako stoji ukočeno na prstima, poput Maje Pliseckaje, dok mu ruka dodiruje sljepoočnicu.

Gromki i domoljubno odriješiti glas Branka Uvodića iz zvučnika najavljuje Dragi Hrvati, upravo gledate svečani mimohod 153. pješačke pukovnije, poznatije pod nazivom Nevidljiva pukovnija.

Nevidljivu pukovniju čini tri tisuće vojnika, koji sada prolaze kraj vas!

Pozdravite ove nevidljive vojnike gromkim pljeskom!

Ozareni Slavnonci i Dalmatinci, a svakako ne treba izostaviti ni Ličane, u domoljubnom zanosu i deliriju plješću.

Oduševljeni su defileom nevidljive pukovnije. Kako li ga lijepo stupaju, ko jedan.

A nije ih za vidit!

Pokušavaju pogledom dohvatiti makar jednoga vojnika, ali ne ide, đava ga odnija.

Ma kako su to napravili, prolaze kraj nas, a mi ih ne vidimo? Kao zrak su, vidim kroz njih, čudom se snebiva Joso Muljakić, šef HDZ-a iz Donjeg Ogorja, gurkajući u rebra Juru Rafaela Pavelića, domoljuba i velikog adezeovca iz Brnaza, nutkajući ga bocom domoljubnog Zrinskog.

Dok tako prolaze vojnici, nevidljivi svima, opet se javlja uzbuđeni glas Branka Uvodića koji u ekstazi objavljuje niski prelet dvije eskadrile nevidljivih i potpuno bešumnih aviona nad glavama oduševljenih Likota, Dalmatinaca i Slavonaca.

Avioni prelijeću u savršenoj tišini. Jedino se čije cvrkut ptica i zvona sa Katedrale koja zvone u čast defilea nevidljive pukovnije i preleta nevidljivih eskadrila aviona.

Generala Krstičevića.

Jebate, ovo je sve poludilo.

Onaj sa repom oće raditi tvornicu mozgova na Kalniku, a iz esdepea je, što je samo po sebi nonsens, a ovi nam sada uvaljuju nevidljive vojnike.

Nisu vidljivi, ali su skupi.

To je dovoljno!

Ali, davno se toga sjetio Drago Bahun…

Vezani članci

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

Najnovije

Spectator