Naše su norijade bile, ha nekako drugačije. Propisno smo se napili, ali smo se tijekom dana istreznili, da bi na večer masovno otišli u Dubravkin put.
Da, bila su to vremena, kada je Dubravkin put bio dostupan čak i maturantima.
Brašna nije bilo, ali nemojte misliti da ga nije bilo, kao što petnaestak godina kasnije nije bilo jogurta, čak ni u grobničkim zabitima, nego, naprosto brašno nismo bacali po ljudima.
Ne znam zašto, valjda smo bili skromniji, valjda smo cijenili tuđu imovinu, valjda smo imali ono što se zove kućni odgoj.
Pa su došla vremena brašnjenja. Ljudi su po gradu hodali poput duhova, bijeli i posuti brašnom od razdragane raje koja upravo slavi zrelost.
Jebem ti mater i zrelosti koju dokazuješ da nekoga posipaš brašnom.
U međuvremenu je obnovljen i Manduševac, koji se u danima norijada pretvara u bazen i pišalište neodgojenih klipana.
Toliko se obnevide da naprosto ne znaju što rade.
Ili rade samo ono što su ih učili doma?
Poput onog mladog debila koji je, mislim u Osijeku, pred desetak godina skočio na glavu u bazen.
Bez vode.
Neka ga.
Prošla su polako i ta vremena.
Došlo je, svakom norijadom sve više, vrijeme krkana.
Recimo, školovanih krkana.
Tipova kojima bi prije ušlo metar u dupe, nego milimetar u glavu.
Gradovi više ne znaju što bi sa tom ruljom, pa im organiziraju te njihove fešte na livadama, da ne razbijaju autobuse, tramvaje, trolejbuse, da ne pišaju po trgovima, da ne maltretiraju građane koji su ionako izjebani od svakoga kome se digne.
Evo, u Rijeci su ih bacili na nekakvu livadu.
Da se tak dernjače i bljuju i seru po grmlju do mile volje.
Dok dušu ne ispuste.
Pa đaci nekakve ETŠ (valjda je to elektrotehnička škola, krkani, nipošto nisu dječica) veselo i ponosno viču i arlauču „Za dom, Spremni“ podižući razdragano ruku u zrak.
Pretvorili su se u Ustašku omladinu.
Pretvorili ih roditelji, škola, crkva i ulica, sudovi i političari.
Svaka sila za svoja vremena, kaže narod.
Ali, budale ne znaju povijest, jer da znaju povijest ne bi vikali ZDS i dizali ruke.
Uz povike Ajmo ajmo ustaše…
Kuda, u pokolj? U bijeg?
Zar opet?
Jer, da znaju, znali bi da je povijest učiteljica života.
Povijest se ponavlja.
Uvijek.
A jednom su takve budale bježale glavom bez obzira i zaglavile na Bleiburgu.
Zaglavili su jer su dopizdili cijelom svijetu, Englezi ih s gađenjem odbili, a partizani sa zadovoljstvom pobili.
A povijest je učiteljica života!
A sada bi pristojan svijet trebao za njima tugovati.
