Odrastao sam pod budnom paskom roditelja. Imao sam slobode, ali, ograde su postojale. Negdje u kutu sobe postojala je i šiba, onako za svaki slučaj. I očevi dlanovi koji su znali zalijepiti šamarčinu kad je to on procijenio da je svrsishodno. I moja su djeca odgajana pod paskom. Postojali su zidovi. Ali šiba nije nikad rasla u mom stanu. Niti je bilo šamaranja. Ali je bilo razgovora i razgovora. Bilo je i vraćanja u kameno doba, ukidanja interneta i televizije. Nikad moja djeca nisu bila a priori u pravu, ali kada su bila, e onda, jebiga, u pravu su. I ja sam ih onda ako je trebalo, štitio. I u školi, ako je trebalo.
Pred pola godine, nešto malo više, raspisale se novine i portali, radile se emisije na televizijama i radiju, u kafićima je bila nezaobilazna tema, zlostavljanje i maltretiranje klinaca u školi od strane nekog klinca.
Ako se ne sjećate, to je otprilike izgledalo ovako:
Učenik, zbog kojeg se cijeli razred ispisao iz prethodne škole, prebačen je u novu školu u Novom Zagrebu. Roditelji učenika u toj školi izrazili su zabrinutost zbog njegovog dolaska, jer su odmah po dolasku u školu počeli incidenti – verbalna vrijeđanja i prosti izrazi kojima je častio druge učenike. Roditelji su smatrali da je sustav zakazao jer nije adekvatno reagirao na situaciju. Roditelji su najavili prosvjed ispred škole i odlučili da do daljnjega neće puštati svoju djecu na nastavu. Pa tako sedam stotina učenika nije došlo u školu. Roditelji su cijelo vrijeme naglašavali da oni ne protestiraju protiv učenika, već protiv sustava koji ne pruža zaštitu i rješenje.
Bilo je tu još svega i svačega, to je samo kratki sažetak situacije.
Sastančilo se danima, ali rezultata nije bilo. Roditelji, zabrinuti za svoju djecu, odvjetnici, predstavnici škole, ali Boga mi i budže iz Ministarstva kojima je zadatak uspostaviti sustav koji pruža zaštitu učenicima. Očito je da su roditelji bili u pravu. Sustav ne postoji. Ili postoji ali je neprovediv. Ili je napravljen loše.
Nisam pedagog, ali mogu se pitati. U državi u kojoj ne funkcionira ama baš ništa, zašto očekujemo da funkcionira sustav zaštite učenika od vršnjačkog nasilja u školama?
Ulica
Pa je nakon razgovora sa zabrinutim roditeljima, osoba koja je glavna za uspostavu sustava, državna tajnica Zrinka Mužinić-Bikić, žena koja prima debelu plaću od četiri tisuće EUR-a, pokazala sav raskoš svog skučenog uma i nedostatak bilo kakve empatije, ali i razumijevanja osjetljivosti situacije izjavila:
Možemo razgovarati s njima koliko god bude potrebno, ali oni ne donose odluku. Ne može ulica donositi odluke o stvarima koje se događaju u školi. Ponekad sitnica dođe pod reflektore, što nije sada slučaj, nekad imamo jako ozbiljne probleme u školama kada smo jednako prisutni i rješavamo ih. Žao nam je da smo tu gdje jesmo i da se ovo rješava putem medija.
Ulica. Ne može ulica donositi odluke. Nakon razgovora s roditeljima u nekakvoj ugodnoj prostoriji raskošno namještenog i opremljenog ministarstva. A ulice tamo nije bilo. Samo zabrinuti i ogorčeni roditelji. Roditelje koje ova neodgojena mužača naziva ulicom. Zašto ulica?
Zašto ne rulja? Horda? Čopor? Pofalilo joj riječi? Ili je taj izričaj samo želja za pokazivanjem da ona pripada eliti Andreja Plenkovića?
Ne, ne radi se niti o grešci krivo odabranoj riječi, ne radi se niti o neshvaćanju problema, koji svakako znatno nadilazi njene intelektualne i moralne kapacitete.
Radi se naprosto o načinu komunikacije visoko pozicionirane aparatuše u Plenkovićevom mehanizmu upravljanja, tom bahatom, ali nekompetentnom stroju koji melje i uništava sve što stigne. Bezbroj je takvih što sam se keze u lice svakog dana, savršeno ulickani i tumače nam da živimo dobro. Koji su nas spremni proglasiti ulicom. Hordom. Bagrom. Ruljom.
I danas čitam, ista ta mužača neodgojena i bahata smjestila se u državni stan u centru Zagreba, od samo 93 m2. Jerbo je rekla da će u stanu, naravno državnom, u centru Zagreba živjeti ona, suprug i troje djece. Razvalila se u 93 kvadrata državnog stana na atraktivnoj lokaciji u središtu Zagreba ko đubre na livadi. Lagala je da bi dobila veliki stan. Od države. U kojoj je visoko pozicionirana.
Stan plaća šezdeset i dva eura. 62 EUR. Manje od petsto kuna. Na Njuškalu piše da najam takvog stana košta oko 1.500 EUR. Dakle, 1.438 EUR stana u kojem se državna tajnica razbacala ko đubar na livadi, plaća Proračun Republike Hrvatske. Proračun Republike Hrvatske, to vam je dragi i milly moyi, ulica. Rečeno rječnikom mlade HDZ-ovke u munjevitom usponu.
Ovi se lopovi više ni ne skrivaju. Nego nam se u lice keze i smiju, truju nas svojim otrovnim dahom,.
