Jasenovac i Gradiška Stara u “Dobar dan Hrvatska”

Događa li se i vama da ponekad, iz čistog mira napravite nešto što nikada ne radite, a za što unaprijed znate da je čista glupost.
Tolika glupost da čak i boli.
Priznam pokorno, meni se to ponekad desi.
Tako sam jučer, iz čista mira, zdrave svijesti i pameti, bar tako mislim, okrenuo Prvi program HRT-a.
Gledao sam emisiju „Dobar dan Hrvatska“.
Dobar dan mi je zaželjela životinjska farma sa Prisavske katedrale duha.
Voditeljica Marina Medved Nešto i Frano Ridjan. 
Duet kakav se ne može vidjeti niti na lokalnim televizijama koje se emitiraju iz podruma u nekakvoj zabiti u Lici. Dakle, ta medvedica sa naušnicama od dvadeset deka svaka, kojoj su rekli da mora imati izraz lica kao da puše u vrući čaj, jer to je najjeftiniji način da imaš pačja usta (jer gospodin Nešto nije investirao par soma eura u silikone) i čovjek konjskog prezimena, sapet u tri broja premali sakotić, odlučili su nakon nekog inovatora ugostiti svoga „kolegu“ novinara.
I to ne običnog nounara koji mora pratiti svakodnevno Instagram profile svjetskih profuknjača, nego istraživačkog novinara.
Hrvatskog Tibora Sekelja novinarstva.
Taj je istraživač posebna priča.
Lik je nadrljao knjigu, poprilično lukavo, jer je tema u nas Hrvata, vrlo životna, radi se o događajima pred osamdeset godina, pa će u zemlji u kojoj tri-četiri smušenjaka kupuju knjige i čitaju ih, njegova sigurno imati dobru prođu.
Lik se zove Igor Vukić, a knjiga se zove „Radni logor Jasenovac“.
Tip mrtav ladan objašnjava da je njegova knjiga produkt dugog i temeljitog rada, spominje da je moro gledat u nekakvih sedamdeset kutija, vrćkat papire, fotokopirat.
Sa arhivima po drugim državama, u kojima se nalazi obilna arhivska građa o Jasenovcu, nije se htio bakčat.
Nema potrebe, da bi nadrljo knjigu, sa zadanim ciljem nije trebo ni te kutije preokretat. Nije trebo nigdje ni micat.
Osim u kladu i na pivušu poslije popunjavanja tiketa.
Ma svašta je taj novinarski bard, kolega ovo dvoje sa životinjske farme, morao raditi, mislim ja ljutito.
Moro je kopirat, falsificirat, izmišljat.
Sve mi se čini, da i nije puno vodio računa da to što laže, barem bude logično povezano.
Ionako, oni koji će kupiti knjigu ne čitaju sa razumijevanjem
Jer, ni sami autor ne djeluje da može bilo što povezati, osim žniranaca na cipelama.
Pa tako trabunja da su Židovi odvoženi u njemačke radne logore masovno, a u Hrvatskoj je ostala jedna „grupa“ koja je upućena u Jasenovac.
Slušam, ne mogu vjerovat.
Psujem, „Da Bog da te grupno jebali svi čitaoci knjige“
Ta „grupa“ je imala valjda neviđenu sreću „jer je prema tvrdnjama tadašnjih suvremenika puno veća vjerojatnost bila da će preživit u Jasenovcu nego u logorima diljem Europe“.
To što nije preživio skoro niko, nije spominjao.
Eto frajer pruža dokaz ustaše su bili dobročinitelji dijelu Židova.
[stextbox id=’alert’ bgcolor=’ad3636′ bgcolorto=’ad3636′] Svašta je taj tamo srao.
Dok je on srao, gospođa Medved Niko doživljavala je orgazme. Bestidno i javno.
Trzala je pačjim usnama, rinčice su joj se njihale toliko da sam se bojao da će joj se ušesa spustiti do poda od težine, pod udarcima orgazmičnih valova.
Kimala je glavom, trzala, samo je valjda neviđenom samokontrolom uspjela izbjeći da ne stenje i govori „to, to, daj daj, jošššš“
Trebalo bi emisiju reprizirat, ali u noćnom porno terminu, samo nisam siguran što bi vanjske suradnice-direktorice programa HRTa, Udovice poginulih branitelja, rekle o tome.
Ne bih dalje prepričavao razgovor, jer  taj razgovor nije vrijedan citata, ali ni prepričavanja, čemu? [/stextbox] Ako želite slušati takve razgovore, odite oko osam sati u bilo koju kvartovsku birtiju, naručite pivo i slušajte kvartovske đikane koji uz pivo i tikete kladionice meritorno kenjaju o povijesti.
Uostalom, ja kao zlobnik, dajem vam izrezak iz te emisije koju sam se zajebo i gledo, pa gledajte i vi.
Ako imate želuca.
Dobar dan Hrvatska, ili je ipak Laku noć Hrvatska?
 
[stextbox id=’alert’ bgcolor=’3076ab’ bgcolorto=’3076ab’]Poznato je da mi Hrvati, inače vrlo inteligentan, kvalitetno školovan i politički pismen narod, koristimo u važnim zgodama citate iz pjesama, prisnažujući ih kao povijesne činjenice.
Pa je tako dr. Tuđman koji je inače drobio svašta, pa je na Generalnoj skupštini UN da bi prisnažio pravo na državu: „od stoljeća sedmog tu Hrvati žive“ citirao pjesmu kaštelanskog pisnika Igora Cvitića, napisanu koju godinu ranije.
Kao dokaz za pozdrav „ZDS“ navode historičari iz birtije, fudbaleri iz Australije i ostala klatež,  spominje se libreto opere Nikola Šubić Zrinski, jedini je zajeb što tamo niko ne urliče  da su spremni za doma.
Taj „kolega i istraživač“ se nije referirao na prekrasnu baladu „Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara“, ponosno pjevanu upravo u vrijeme kada su ustaše eto, pružale Židovima veću šansu da prežive u Jasenovcu.[/stextbox] Naravno da knjigu neću kupiti. Ne sviđa mi se ružna ljubičasta boja knjige.
Pa tako nikad neću saznati, da li je u njoj napisano ovo:
“NDH imala stanovitih devijacija, ali je sve ostalo bilo u redu. Jasenovac nije bilo lječilište, ali ni mučionica. Eto, treba znati da su jasenovački logoraši u okviru dramske sekcije na scenu postavili Tijardovićevu operetu Mala Floramye koja je u tom radnom logoru imala više izvedbi.”
Nakaradna i monstruozna izjava Dr. Nedjeljka Mihanovića, bivšeg predsjednika Hrvatskog Sabora. Sa žaljenjem sam konstatirao davno, kada je to akademik, naravno HAZU (jebate baš su ovo akademici iz Sabora neke čudne biljke), to prokenjao, da mi je strašno žao što on, akademik, nije tada odigrao ulogu studenta Mirka, koji traži svoju Floramye, ali je nemre nać, jer su je baš pred predstavu zaklali i bacili u jarak, dok su se ustaše, čuvari logora cerekali gledajući Mirka kako traži svoju Floramye.
Vikali iz publike „Toplo, hladno“
Jebate, umrijet ću u neznanju, jer knjigu kupit neću, pa neću znat  ni ovo:
„Nakon toga otišli smo u koncentracijski logor, koji je bio smješten u nekoj tvornici. Užasne prilike. Malo muškaraca, mnogo žena i djece bez dovoljno odjeće, noću leže na kamenu, ucviljeni su, kukaju i plaču. “Zapovjednik logora” – usprkos kasnijoj Poglavnikovoj povoljnoj ocjeni, običan lupež; ignorirao sam ga, ali sam zato svojoj ustaškoj pratnji rekao: “U ovakvim prilikama čovjeku dođe da povraća… samo da povraća, moja gospodo!” A ono najstrašnije: dvorana uz čiji uzdužni zid na oskudnoj slami, koju su zacijelo bacili ovamo samo zbog moje “inspekcije”, leži oko 50 gole djece, dijelom već mrtve, a dijelom na umoru! Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracijskih logora bili Britanci u Burskom ratu. No ta mjesta užasa dosegnula su vrhunac ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom, kojeg smo mi postavili. Navodno je najgore u Jasenovcu, gdje, doduše, ne može zaviriti običan smrtnik.Pomoću prevoditelja razgovarao sam s mnogima od tih jadnika, pružio im i ruku, i mnogi od njih mogli su vjerojatno odmah nakon mog odlaska otići kući, gdje su, naravno, gotovo bez iznimke našli uništene domove. U kandže tih zločinaca dospjeli su čak i radnici koji su bili angažirani u Njemačkoj. Zapovjedio sam da njih i njihove najbliže odmah puste na slobodu.“
To je o Jasenovcu pisao general Edmund Glaise von Horstenau njemački vojni izaslanik u NDH, u knjizi „Zapisi iz NDH“, koji o Jasenovcu i ustašama piše s gađenjem.
Gleise Von Horstenau …
 
Ne, nemojte spominjati nekakvu Karolinu, koja je urednica te emisije.
Karolina je beznačajna.
Samo mali čir na tijelu prepunom gnoja.
Ekipa kojoj vrlo redovito, štreberski plaćam osamdeset kuna svaki mjesec, (20 štruca malog bijelog kruha, mirišljavog i reš pečenog) pretvorila se u Ustašku Dalekovidnicu i Krugovalnu Postaju – UDKP
Ne sada, dugo već.
Ova šojka voditeljica blesavo napučenih pačjih usana, koja se cereka ko lud na brašno, dok drži knjigu o Jasenovcu.
Pa čovjek konjskog prezimena u malenom sakotiću.
Pa novinar i istraživač iz kvartovske birtije, koji svaki puta kada popije pet šest „Zrinskih“ pade u Croatiatrans.
Izviru ko zmije ispod kamena,

I svi me oni za moje nemale pare, jebu u moje slobodno vrijeme, u mojem vlastitom domu, na mojem skupom televizoru.
Pa dobro, stoko, doklećete?