Pero i bicikl
Kvartovska birtija okupana Suncem. Staklene stijene otvorene, ustajali smrad cigareta ne osjeća se više jako. Sjedam na mjesto gdje mi Sunce neće udarati o zaslon laptopa, a i pregled nad komadima koje užurbano, poput Singerica, štepaju nogostupom je puno bolji.
Taman je došla kava, mirišljava i kratka i velika čaša vode, prepuna leda, otvaram laptop. U glavi sam složio kostur priče. Pa ću pisat. Odjednom osjetim da se stolac preko puta mene pomiče, podižem pogled. Frend. Uzdahnem, nema mjesta u birtiji. Pa će sjesti za moj stol. Poklapam laptop, jerbo sam odlučio, za divno čudo biti pristojan. On nekakav smotan, nadrkan. Priča da ima mladog liječnika jer je njegova liječnica otišla u mirovinu. Ovaj mladac je fin, ko da je iz Osla, ali jebeš ga, ima 29 godina, znamo ga obojica od rođenja, sjećam se kad se popeo onako nespretan na jedinu trešnju u kvartu i pao s nje. Pa sam ga vozio u Klaićevu. I sada je on liječnik, s dvadeset i devet godina. Što baš i nije puno. Za iskustvo je malo.
A ovaj moj je medicinska enciklopedija, nema bolesti koju on nema. I sve je fino, ali bi on promijenio liječnika. Pitao je moju doktoricu, prihvatit će ga, nema frke. I danas ide kod mladog liječnika reći da mijenja doktora, nije mu baš ugodno to reći. Ima i nekakav formular i maše njime. I udavi me pričom, mali je dobar ali, pa dečko je fin, ali. Dečko nema EKG, ali. Nije mi trebalo dugo, da shvatim. Dvije stvari.
Prvo, da mi je razjebo priču, sludio me svojom pričom toliko da sam zaboravio što sam htio pisati. Ali sam shvatio i da on sam sebe hrabri za trenutak istine kad stane pred lice liječnika i kad mu mora reći Odlazim…
A on se za mojim stolom pumpa samopouzdanjem, nabraja razloge, ko Zvonko Špišić kad odlazi kod Pere po bicikl.
Konačno dolazim do riječi. I velim, Da to nije baš ugodno. Znaš kak bi ja? Ušel bi mu u ordinaciju i rekel Došel sam ti reći da ideš u vražju mater i ti i tvoja ambulanta. I tvoj EKG kojeg nemaš.
Dragi Zvonko je to riješio davno. Pa će i ovaj njegov.
Domovi zdravlja
U domovima zdravlja rade liječnici i ostalo medicinsko osoblje. Da, ako ne znate, domovi zdravlja su one zgrade po naseljima u kojima su radile tete i stričeki doktori, zubari, tete sestre nam davale injekcije. Kad sam bio mali. I kada sam odrastao imao sam svog doktora, ali u tvornici u kojoj sam radio, jer smo tamo imali fantastičnu ambulantu, s nekoliko liječnika, dva zubara, rendgenom i laboratorijem.
Onda je došao.
Ne rat. Nego Andrija Hebrang koji je sve to potaracao. Puno efikasnije od bilo kojeg rata.
Poravnao kao da je grederom prošao preko svega. Izmislio nekakav zakup, ponudivši doktorima da rade sami za sebe, da plaćaju zakup, a oni će se naplaćivati iz glavarina. A ministarstvu će plaćati zakup. Koliko para toliko muzike. Doktori su postali koncesionari ili kako ih je zvao srećom davno zaboravljeni sindikalac dr. Babić, znate onaj koji je imao više sati plaćenog dežurstva nego što je mjesec imao sati, on je njih zvao mali tajkuni. Doktori ko doktori, prvo što su napravili, nabili su si plaće. U ta vrlo daleka vremena Hebrangovog upravljanja zdravstvom, liječnici koncesionari nabili su si plaće po 18.000 kuna. Neto. To su bile ogromne plaće, ali odluka je bila njihova. U njihov rad nije se mogao petljati nitko. Od kada su postali lovci na glave, ispali su iz špila odgovornosti ministra zdravstva, sustava zdravstva, ali i kolektivnih ugovora.
Sindikalni tamburaši njih ne predstavljaju. Nisu to samo liječnici opće prakse, to su i ginekolozi laboratoriji, opća praksa.
[inline_related_posts title=”Vezano:” title_align=”left” style=”list” number=”3″ align=”none” ids=”” by=”tags” orderby=”date” order=”DESC” hide_thumb=”no” thumb_right=”no” views=”no” date=”yes” grid_columns=”1″ post_type=”” tax=””]Princip rada je: Kućna posjeta – naja. Oš k doktoru, moraš se najaviti, nema majci da bi došo doktoru jer si bolestan. Prvo se najavi pa se razboli. A najavljuješ se na telefon. A na telefon se ne javlja. Na mail ne odgovara. Moraš doći. A nemreš jer se nisi najavio. Ajd u pičku materinu. Nek krepam.
Baš kao da je Hebrang osmislio. Bolesno
Dakle, kućna posjeta, naja. Radno vrijeme, jedan dan ujutro, drugi popodne. Subota shopping, nedjelja roštilj. Nema kreveta, nema operacija. Nema krvi. Takvih je doktora 78% od broja doktora u domovima zdravlja.
[block_content id=”68122″]
Oni nisu pod ingerencijom ni Vilija ni Andreja. Vili i Andrej mogu da im pljunu pod prozor. Zajedno s ravnateljima domova zdravlja. Oni su udruženi u UPUZ. Upuzali među poslodavce u zdravstvu. U Udrugu poslodavaca u zdravstvu.
22% doktora ostalo je raditi u domovima zdravlja kao što su i radili prije pojave Hebranga. Oni su javni doktori, vezani su kolektivnim ugovorom, na njih se odnose i uredbe Vlade, oni su pod komadom Vilčeka Beroša. I šefonje mu, Andreja. Oni su udruženi u KOHOM, i u Komoru i u Sindikat.
Njihov koeficijent do nedavno je bio 1,98, a koeficijent liječnika specijalista u bolnici bio je 2,09. Premala razlika u odnosu na obaveze i odgovornosti. Liječnik u bolnici vezan je uz krevet, dežurstva, rad subotom i nedjeljom, blagdanom i praznikom i radnim danom. Kako ga zapadne. K tome je za razliku od dobrog dijela liječnika u domu zdravlja, specijalist, ili barem specijalizant.
A liječnici u domovima zdravlja isto rade po principu kućna posjeta – naja. Oš k doktoru, moraš se najaviti, nema majci da bi došo doktoru jer si bolestan. Prvo se najavi pa se razboli. A najavljuješ se na telefon. A na telefon ne je javlja. Na mail ne odgovara. Moraš doći. A nemreš jer se nisi najavio. Ajd u pičku materinu. Nek krepam.
Po zamisli velikog Andrije Hebranga, velikana medicinske misli
Mudra Vlada Andreja Plenkovića, taj mudri lanac ministara, a svaki je lanac ljudi mudar onoliko koliko su mudri Banožić, Filipović, Vučković i Grlić Radman, odlučila je u pregovorima, pazi sad, ove kaj subotom i nedjeljom roštiljaju i do kojih nemreš doprijet, po plaćama izjednačit sa specijalistima u bolnicama ili barem specijalizantima, dodijelivši im koeficijent 2,09. Pa su posve jednaki oni kaj nedjeljom i svakim božjim danom dežuraju i koji su vezani i uz bolesničke krevete i oni kaj subotom hodaju po Ikei a nedjeljom roštiljaju. I na sve im još nabila 10% povećanja.
O ostalom osoblju zaposlenom u bolnicama nisu se udostojali razgovarat, jer doktori su to ej, di će doktori razgovarat o tuđoj guzici, njihova je guzičetina bitna.
Jebiga, nije bila.
Doktori ko doktori, prvo svoju guzicu gledaju. Druge guzice gledaju samo ako su proktolozi
Doktora je ukupno u sustavu 14.000. A u sustavu zdravstva je 74.000 grla zaposleno. Jednostavno upišem u kalkulator, dva puta krivo stisnem i konačno uspijem izračunati da je 60.000 zaposlenih u zdravstvu od ove Vlade dobilo, da prostite kurac. 60.000 onih za koje bi ta crvenokosa Spomenka pitala i sigurno se i izborila za njihov status.
A tih 60.000 nisu samo sestre i medicinska braća. To su i fizičari i kemičari, i spremačice i kuhari i kaj ja znam sve ne. Spremačica u uredu ministra zdravstva i spremačica u bolnici ni izbliza nisu isto, zbog poštovanja procedura, sterilnosti. Nije se baš lako odlučiti na operaciju u sali koju je ovlaš očistila Beroševa spremačica, koja čisti salu između dvije poruka na mobitelu.
A oni nisu dobili ništa. A od love se živi. I naravno, da će otići, prvo oni koji vrijede. Pa će otići i neki drugi. I sve će otići u vražju mater.
Pa će Andrej Plenković uspjeti ostvariti na oko neostvarivo.
Preskočiti u efikasnosti Andriju Hebranga koji je sjebao domove zdravlja.
Jer, Andrej će sjebati cijelo javno zdravstvo.
Hrvatski sustav zdravstva i hrvatski građani pamtiti će Andriju i Andreja.
I s tugom pomisliti na Andriju.
Štampara.