Kako haubice na bojištu ispaljuju granate, upravo tako, Hrvatice bi trebale izbacivati djecu.
Da izlaze iz njih kao po tekućoj traci.
Ko automobili u Fordovim tvornicama.
Hrvatice su kao takve, samo sredstvo za rađanje. Druge namjene više-manje nemaju.
Jer, one su drugotne.
Reporduktivni materijal. Hodajuće pičke.
Najvažnije je da su im rasplodni organi, maternica jajnici i pička u dobroj kondiciji.
Toga su svjesni mnogi Hrvati, Hrvatice, a svjestan je i izvjesni Milan Kujundžić, po zanimanju doktor, privremeno zaposlen u Ministarstvu zdravstva, radno mjesto ministar.
Pa danas, lijepo, stane pred novinare i ponosno, strijeljajući očima, ispod impozantne nosine protrkelja:
Ono što je najpotrebnije hrvatskoj državi i hrvatskoj naciji jesu djeca i sve ćemo učiniti da trudnice i djeca budu zaštićeni.
Ova rečenica mi je odma krivo sjela. Na prvu. Zazvonilo u tikvi.
Naravno, nakon bujice psovki, ali nisam lud napisati ih, pa da mi odma dođu doma. Moj predmet sigurno izgubili ne bi.
Alarmiralo u glavi odma. Glavom prolaze slike, strelovito.
I onda, film se zaustavi.
U davnim tridesetim godinama prošlog stoljeća, Njemačka, Njemice koje su morale rađati, da se množi genetski materijal.
Trudništvo Uber alles!
Oličenje svega je divna scena iz filma Cabaret, pjesma Tomorrow belongs to me.
Po novinama često vidim nekakve obavijesti da je bila sjednica Vlade, pa se tamo svi skupe, melju, pričaju, maslaju i lažu jedni druge.
Priča i onaj Todorićev Marić, stalno mekeće da para nema, priliv love u kasu je sve slabiji, svašta se tamo može čuti.
Pa otvoriš novine u kojima piše da su ljudi nezaposleni, pa piše da su plaće mizerne, ako ih uopće dobiješ.
Pa piše da oni koji rade imaju ugovore na određeno i ne mogu dić kredit za kupit neku gajbu trideset kilometara od centra grada.
Piše da kredit inače uopće skoro ne možeš dobit.
Pa u dućanima piše da kolica i pribor za bebu koštaju minimum soma eura, pa piše da su pelene skupe, da je sve skupo, a ljudi ne rade ili imaju crkavice, a ne plaće
A Hrvatskoj trebaju djeca. To ovog đikana jedino zanima. Djeca,
Koji kurac tebe zanimaju moja djeca?
I djeca moje djece? A liječiti ih nećeš?
I to je najvažnije. Djeca.
Di će trgovac iz Peveca trgovkinji iz Spaara napravit djete? Jedino u parku ili u prijateljevom autu? Haustor? Outdoor?
A gdje će živit?
U pizdi materinoj gospodine ministre.
Na livadi će odgajat djecu koju vit ako žarko želite.
Nekako mi se čini da vi sa tuđim kurcem mlatite.
Gdje nekakvoj curi, koja radi u Hrvatskom telekomu na šalteru, nekakav prepun sperme klipan, koji radi sličan posao u Tele2, može u onu stvar uvalit onu stvar (ono za ono), kada se nikada ne vide, jer su po cijele dane na poslu?
Kada će se konačno počet razmnožavat?
Jer, treba se trudit za napravit dijete, ponekad malkice i oznojit.
Ali sve je to ništa kada se dijete rodi, pa zabole ruke od brojanja love.
A love niotkuda.
Jer ne radiš, jer onoj brkatoj babetini,, koja ti je šupu iznajmila pod dvosoban stan moraš okinut tristo Eura, moraš nešto i pojest.
Sve to ovaj frajer sa impozantnom nosinom pojma nema.
On samo oće djecu, male domoljubne katolike, platiše poreza u skoroj perspektivi.
O toj dječici priča i ona ministrica Nada, znate ona malo jača, simpatičnog izgleda i toplog pogleda.
Oni toliko oće djecu, a materijalno su osigurani.
Imaju sve uvjete za imat puno malene dječice.
Pa, rješenje se nameće samo od sebe.
Pred nosinom vam je gospodine ministre.
Jesam li u pravu?
