Marko Perković Thompson održao je koncert u glavnom gradu nekih Hrvata. U Širokom Brijegu. Koncertu je nazočilo na tisuće ljudi, onih koji inače vrlo redovito i predano glasaju na parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj, određujući svojom desnicom način života nama Hrvatima, građanima Republike Hrvatske, koji živimo, radimo, plaćamo porez u Hrvatskoj, a oni žive i porez plaćaju u matičnoj BiH. Ustaška je to bojnica Andreja Plenkovića i HDZ-a, spremna da se odazove na svaki poziv. Za sada na poziv za izlazak na izbore. Za ostalo, valja pričekati, ali ne jako dugo.
U dvorani Pecara u Širokom Brijegu, čije ime nepogrešivo podsjeća na opskurne pecare američkih rednecksa, u kojima se ilegalno radi viski u Kentuckyu, događalo se skoro isto ono što se događa na ostalim koncertima Marka Perkovića Thomposna. Red pjesme, red Thompsonovih nevještih političkih govora koji pokazuju njegovo verbalnu skučenost i siromaštvo, malo Marije, malo vjere, malo domovine, malo Domovinskog rata i spremnost za dom. Ne znam jel na koncertu bio i Zdravko Mamić i ljubio sablju Thompsonovu.
U crno odjeveni publikum, s napisima koji ne ostavljaju ni malo mjesta sumnji o čemu se i kakvim ljudima radi. Bilo je sve isto, po dobro uhodanom klišeju, osim ovaj puta je bilo dugotrajno oduševljeno pozdravljanje ustaškim pozdravom za dom spremni. Opetovano, pokliči su prekinuli politički govor Markov, koji je pristojno pusti okupljene ustaše da pokažu što su i tko su. Jedina je razlika u odnosu na koncerte koji su održani ovih dana diljem Hrvatske, u Širokom Brijegu je armija Plenkovićeve mladeži opetovano i oduševljeno uzvikivala Za dom, spremni. Uzdignutih desnica. Istih tih desnica ruku koje preko granice, ovdje u mojoj domovini, na izborima zaokružuju i glasaju. Određujući kako ću živjeti.
Samo par stotina kilometara sjevernije, na nekakvoj pokladnoj konjskoj manifestaciji, posve prigodno, jerbo radi se o konjima, našao se i Josip Dabro, vedeta Domovinskog pokreta, donedavni Plenkovićev potpredsjednik, Plenkovićev ministar, a sada svojeručni stup Plenkovićeve vlade. Ta moralna kljusina zalutala je na konjsku manifestaciju, pa je važno, nek svi vide tko je on, gurao novce u harmonike harmonikaša, a oni su mu svirali. Ali nije bilo Svirajte mi dunje moje… Ne, pjevalo se o grobnici od zlata, u kojoj leži vođa svih Hrvata. I onih iz Pecare koji sada imaju promukla grla radi iskazivanja spremnosti. Za dom. Desnicu ruku Dabor dizao nije. Nije ni pucao, u desnici ruci držao je gemište u plastičnoj čaši.
Sve je to obična laž.
Pavelićeva grobnica o kojoj pjeva razgaljeni Dabro je obično ružno betonsko zdanje na groblju San Isidro, poprilično loše održavano, vrijeme je da Jandrokovićev Sabor preuzme pokroviteljstvo nad tim ruglom, pa da ga sredi. Zlata nema nigdje. Zlato koje je Pavelić oteo i ukrao, pobjegao nakon silnih počinjenim zločina nad građanima, nakon što je Talijanima predao obali, pa je pobjegao poput zadnjeg smrada, ostavivši ustašku vojsku na milost i nemilost Englezima i partizanima, da se igraju loptanja s njima. Loptanja s istrebljenjem. Zlato je on odvezao sa sobom, od tog zlata u prekrasnoj ustaškoj pjesmi o grobnici od zlata, nema ničega. Kakvo kurac zlato, pa zlato je ukradeno za bolji život. Paveliću je i par kubika betona posve dovoljno.
Par stotina kilometara zapadnije od ustaški raspjevanog Dabre, javio se u čas Dario Hrebak. Reflekosm političke hijene koja je nanjušila krv u zraku. Smrad raspadnutih lešina. Pa se oglasio. Taj profesionalni glumac i prodavač magle, navukao je na svoje ionako namrgođeno lice jako nadrkani izraz. Pa se ogorčeno obratio javnosti. Strogo je rekao E, sad bi bilo dosta! Ko onomad Tito, Stop Rankoviću! Jerbo to bjelovarski kazališni prvak više neće trpjeti. To ustaštvo. Za koje je on jučer upravo prvi puta čuo. Pojma on nije imao da u Hrvatskoj buja ustaštvo. Toliko se iznenadio da danas neće doći na koalicijski sastanak s HDZ-om i Dabrinim Domovinskim pokretom. Jerbo u njegovoj stranci, one man bandu HSLS moraju vidit što će. Odma su se sjatili novinari, pa nakon što su njegovu izjavu prenijeli, pišu da bi Dario mogo izać iz koalicije. A koalicija nestabilna. Čitam, gledam. Izać će on moj kurac.
Dario Hrebak nije medicinski fenomen. On ne može stisnut i prdnut
Uvjeren sam 100,00000000000000000000000% da se Dario Hrebak, tip koji je mrtav hladan bio spreman probiti mjere izolacije i s ponosom ih probio, u vrijeme one opasne korone, samo da bi svojom ručicom formirao vladu Andreja Plenkovića, sada zadovoljno smije, trlja ručicama, a pri prvom dolasku u Sabor, a to je danas, prvo će zapaliti svijeću na Kamenitim vratima, svijeću za Dabru i njegovo pjevanje. Jer, sada hinjenom ljutnjom, u pregovorima s HDZ-om može izvući dodatne probitke, vjerojatno za sebe, jer stranka mu ionako postoji samo na papiru, probitke koje nije mogao sanjati pri onomad pregovorima o koaliciji s HDZ-om. Vrlo odani priljepak ne guzici Andreja Plenkovića, tipa kojem je pred očima protrčala armija ministara koji su krali, kojem zdravstvo koje propada ne znači ništa, kojem egzistencijalna propast, bijeda i siromaštvo umirovljenika kojima se mirovine uz pompozne samohvale podižu za 16 EUR-a, čovjeku koji do sada nije čuo gromoglasno ustaško urlikanje, čovjeku koji ne zna za ustaški dernek u centru Zagreba, valjda zato jer je on u Bjelovaru, zasmetala je eto, kako bi rekao Penava, pjesma bećarine Dabra. Ustaška pjesma. Otkrio je da je Dabro ustaša. Otkrio je toplu vodu. Kao što je pred nekoliko godina otkrio toplu vodu na izvoru u Velikom Korenovu kraj Bjelovara. Na tom istom izvoru ja sam osobno prao svog Golfa dvojku davne 1983. i ofurio obje ruke.
Sve što kaže sada kaže probuđeni Dario Hrebak, laž je. Gluma i prijetvornost, ne bi li iskamčio još političkih, financijskih ustupaka i poena. Dario Hrebak nije medicinski fenomen. On ne može stisnut i prdnut. Ne može izaći iz vlasti, u kojoj tako žarko želi biti. Jedino što može, ucjenom poboljšati svoj položaj. I to je jedini razlog namrgođene njuške koja govori E, sad je dosta. A u sebi, ajmooooooo, pregovori, i češe lijevi dlan ruke.
Uvjeren sam da bi ustaša Dabro puno prije uskratio podršku Plenkoviću, no što bi to učinio Dario Hrebak.
Ako sam pogriješio, e jebi ga, nema problema. Ode Dario, a drugi Dario je pripremio svoje sisaljke, pa da postane priljepak na Plenkovićevoj guzici. On već čeka svojom ručicom. Onaj isti Dario Zurovec, koji eto već hvata ustaške trendove.
Ustaštvo i fašnik. Pokolj i zajebancija na temu pokolja. Upravo to pristaje Dariju Zurovcu. Dostojna je zamjena za Hrebaka. Onako mlad, a onako ljigav, taman.
Bitno se zvati Dario.
Pavelić je obalu poklonio talijanima, a Tito je vratio. Ne stanu ni u istu knjigu, a kamo li rečenicu. A Davor Ivo stier nije bilo tko. Jedan od mozgova HDZ-ove politike skretanja u ustaški ponor.
Plenkoviću je sve ravno. Sve ide upravo onako kako želi. Demonstracija sile i moći njegove, ustaške Plenkovićeve mladeži u nekakvoj opskurnoj dvorani, samo mu daje snage. Da izdrži na svom putu ustaštva.
On ide svojim zacrtanim putem. Vodi Hrvatsku ustaški ponor. Ali, nikad se ne zna, sve je ovo jako ružno. Ne zna se tko bi ovaj puta na Bleiburgu završiti mogao. Hrvatska je duboku u ustaškom glibu.
Ustaštvo je bosanski izum. Ustaštvo buja u Bosni i Hercegovini, s naglaskom na Hercegovini. Pavelić rođen ubosni, Rafael Boban Rođen ubosni, Artuković rođen ubosni. Pola hrvatske vlade rođeno ubosni.
Pa se ne valja čuditi.
Ničemu!
