Proljeća su bila rezervirana za Beograd. Sajam tehnike u Beogradu. Događaj koji se ne propušta. Monteri i marketingaši odlazili su tjedan dana prije početka sajma. Montirali su štand, koji je bio, kako se od nas i očekivalo, velik i impozantan. Postavili su strojeve, spremali ih za rad. Jer, kakav je to stroj koji je izložen na sajmu, a ne radi? Ekipa je tradicionalno, spavala u Slaviji, a ja sam ostao vjeran svojoj Moskvi. Obožavao sam mir, veličanstveni mir koji mi je pružao hotel Moskva. Tužno sam uzdahnuo tog 24.01.1991. kada sam odlazio iz hotela na aerodrom u Zagreb, bio sam već posve svjestan da se vratiti neću.
Sajam ko sajam, susreti s ekipama drugih poduzeća, nazdravljanje, ispijanje, zagledavanja u domaćice sajma dok su inženjeri poglede napasali na izloženim strojevima drugih firmi, ne bi li ukrali koju novu ideju. Nesnosne vrućine pod okruglim stropom sajamske hale. S prvim znojem pojavilo se i pitanje, gdje ćemo večeras. Glupo i nemaštovito pitanje, jer godinama se išlo kod Orača. Poslije Orača kud koji, a ja sam znao da me Lotos bar čeka raširenih ruku. Pa do zore.
Sjeli smo u Orača, nema puno dogovaranja, nas je deset, dvanaest, jedno prasence bit će taman, salate šopske, desetak kila vina i par sifona sode. Bilo je lijepo gledati one koji su prvi puta u Oraču, kako pokušavaju napraviti špricer. Naravno, bilo je lijepo svima osim onih koji su bili u njihovoj blizini. Jer je mlaz iz sifona bio jak i ispolijevao sve koji su bili blizu. Račune smo plaćali sami. Svaku večer trojica. To je prešutni dogovor već godinama, poštovao se uvijek. I nije trebalo puno, pa padne pjesma. Starogradske, pa pjesme koje su bile trenutno popularne na radio stanicama, pa Marjane Marjane, pa Vila Velebita. U sred Beograda, pa malo Zvonka Bogdana I niko ništa. Niti na Vilu ni na Marjana. Ljudi su shvaćali da se ekipa zabavlja, dobro zabavlja, pjeva, pije, masnim prstima skuplja slasne ostatke prasenceta.
Danas slušam radio. Emisiju Poligraf. U studiju se ugnijezdila nekakva ptica Kukavica, na telefonu Tonči Restović, bijo je tu i onaj bivši ministar pravosuđa s dobrim sluhom, Ivan Malenica se zove, a bila je i wanna be premijerka iz stranke koja na sve kaže MOŽEMO!
Priča se naravno o pozdravu, u biti ne znam jel to pozdrav ili zastrašujući urlik, urlik od kojeg se poštenim građanima krv u žilama ledi.
I onda zacvrkuće ptica Kukavica, U Jugoslaviji je bilo zabranjeno pjevati Marjane Marjane, Vilu Velebita i Ustani bane.
I spretni i meni jako dragi Tonči odšuti, možda nije bilo signala mobitela taj čas. Šuti i wanna be premijerka, ministar koji jako dobro čuje, nije čuo. I u eteru ostane plasirana ogavna laž kao istina.
Svi šute, jedini ja psujem. Sve po spisku. Psujem lažljivca, a i ostale sudionike diskusije.
Jer, tužno je da se poluistine, tužno je da se laži plasiraju u javnost, bez trenutne reakcije. Nitko Kukavici nije rekao, Lažete gospodine Kukavica. U Jugoslaviji se moglo pjevati te pjesme. Nego su odšutjeli. A javnost pamti. Pamte i oni koji se vole hvaliti i govoriti Ako ne znaš što je bilo, pa pod ono što je bilo plasiraju i laže koje je iskukao i izasrao Kukavica.
Ptica Kukavica je inače, kao što znamo, kvarna ptica. Poznata je da svoje jaje odlaže u gnijezda drugih vrsta ptica. Kukavičje mlado brzo raste i veće je od mladih ptica u čijem je gnijezdu. Zato šireći se i razvijajući ono izbacuje iz gnijezda ostale. Zbog velike potrebe za hranom, kukavica je, posredno, zaslužna za uništavanje velikog broja štetnih kukaca i ličinki. Mladi se nakon tri tjedna osamostaljuju i napuštaju hranitelje. Latinski ukratko prevedeno: Nomen est omen!
Posao političara trebao bi biti odgovoran posao. Svojom izrečenom riječju oni formiraju ili utječu na formiranje mišljenja javnosti. Zlonamjerno laganje u javnom prostoru je samo pokvareno, a odraz je duše političara koji u diskusiji poseže za lažima kao argumentom. Kad bi mu se u lice kresnula verbalna šamarčina u obliku istine nakon koje bi se osjećao posrano, posve sigurno bi pazio što govori, kako govori, pred kime govori.
Politički moral i politička svijest u Hrvata zakopani su duboko pod zemljom. Pa ne postoje. Društvo je duboko ideološki podijeljeno, a na izrečene tvrdnje ne reagira se trenutno, pa one ostaju u zraku, čekajući da se nekom zalijepe u tintaru i postanu istina. Koja to, naravno nije. Ali istina koju će prihvatiti klinci, zakrabuljeni i ratoborno raspoloženi.
Sve dok se istinom ne reagira na laži u realnom vremenu, odmah nakon što je laž izrečena, takve Kukavice i njihovo jato letjet će nad našim glavama. I izbacivati mlade ptičjih iz gnijezda, pa će mladunčad odlepršati, tamo negdje gdje je zrak čišći.
Tamo gdje nema kukavica.
