Provirilo je. Sunce
Izašlo je Sunce. Sramežljivo, ali dovoljno da me izvuče van. Na terasu, sunčane naočale, krajičkom oka škicam prolaznice, vrlo rijetke, što hitaju u dućan. Ili na tramvaj. Nekako sam optimist, možda radi Sunca što žmirkavo proviruje kroz tanke visoke oblake.
Teške dane sam ostavio iza sebe, ostaju samo sjećanja. A sjećanja će biti cijeli život. Do posljednjeg dana. Okrećem se. Okrećem se prema budućnosti. A ona nije ružičasta. U stvari, ne znam nikoga tko ima budućnost ružičaste boje. Čak ni političari nemaju ružičastu budućnost, najveći dio njih mogao bi vrlo lako imati nekakvu šarenu, recimo crno bijelu. Prugastu.
Oni koje će takva budućnost nekim čudnim načinom zaobići, nemirno će spavati.
Strašno bi me veselilo da nemirno spavaju, bude se bunovni, znojni, piju vodu sa šećerom u sred noći. Pa zaspu, a onda opet prugasto.
I nek im bude, do kraja života.
Prošlo je, dvadeset i treći puta
Razmišljam o proteklom tjednu. O tjednu u kojem su mnogi oni koji su se prikazivali poštenjačinama, pokazali svoje lice.
Pokazali su tko su. Pokazali su da nisu ni malo bolji od predstavnika nacionalnih manjina u Saboru, nisu bolji ni od Hrelje. Nekako su na moralnom nivou Hrvoja Zekanovića.
Znači prizemlje. Ili podrum, etaža minus šest.
Njihova opravdanja koja iznose u javnosti, jadna su. Poput opravdanja mog sina koji je s šesnaest godina došao prekasno kući, pa se pravdao da mu se probušila guma na tramvaju.
Samo budala može vjerovati u njihova opravdanja.
Ali pametan čovjek može naučiti puno. O takvima. Uz samo malo iskrenosti može sam se bi, gledajući se u ogledalo priznati da je pogriješio, teko pogriješio što je takvima dao glas. Em su koruptivci, em su lažljivci, em o politici blage veze nemaju.
Radio sam svakakve poslove, s nepunih osamnaest godina položio sam na seminaru u Moši Pijadi kvalifikaciju za tokara. Pojma nemate koliko sam bio i sada sam ponosan na tu kvalifikaciju. Čak sam i tokario tijekom studentskih dana. Čistio, konobario u birtiji, ali i konobario na Mamutici, nosio stotine kila limenih klupčica koje smo montirali na prozore, svašta sam radio. I nikada me ničega nije bilo sram.
Jer, posla se ne smijemo sramiti. Moramo se samo sramiti kad posao ne radimo kako treba. Kad smo površni, luftbremzeri, jebivjetri, neradnici, neznalice.
A upravo ovakve karakteristike krase veliku većinu saborskih zastupnika. Tipovi koji blage veze o politici nemaju, a građani ih izabrali da se politikom bave. Kakav zajeb. Tipovi koji su se skrasili u Saboru isključivo i jedino lizanjem guzice i uvlačenjem u dupe nekakvom stranačkom moćniku koji sastavlja liste. Ili naprosto prevarom birača, obećavajući im brda i doline, da bi od svega ostala staklenka pekmeza s njihovim prstima u njoj. Koji je predstavnik nacionalnih manjina svojim biračima u kampanji svečano obećao da će podržavati lopovluk, loše pravosuđe, katastrofalno zdravstvo, nebrigu za društveno bitna pitanja, poput obnove? A to su činili. Pa su ih izabrali. Svojim likom i djelom oni su krasta na lijepom licu, bogatstvu imanja nacionalnih manjina. Koji je SDP ovac, a sada i Socijaldemokrat, koji je Pametan tip u kampanji rekao da će podržati Plenkovića? Pa nisu ludi, njihova ih baza, njihova ih ciljana publika izabrala ne bi. A sada su ih izdali.
Jer nedolazak na glasanje je jasan znak. Da jasniji biti ne može. Nadam se da će svi oni završiti tamo gdje im je i mjesto. Na političkom smetlištu.
Dame i gospodo, drugarice i drugovi, na poslu, na radnom mjestu saborskog zastupnika niste zadovoljili. Pa pričekajmo kraj vašeg ugovora o radu… Tomašević treba čistače. Pa evo, vjerojatno bi se tamo mogli realizirati. Naravno, ako budete radili.
Političari su to bez osjećaja za trenutak. Najvažniji odgađaj u godini, a oni spriječeni, promocije, mala djeca, otvaranje odjela, nekakav jebeni Maroko, teško je i nabrojiti što su sve trkeljali ne bi li opravdali samo jednu stvar.
Izostanak s posla u najvažnijem trenutku. Da, njihov je posao biti saborski zastupnik. Zastupati interese svoje izborne baze, ali i svih građana. U ključnom trenutku oni su zakazali.
Zakazali su kao ljudi, kao političari. Ako su slučajno i imali nekakav kredibilitet kod nekoga, oni su ga izgubili. Jer su izigrali sve ono što su u kampanjama i beskrajnim glumatanjima u Saboru glumili.
Kad je došlo Hic Rhodus hic salta, oni su bili na odjelima, na otvaranjima, prezentacijama, čuvali su djecu, mlatarali nešto u dalekom Maroku ili negdje u Skandinaviji. Daleko od Rodosa. Tisućama su kilometara oni daleko od Rodosa. Od morala i časti.
Opravdanja tipa, pa ja sam pokrenuo inicijativu da se smijeni Plenković pred pet godina, samo su argumentacija babe koja govori Ja sam poštena, cijelo selo zna.
Tanki proljev, negledljiv i neslušljiv.
Imao sam i ja takvih situacija, da su me neke druge obaveze trebale spriječiti u poslovnom zadatku.
Nisu. Jer sam uvijek bio pošten prema poslu, prema onima koji od mene očekuju da posao odradim, Ako ne znaš odvagati što je bitnije, lijepo, radna knjižica i odi.
Zato osjećam prezir. Gađenje prema takvim ljudima. I fizički mi se gade.
Dokazali su samo jedno, da između Hrvoja Zekanovića i njih razlike nema.
