Sad je dosta, namrgođenog izraza lica zagrmio je Dario Hrebak tog 15. veljače godine 2026. Raspozdilo ga je otvoreno, ponosno ustašovanje Josipa Dabre, glavnog tajnika Domovinskog pokreta, donedavnog ministra u Vladi Andreja Plenkovića, potpredsjednika te iste vlade Andreja Plenkovića, pa saborskog zastupnika koji je dosta vremena bio jezičak na vagi parlamentarne većine, sve dok se nisu pojavili novi politički ušlivci,nekakva Boška i nekakav Dario, drugi Dario. Ime Dario u hrvatskoj politici, nije baš neka sreća. Upravo ko ni Gordan. Sjetite se Marasa, Njonje i onog kafileriste.
Nomen est omen.
Siguran sam da su u Hrebakovoj obitelji tog, a i slijedećih nekoliko dana neprekidno snimali njegove izjave, spremali ih, jerbo čuvat će ih za pokoljenja u obitelj, da vide kako je njihov Dario imao muda. Kako je bio faktor. Kako je bio važan za Hrvatsku.
Drugi je to događaj u životu tipa koji bi bio politički nebitan da nema nekakvog koalicijskog sporazuma s HDZ-om. Nekad impresivna stranka, HSLS, pretvorena je u ruglo i udrugu nekolicine čudaka koji eto, misle da su bitni. Neloš gradonačelnik nekakvog grada koji nikad neće postati grad, uvijek će ostati krajiška palanka. Realno, za njega ne bi nitko znao, da nije u cilju političkog preživljavanja, uspio se ugurati pod HDZ ove skute i tko zna što tamo raditi.
Pamtimo Hrebaka po jurnjavi u Sabor u vrijeme dok je imao određene mjere izolacije, ali ne zbog političkog djelovanja, nego radi korone. Bilo je to vrijeme dok je murja hodala po kućama i kontrolirala pridržavaju se ljudi mjere izolacije. Bilo je to vrijeme kad su se krvnički kažnjavali seljaci koji su, iako u mjerama izolacije, radili na svojoj njivi odmah iza kuće, u sred pizde materine, gdje na kilometre nema čovjeka. A junačina Hrebak je, ne mareći za tuđe zdravlje uletio u prepun Sabor podržati osnivanje vlade Andreja Plenkovića.
Koliko je to važan tip i koliko je to važna stranka, govori činjenica da HSLS u cijelom čoporu državnih tajnika koji lunjaju hodnicima ministarstava ima samo dva. Točnije dvoje, što je samo šest puta manje od ukupnog broja članova te stranke
Tada sam mislio da je to bilo to. Labuđi pjev, odumiranje. Stranka mu odumire, na svakih 1.000 Hrvata s pravom glasa, tri podržavaju tu čudnu strančicu. Pa će mislio sam, nestati i Hrebak. Čim je vidio Dabru kako uz nekakve krkane i debele snaše s Jovanka frizurama pjeva o nekakvoj grobnici od zlata, shvatio je. Brzo je ušao u kupaonu, stao pred ogledalo, pa u maniri Roberta de Nira i njegove scene iz Taksista u kojoj vježba izraz lica govoreći You Talkin’ to Me? ponavljao je pedesetak puta, svaki put s drugim izrazom lica Dosta mi je. Pun mi je kurac. Nije dobro, dok konačno nije odlučio za E, sad bi bilo dosta.
Ne poznam niti jednog čovjeka, niti ženu, koji su makar na trenutak, ma na milisekundu povjerovali da Hrebak misli ozbiljno. U biti, mislio je ozbiljno upravo onoliko koliko je ozbiljna njegova stranka. HSLS u cijelom čoporu državnih tajnika koji lunjaju hodnicima ministarstava ima samo dva. Točnije dvoje, što je sam šest puta manje od ukupnog broja članova te stranke.
Već desetljeće HSLS podupire lopovluk, nepravdu, propadanje zdravstva, moralnu krizu javnog sektora, niki kurac im ne smeta, glavno da su oni u vlasti. Dvoje u izvršnoj, dvoje u zakonodavnoj. Onih preostalih osam članova čeka na red.
Što je radio Hrebak ovih tri i pol tjedna od dana kad je objavljena prva snimka Dabre? Pitam se ja. A onda se pojavila još jedna. Naivni novinari non stop su ga nazivali, pitali što misli o tome. Hrebak je eto, radi vježbe pred ogledalom postao Dabrolog. Naravno da ima još snimaka Dabre u različitim životnom situacijama, odreda kompromitirajućima. Te ostale snimke čekaju trenutak da Mario Radić odluči pa samo kaže, Ajde mala, pusti novu Dabrinu snimku.
Taj tip se pred samo godinu i pol dana, u vrijeme parlamentarnih izbora kleo da neće s Domovinskim pokretom. A evo ga. Žnjima.
Hrebak se ovih dana pojavio na televizorima u vašem domu više nego proteklih pet godina. Puno puno previše.
Uvijek odlučnog lica, pomalo spojenih obrva, jasno i glasno je govorio da je Dabro budala, a ja sam čekao da će konačno reći nešto što svekolika javnost ne zna. Jerbo svi znamo da je Dabro budala, na žalost, nije jedini. Oko njega ima budala koliko ti srce želi. Već samo njihov pogled u kameru govori Evo, ja sam budala, oli se to ne vidi? Ako pak netko ne vidi, onda posegnu za najjačim adutom. Govorom. Nepovezanim rečenicama, zamuckivanjem, netočno izgovarajući riječi koje su im rekli da bi bilo dobro da ih koriste.
Nisam previše pratio Hrebaka ovih dana, nemam zašto, kao što ne pratim ni predstavnike manjina, sva ta klatež zna samo jedno kako je dobro biti na Vlasti jer Vlasta je bogata i Vlasta te časti. A Hrebak i njegov tucet stranačkih članova zajahali su Vlastu. I ne puštaju je. Pa gdje bi takvu krasoticu koja je bogata i koja ih časti ostavili? I to radi neke budale. Pa da sami sebe ne mogu pogledati u oči svakojutro dok se briju. Kakav bi to bio šok, spoznaja da su konačno napravili nešto moralno. Nešto što prosječni građanin očekuje od njih. Njih koji su čvrsto I nepokolebljivo podržavali ministre lopove. Pa neće radi budale pasti. Ej, pasti s vlasti.
Sve ove dane, Hrebak je sjedio i pisao. Pa mijenjao. Pa pisao. Pa drapao papir. Sve dok nije napisao, zadovoljno se nasmiješio pa pozvao svih ostalih desetak članova, a oni su naravno jednoglasno prihvatili izjavu
HSLS će i dalje dosljedno zagovarati političku kulturu, odgovornost i principe koji jačaju povjerenje građana u institucije i demokratski poredak.
I onda izašao u javnost, s izjavom o jačanju povjerenja građana u institucije i demokratski poredak, upravo u tjednu kad je dvoje zastupnika obijesno se cereći biračima koji su ih zaokružili, pokazalo srednji prst govoreći Zbogom seljačine, nema više jebačine. I otišli u HDZ.
Neka ga, nek se kupa u blatu, nek se valja u kaljuži, on ionako nije čovjek s kojim bi neka buduća prava demokracija mogla računati.
