Slabo, vrlo slabo ovih mjesec dana pratim vijesti, niti televizijske, niti vijesti na portalima. A tiskane novine, papirnate ne sjećam se kad sam ih uopće zadnji puta vidio. Sjetio sam se, pred desetak dana u kafiću, jedan je tip čitao novine.
Dane provodim u konstruktivnom ljenčarenju, vrša, kava, hlad, pokoja Hydra, hamperi hladne vode, pa kava popodne na snajper poziciji, položaju kraj kojega sve ženske moraju proći na putu za plažu i na povratku s nje. Strateški odabran položaj pred dosta godina. I uvijek ga ustrajno držim. Naljuti me poprilično kad neka odlikašica krene na plažu, a ne vidim da se vratila.
Cijelo to vrijeme kroz glavu su mi prolazile razne stvari, kao što prolaze i drugim ljudima. Ali, sada dok sjedim i baš se trudim razmisliti, niti jednom, ali naš niti jednom u ovih mjesec dana nisam se sjetio Jugoslavije. Časna riječ, nisam ni pomislio na Džemala Bijedića, Staneta Dolanca, ni na meni drage Milku Planinc i Emu Derossi Bjelajac pomislio nisam. SSRNJ nije mi ni jednom pao na pamet. Sejdu Bajramovića i Sinana Hasanija posve sam smetnuo s uma. I one budaletine Šolevića se sjetio nisam. Ni dobrog Stipe Šuvara. Viceve o Miki Špiljku nisam pričao. Nisam se sjetio ni OZNE, ni UDBE.
Majke mi nisam. Njanci ni jednom. A živio sam dobro u Jugoslaviji. Pred trideset i pet godina prestao je taj „dobar život“, pa sam kao i svi Hrvati krenuo živjeti u novoj, našoj državi, stvarao je, borio se za nju, ljubio je, kritizirao. Ljudi koji su se rodili nakon sloma i pada Jugoslavije danas voze avione, operiraju koljena, presađuju srca, čiste ulice, konobare u Irskoj, trunu u zatvorima, traže posao, mnogi ga i ne traže, svako radi ono što može, ili kakve su mu prilike. Od života u Jugoslaviji se ne živi. Jerbo, ona ne postoji. Nema je. Ostale su bolnice, ceste, nešto malo tvornica što je odoljelo pljački i uništenju. Ostale su toplane, termoelektrane, akumulacijska jezera, aerodromi. Smeta li to oni koji neprekidno spominju Jugoslaviju? Jer, svako malo iskrsne izjava nekakvog tipa koji se poziva ne nekakvu maglovitu ljubav dijela građana, kojima, dakako on ne pripada, prema Jugoslaviji. Prema Titu koji je pod nekoliko tona teškom kamenom pločom smješten u beogradskoj Cvećari već skoro pola stoljeća.
Evo oglasio se ovih dana i nekakav vjeroučitelj. Marin Miletić se zove. Tip s frizurom model Vladimir Majakovski, probušenim ušima, saborski zastupnik jedne od sekti u saboru. Imali smo Živi zid, imamo MOŽEMO! i imamo ovog s probušenim vuhima i njegove vesele pajdaše.
Oko dvadeset minuta do pola sata nakon okončanja Thompsonove svirke, dvije skupine alkoholiziranih momaka su se sukobile i fizički obračunavale.
Napili se Zrinskog i pali u Croatiatrans.
Pravo domoljubno.— Spectator (@SpectatorHR) August 9, 2024
Ni malo me ne čudi izjava Marina Miletića u kojoj govori: Thompsonove pjesme iritiraju one koji nikad nisu prežalili raspad Juge. Svašta je taj u svom Facebook statusu sro.
I ne osjećam nikakvu žal za Jugoslavijom. Ni ne sjetim je se. A ne mogu slušati Thompsonove pjesme. Iritiraju me. Za razliku od Zeppsa, Floyda. Cockera, Miše Kovača i Mirka Švende Žige, Kavalira. I kaj bumo sad? Na davno upokojenu Jugu podsjetio me Marin Miletić.
Ko da je dane i dane provodio na ledini obasjanom Suncem, bez kape, a i bez kose. I još malo jače. Međutim, ne treba se ljutiti na Marina Miletića. Ni malo. Jer to je u njegovoj naravi. To je u njegovoj nauci. Jer, dvije tisuće godina Crkva sve pojave, sva događanja koja ne zna objasniti, a iskreno imam dojam da se ni ne trudi spoznati razloge, proglašava Božjom voljom. Poplave nakon obilnih kiša, Božja su volja. Katastrofalni potresi, rezultat su Božijeg gnjeva. Valjda je upravo zato potres razorio crkvu u Palmotićevoj, svojim bijesom, jer su se u toj crkvi redovito održavale mise za Antu Pavelića? Nisam religijski stručnjak, pa ne znam. Trebalo bi pitati pope. Ili Marina Miletića.
Nekada, pred par stotina godina, gromovi su povremeno udarili u ponekog čovjeka i ubili ga. Jer je to bila volja Božja, kako je tumačila Crkva. Ponekad se na trgovima mjesta skupljala svjetina i gledala kako na lomači cvrči njihova sumještanka, umire u užasnim patnjama popraćena krikovima. Stigla ju je Božja kazna jer je negdje u šumi nabrala ljekovitog bilja kojim je izliječila svoje dijete ili susjedinog supruga. Bog je dvije tisuće godina upravljao svime. Uzimao malu djecu oboljelu od upale pluća, izazivao tsunamije, potrese, poplave, zime i vrela ljeta. Slao je tuču koja je siromašnim seljacima uništavala ljetinu. Jer je bila volja Božja.
Došla su moderna vremena, nauka je objasnila razloge mnogim stvarima, otela ih iz nadležnosti Božje volje. Sve rjeđe se čuje, To je Božja volja. Marin Miletić, mladi vjeroučitelj, čovjek koji je vrlo kratko, ili nikako živio od rezultata svoga rada, Boga je zamijenio Jugoslavijom. Vrlo pragmatično i probitačno. U jednadžbi prekrižiš Boga i napišeš Juga, pa malo kenjaš po društvenim mrežama, i HOP, evo te u Saboru. Pa sraćkaš tamo. Za četiri tisuće EUR-a. Uzroke mnogo čega, on nalazi u Jugoslaviji. Uzroke svih zala on nalazi u Jugolaviji. Pa tako i uzrok priznam, mom nevoljenju revanja Marka Perkovića Thompsona on nalazi u mojoj vječitoj žalosti radi propasti Jugoslavije. Ja Thompsonov način pjevanja ne volim. Ne volim ni tekstove njegovih pjesama, blesavi su mi. A Marin Miletić nečiju ljubav ili antipatiju prema pjesmama rečenog urlatora, posivoječuje s voljenjem ili nevoljenjem Jugoslavije i Hrvatske.
Nije to poprilično debilna teza. To je vrlo debilna teza.
A ja sam se, za razliku od Martina Miletića, borio protiv ostataka te Jugoslavije. Za Hrvatsku, moju domovinu. Dobro, priznam, svakako se nisam borio za ovo. Niti bih se borio. Ali sam se borio, kako se to onda govorili za Hrvatsku u AVNOJ-skim granicama. Ako riječ AVNOJ koga vrijeđa, a sigurno će biti i toga, valja znati da je upravo AVNOJ odredio granice Hrvatske koje su sada važeće. Uključio je Istru, Dalmaciju, otoke, sve ono što su oni koje štuje tip s probušenim vuhima, poklonili Talijanima.
Nije Marin Miletić kriv. Njega ne valja osuđivati. Neuk čovjek koji je nesposoban spoznati uzroke stvarima oko sebe, prema običajima Crkve kojoj pripada, uzroke pripisuje nadnaravnoj sili Bogu. A Boga je ionako zamijenio Jugoslavijom.
