Mora li nam netko uvijek zasrati svaki blagdan?

Tituš Brezovački, veliki komediograf osamnaestog stoljeća. Svećenik, a zajebant, čovjek sa duhom.

Živio je u Remetama, u pavlinskom samostanu, pa kod Čakovca, da bi bio predavač na Varaždinskoj gimnaziji, pa u Križevcima pa u Rakovcu kod Križevaca, Krapini, Požegi da bis e skrasio kao svećenik altarist u crkvi svetog Marka.

Umro je 1805. Pred dvije stotine i trinaest godina. Najvažnija su mu djela Matijaš Grabancijaš Dijak i Diogeneš, djela toliko svjetovna, premda ih je pisao svećenik, koji se rugao ljudskoj gluposti.

Danas, dvijestotine dvadeset godina od smrti, jadni se Tituš okreće u grobu.

Poput janjca na ražnju na proštenju u Međugorju.

U školi nazvanom njegovim imenom, blagovao se Dan kruha.

Kruh, osnovna živežna namirnica kroz tisučljeća, vrlo često jedino što netko ima za pojesti, ima posban značaj u svakoj obitelji. Bez obzira jesu li vjednici ili nisu. Bez obzira kojoj vjeri pripadali. U kruh vjeruju u ateisti.

Sjećam se, živo se sjećam, čak jedno od najstarijih sjećanja bilo je, kako su mi i baka i majka govorile Ne okreći kruh naopako.

Sa kruhom se ne igra.

 Kako se u Hrvatskoj šika, ekipa muškaraca u haljinama, privatizirala je Dan kruha.

Dan kruha je, barem u normalnim državama, zapravo dan zahvalnosti za plodove zemlje i obilježava se svakog listopada.

Datum dana kruha povezan je sa Svjetskim danom hrane, a sve kako bi se podigla svijest o važnosti zdrave prehrane, ekološke proizvodnje i očuvanja biološke raznolikosti.

Dakle podcrtano je barem u normalnim državama.

Dječicu u osnovnim školama uče, kao što su i mene učili u obitelji da kruh treba poštovati i cijeniti. Jako je to pozitivno i lijepo.

Pa su u školi, koja se zove po onom nesretniku koji se vrti sto okretaja na minutu u svom grobu, poslali obavijest roditeljima mailom, da će se u školi obilježavanje Dana kruha unutar razreda.

Nigdje nisu napisali da će malenoj dječici doći u razred i pop, svećenik, kako god voljeli.

Naravno katolički.

To što su u razredu baren jedan ili dva Srpčića ili dva Muslića, nema veze, ili mala ateistića.

Još manje je bitno kaj je Hrvatska sekularna država.

Donijela djeca od kuće kruh koji su im ispekle majke, sva uzbuđena, složili sve lijepo na stol, i onda se pojavi muškarac u haljini.

Sav ozaren, sretan.

Jer muškarci u haljinama uglavnom jako vole malu djecu.

VEZANI ČLANAK

Pročitajte i ovo:

Hrvatska bez lica

Tako su školska djeca, neovisno o tome jesu li vjernici ili ne, idu li na vjeronauk ili ne, bila prisiljena sudjelovati u vjerskom ritualu u javnoj školi jedne nominalno sekularne države.

Što je tamo pop kenjao toj dječici, ne znam, ali si mogu misliti, naime, nakon tog sretnog događaja, javila se jedna majka sa svojim užasnim svjedočanstvom:

Navečer isti dan, moja me sedmogodišnja curica moli da legnem pored nje. Grli me oko vrata i govori: ‘Mama, ne želim da umreš.’ Kad sam je pitala zašto tako govori i zašto misli da ću umrijeti, odgovorila mi je da će me ubiti Bog i da sam je ipak trebala upisati na vjeronauk. Naime, na Danima kruha u OŠ Tituš Brezovački, djeca su okupljena i organizirana je molitva. Moja curica nije znala što da radi pa se, citiram, ‘sakrila ispod stola'”, rekla nam je majka učenice škole Tituša Brezovačkog. Za to vrijeme druga su je djeca kritizirala da je zločesta i da će je Bog kazniti jer se to ne radi za vrijeme molitve. Jedna od tih kazni je da će joj Bog ubiti mamu. Moje je dijete sa sedam godina zaspalo s mišlju da ću umrijeti, da će me Bog kazniti i da bi sve bilo u redu samo da sam je upisala na vjeronauk”, zaključila je očajna majka.

Sva ova upozorenja djevojčici su iskazali njeni vršnjaci, djeca sedmogodišnjaci.

Prvi razred.

Djeca koja pohađaju vjeronauk već dva mjeseca, koliko ima od početka školske godine. A već su naučila prijetiti smrću u ime Boga.

Što li će biti nakon dvanaest godina učenja vjeronauka?

Ministarstvo prosvjete šuti.

A i zašto bi se očitovalo, pa tako vam je to u Hrvatskoj!