Izbori su za nama.
Količina laži i muljaža u javnom prostoru, svedena je na normalnu mjeru.
Razni marketinški čarobnjaci, kojima je zadatak bio da od govana naprave tortu, mirisnu i poželjnu, odmaraju diljem Jadrana, zadovolji, prepunih džepova, ispijajući one plave koktele s kišobrančićima i smrvljenim komadićima leda.
Nakon izbora razbježali su se svi. Ko da je pala bomba.
Prvi je pobjegao Bero. O razlozima njegovog bijega pisao ne bih, jer ovo je članak, a ne knjiga.
Nisu pobjegli svi oni koji su pomogli i radili na tome da Bero bude uvijek Bero. Dapače, oni su ovdje i traže novoga Beru.
Nije pobjegao niti Nikša 132 Vukas, a niti Rajko Ostojić.
Dapače, vrlo su živi. Živahni po ovoj vrućini.
132 je dao naredbu članovima da otpiju vode i grgljaju, da ne seru po internetu, drugi se uguzio u službeni auto s šoferom.
A zaslužio je da mu plate taksi, koji će ga odvesti što dalje od Iblera.
Zauvijek.
Tužno je da su crvendaći napravili takav sustav da takvima ne mogu ništa.
Mogu im samo pod prozor pljunut.
U Zagrebu je ostala samo stranačka boranija, oni koji moraju raditi obračune kampanje, dok političari umaču svoja dupeta u Jadran.
Obračuni su predani, a onda i postali javno dostupni na Internetu.
Ovo što je objavljeno prava je poslastica.
Pa pođimo malo po objavljenim podacima.
SDP nije na vlasti u državi već pet godina, svi stranački fondovi su odavno presušili, usudio bih se reći, prije svega zbog lošeg gospodarenja. Pisao sam o tome i dokumente objavljivao!
A i članovi ne plaćaju članarinu. Valja priznati, to i nije neki spektakularan iznos.
Članarinu ne plaćaju čak ni oni koji su dosegli vrhunce kakve ni njihovi najbliži nisu mogli vjerovati, zahvaljujući partijskoj iskaznici, postavši saborski zastupnici, a po intelektualnim kapacitetima, vrhunac bi im bio posao pomoćnika na prijemu PVC ambalaže u Kauflandu.
Kad se k tome dodaju ovrhe, jasno je da novaca nema.
A kampanje su skupe.
Jako skupe. Jerbo, od panjine kojem ni bicikl dao ne bi da ti ga pričuva pet minuta, moraš stvorit lika zbog kojeg papani jedva čekaju dan izbora i jure na birališta da bi mu poklonili glas.
Milion agencija, najam oglasnog prostora, plaćanje minutaže na televizijama, plaćanje reklama na radiju, pa ti u nekakvoj glazbenoj emisiji između La Grange i Stairway to Heaven, protrtlja nekakav mutljo recimo iz BBŽ, pa prokenja o važnosti poljoprivrede, jerbo se on u to razumije. Ko Marica u krivi kurac!
Oni plakati koji su postavljeni svagdje, mislim da se zovu billboardi, konačno su postali oku ugodni.
Pa su se na njima umjesto Bernardića, Plenkovića, Grmoje, Čačića, Mrsića, Bandića, počele pojavljivat manekenke koje reklamiraju Intimissimi, Liscu.
Bogu hvala na tome.
Kakvih je sve billboarda bilo. Jedan je čak objavio na fejsbuku ponosno napisavši Evo moj prvi billboard. Nado se da će ih biti valjda još sto. Ali malo kurac, prokužili ga građani!
Sve to jako puno košta. A novaca nema.
Ja naprosto ne znam čovjeka koji ne bi dao stranci par soma kuna, da pripomogne da cijela priča izgleda ljepše, tim više što priča za njega ima very happy end.
U svim je strankama, bez obzira bile one lijevo ili desno, običaj da članovi i simpatizeri, ali i lopuže koje, nadajući se pobjedi svojih favorita, pa se kasnije njom okoristit, uplaćuju donacije.
Uplati se svota koliko možeš, da bi se skupilo za sve te silne troškove.
Meni je nekako normalno, da se to radi.
Ali, jebiga, ja valjda nisam normalan.
Recimo, panjina si samo takva, ljudi zaziru od tebe jer si glup i kvaran, a čudnom igrom slučaja dospio si na vrlo visoko mjesto u nekakvoj izbornoj jedinici gdje jedva da su i čuli za tebe, ako su čuli, čuli su samo loše.
Ali ti vrlo visoko mjesto sa stopostotnom sigurnošću garantira ulazak na radno mjesto od 16.000 kuna, na određeno vrijeme od četiri godine.
Ja naprosto ne znam čovjeka koji ne bi dao stranci par soma kuna, da pripomogne da cijela priča izgleda ljepše, tim više što priča za njega ima very happy end.
A ipak ih ima. A radi se o poznatim njuškama, kojima je zajednički nazivnik da su potrošeni političari, koji su se pretvorili samo u politikante.
Pa su ih naivni građani tačkama istovarili u saborske fotelje. Jer su zagrizli tortu od dreka koja lijepo izgleda i miriše. A opet, samo je govno!
Pogledajmo klub zastupnika SDP-a.
Razočarao bi me Arsen Bauk da je uplatio makar jednu kunu donacije stranci, koja mu je omogućila sve što ima u svom životiću, već skoro dva desetljeća. Da me ne razočara, Bauk donaciju uplatio nije.
Ni Sabina Glasovac me nije željela razočarati.
Glavni tajnik stranke, onaj koji bi volio da članovi nakon katastrofalnog rezultata šute i grgljaju, Nikša 132 Vukas, uplatio nije ništa. Skoro da ni osvojio nije ništa, ali eno ga u Saboru.
Ni Davor Bernardić, član SDP iz Zagreba uplatio nije. Nije ni trebao, on je svoje odradio, sastavio je liste kakve jesu, odradio je u naturi, pa ga stavio svima.
Katica Glamuzina, planetarno vrlo poznata SDP ovka neplaćanje donacije kompenzirala je bojem osvojenih glasova. 446. I eno je u Saboru!
Branko Grčić se svakako nije htio zajebavati s takvim pizdarijama, on je ipak jedan sveučilišni profesor i ozbiljan čovjek.
Martina Grman Kizivat, koja je trebala uplatiti barem 50.000 kuna, jer je osvojila superbingo, ušla u Sabor sa 116 glasova, nije uplatila, pogađate, ništa. 0,00 kuna. Uključujući i bankarsku proviziju
Isti iznos kao prije navedeni 0,00 kn uplatio je Stjepan Kovač, shvaćajući da je njegova ljepota dovoljna za ući u Sabor.
Matko Kuzmanić, koji je osvojio glasova taman za biti vijećnik u Kaštelima, nije stigao ići u banku platiti koju kuni stranci koja ga je uvela u Sabor.
Nisam se ni nadao da će koju kunu uplatiti Boris Lalovac, jerbo on je financijaš, a oni kad gurnu ruku u vlastiti džep, strah ih je da što ne uzmu.
Ni Vesna Nađ nije našla za shodno dati koju kunu, posve je dostatan njen rezultat od 447 glasova, koji ju je odveo, naravno uz pomoć Davora Bernardića, u Sabor.
Svakako treba imati razumijevanja za neplaćanje donacije Romane Nikolić, koja je svu lovu spizdila na advokate, zbog suđenja i presude kojom je proglašena krivom, radi prijetnje smrću. Pa će sada u Saboru pokušati dobrom plaćom nadoknaditi financijske rupe. U tome joj je svakako pomoglo osvojenih 318 glasova.
Niti čuvena IPK Ivana Posvac Krivec, poznata ni po čemu, ali uvijek prisutna, nije se udostojala posegnuti u džep. Njenu popularnost honorirao je Davor Bernardić, stavivši je na prolazno mjesto. I građani poklonivši joj 755 glasova. Eno je u Saboru. Opet! Za džaba, zahvaljujući vama!
U Sabor je ušla i Sanja Radolović, koja se isprsila donacijom 626 kuna većom od prije navedenih. Pa je valjda zato i osvojila impresivnih 1.136 glasova, pola kune glas!
Irena Šimunić, 635 glasa, nije ni znala da se plaćaju donacije. Da jest, sigurno platila ne bi. Jer što će plaćat, ionako je na prolaznom mjestu.
I naravno, šećer na kraju.
Donaciju nije platio ni Kardelj iz Siska, Davorko Vidović. On se iz principa ne zajebava s takvim tričarijama. Poput svakog modernog političara, što Davorko Vidović jest!
Franko Vidović, uplatio je 4.999 kuna.
Da bi iz kase SDP – a podigao za ostale troškove 236,86 kuna, te samo dva puta (2) troškove reprezentacije i službenih putovanja u iznosu od 6.966,12 i 2.394,00 kuna.
Ukupno 9.596, 98 kuna.
Putovao je i Bernardić, putovao je i Komadina, bilo je svagdje čak i Kardelja iz Siska, ali dnevnice uzimali nisu.
Dnevnice su uzimali, Franko Vidović, onaj malešni Aleksić zvani SNAGA, Erik Fabijanić, ali valja priznati da je Erik donirao puno puno više nego što se počastio. 11.236 : 1.236. Po svemu sudeći, sam je podmirio račun od 1.236. Što je pošteno.
Evo dragi moji, ljudi za koje uglavnom čuli niste, dobili su glavne zgoditke na lutriji, a da lutriju uplatili nisu.
Jer ste im vi to omogućili.
