I pape i dida
Bili su Torcida,
Bila je boja
I sina moga…
Jedna od pjesama koja mi grije srce.
Bilo, hajdučko.
Od kad znan za se.
Sjećam se svake od stotinjak utakmica koje sam gledao u živo. Sjećam se kako sam bio očajan davne 1974 nakon St Etiennea.
Kada smo bili pokradeni.
Sjećam se kako sam proklinjao Iku Buljana, nakon što je njegov HSV izbacio njegov Hajduk u četvrtfinalu kupa prvaka.
Sjećam se vrlo dobro i suca Maksimovića. I Partizana, ma sjećam se i prve utakmice Vilsona Đonija, kada je prešao iz Hajduka u Dinamo.
Sjedio sam u četvrtom redu sjedenja na zapadnoj tribini kraj Plinare, sa pokojnim Andrijom Ankovićem i Lukšom Poklepovićem. Sjećam se kako je Vili satro Šurjaka letećim startom, a onda trčao po igralištu da ga razjareni Frfa ne ulovi. Na prijateljskoj utakmici!
Sjećam se kada je Niko Kranjčar ušutkao tribine u Zagrebu velemajstorskim potezima, a Svinjo debela, zastalo je u grlima Čorluke i Boysa.
Jer, Hajduk, to je život.
To je više od života. Hajduk je sve.
Danas su pljunuli.
Na moj Hajduk, koji je duboko u mojoj duši.
Pljunula je Torcida Brač.
Pred par dana pretučeni su sezonski radnici na Braču, pretukli su ih zato jer su Hrvati, ali krive nacionalnosti.
Srpske.
Torcidaši koji su tukli sezonce, još k tome Srbe, poduzeli su sve da uspiju u naumu.
Pa ih je bilo nekoliko puta više.
Jer pičke i kukavice nikada ne idu jedan na jedan.
To je za prave muškrace, a ne pičkice kao što su oni.
Onda klasična priča.
Policija od njih petnaest uhapsi dvojicu, malo ih ispitaju, zalijepe im koju prijavu i to je to.
U cijeloj toj pizdunskoj situaciji, jedino tko je uistinu pokazao da ima muda je Ivana Marković, načelnica Supetra.
Munjevitom reakcijom pokazala je tim majmunima gdje im je mjesto.
Zabranila je isplatu Torcidi iz gradskog proračuna. Love za majmune nema.
Pametnije je donirati tu lovu majmunima u nekakvom ZOO u i kupiti im nekoliko kila banana.
Onda se konačno oglasila i Torcida.
Pa su u svojem saopćenju nasrali svašta.
Te oni ne znaju. Oni ne mogu, oni nemaju utjecaj.
Ni riječi žaljenja. Isprike.
Ni riječi nečega ljudskog, poštenog, časnog, hajdučkog.
Jer su ipak samo govna, nedostojni imena.
Mog Hajduka!
