- Reklama -
Postoje stvari koje bi ponekad htio raditi, ali jebiga, nemeže.
Jer ti recimo brani profesija. Naravno da postoje ljudi koje profesija ne sprječava u činjenju stvari koje se ne rade.
Evo recimo, ministar si, forsiraš kupovinu aviona trideset godina starih i istovremeno registriraš firmu koja će te avione popravljati. Jer ćeš ih ti tamo slati na popravak.
To se naprosto ne radi.
Svakako ovdje treba dodati i Jurja Jezerinca, patološkog sijača mržnje, koji je sav svoj talent zatrovane duše godinama njegovao i zalijevao u Kanadi. Njegove nebuloze kojih bi se postidjelo i dijete od deset godina, gadljive su, a govore puno o njemu i onima koji ga slijede.
Ne radi nekakve jebene komisije za sukob interesa, nego se ne radi iz pristojnosti, one tihe, civilizirane građanske pristojnosti. One kojoj su te naučili majka i otac.
Dobro odgojeni ljudi to ne čine.
Evo, ja nisam baš neki vjernik, priznajem, ali vrlo poštujem vjernike, a imam nekoliko svećenika vrlo dobrih prijatelja, a intenzivno sam prijateljevao sa dva biskupa za njihova života.
Tako sam imao (ne)priliku biti nekoliko puta na misama koje je vodio biskup bjelovarsko križevački, monsinjor Huzjak, čije su me riječi sablaznile u tolikoj mjeri da sam jednom naprosto želio otići sa pola mise, ali nisam mogao zbog mjesta na kojem sam bio, jer bih napravio popriličan nered prilikom izlaska.
Riječi su to bile pune hladnog prezira, ali vrele mržnje prema određenoj grupaciji stanovnika lijepe naše.
Onih koji nose crvene dresove.
Tolika količina netolerancije, rekao bih otvorene mržnje, na koju sam navikao kod Košića, moram priznati iznenadila me kada je bila izrečena iz usta ovog zadriglog debeljka.
Svakako ovdje treba dodati i Jurja Jezerinca, patološkog sijača mržnje, koji je sav svoj talent zatrovane duše godinama njegovao i zalijevao u Kanadi. Njegove nebuloze kojih bi se postidjelo i dijete od deset godina, gadljive su, a govore puno o njemu i onima koji ga slijede.
Čovjeka koji sa propovjedaonice dijeli narod na one koji vole Hrvatsku i one koji je ne vole, ali eto žive u njoj.
Po svom bolesnom kriteriju.
Nakon nekoliko odslušanih misa, shvatio sam kriterij podijele onih koji vole od onih koji ne vole Hrvatsku.
Po tom njegovom kriteriju Hrvatsku vole, na primjer, muškići iz obitelji Đakić.
A ne volim je ja.
Ne zato jer sam u crvenoj majici, jer ja to nisam, nego zato jer mi se gadi obitelj Đakić i svi oni koji se njima dive.
Davno je taj zadrigli prasoliki debelokožac skrenuo sa puta kojeg je pokazao Isus, davno je on pljunuo na Njegovu žrtvu i Njegov nauk.
On slijedi neki drugi nauk, posve drugačiji od onog Ljubi bližnjeg svoga.
Slijepo nauk mržnje.
Otvorene mržnje, otvorene i žestoke mržnje prema svima koji ne štuju lik i djelo počivatelja u grobnici od zlata.
Čovjek je to koji ne poštuje Kristov grob nego onaj u Madridu.
Ja vjerujem u Onoga gore, ali mi za vezu sa Njime svakako ne trebaju prasoliki sijači mržnje prema bližnjim svojima.
Hvala Bogu, ja mu nikada nisam, a niti neću biti blizak.
Prije bih popio čašu otrova.
Pa mu je Onaj odozgor poslao poruku.
Signal.
Dok se šuljao onako debele guzičetine kroz šumu, u namjeri da ubije vepra (ej, svećenik ubija životinje IZ ZABAVE I OBIJESTI), nešto mu je šapnulo.
Neki glas, nije bio dubok i blag, poput glasa Onoga kojega ja štujem, više onako rezak, vražji.
Pa mu je glas rekao:
I opali prasoliki debeljko prepun mržnje.
I napuca čovjeka u nogu.
Poznajući nauk biskupa Huzjaka, sada se ja pitam.
Evidentno je da je on u lovu promašio.
Pitam se samo, koga je promašio?
Vepra ili nesretnika kojega je pogodio samo u nogu?
- Vezano uz temu -
