Naslovnica Blog Stranica 12

Laki je dostigao radnu temperaturu

Objavio
Spectator
-
0
17.09.2024., Zagreb - Sjednica Vlade RH u Nacionalnoj i sveucilisnoj knjiznici. predsjednik Vlade RH Andrej Plenkovic Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Počelo je. Polako, kako uvijek i počinje. Mic po mic. Trebalo je podosta vremena da ljenčine, džabalebaroši i uhljebi svedeni pod zajedničko ime saborski zastupnici i članovi Vlade uhvate ritam. Hrvatska se budi iz ljetnog sna u vrijeme kojeg su bestidnici ljenčarili i muku mučili brigama kako potrošiti plaće koje nikada sanjali nisu. Sjećaju se neki od njih svojih profesora koji su im govorili ništa od tebe, neki se ni ne sjećaju jesu li imali profesore, a vidi ih sada. Em se kupaju u lovi em vlastodršci.

Primili oni Vlastu za debelo dupe i drže je čvrsto. Ne puštaju.

Javijio se među prvima onaj Pavliček, koji je svoje očinske brige i strepnje oko seksualne pripadnosti svoga sina podijelio sa svekolikom javnosti. Men se čini da to sa seksulanim odabirom i orijentacijom njegovog sina i ne ide baš onako kako bi tata želio. A tata je kus muškarca, čim ga vidiš jasno ti je da je to pravi alfa mužjak. Model Balkanski Šofer. I tata kao pravi desničar, koristi desnicu ruku, i to neprekidno čini u javnosti. Stalno drka po toj temi. A voli on desnicu, desnica mu uvijek čini lijepe stvari. Izdala ga nikada nije. Pouzdana, samozatajna, strpljiva. I sada se taj obožavatelj Desanke Šakić sjetio da je došlo vrijeme da se deratificira Istanbulska konvencija. Pa je najavio skupljanje potpisa u Saboru. Tu je pomalo mogućnost zajeba, jer za one koje sam siguran da bi to potpisali, nisam siguran da potpisati se znaju. Pa kao takvi predstavljaju Hrvate.

Vlada je njegovu ideju o uvrštavanju u saborsku raspravu odbila. Nabrojio je neke zastupnike čiju podršku očekuje, Most, Domovinski pokret i nekolicinu pojedinaca nedostojnih spominjanja na ovom uglednom portalu. Izrazio je nadu da će Domovinski pokret ispuniti svoje predizborno obećanje. Predizborna obećanja Domovinskog pokreta odavno je nacija zaboravila, kao što se zaboravi neki loši vic. Nije spominjo Kajtazija, predratnog oficira JNA, karate majstora i karate stručnjaka koji svoje karate znanje koristi dvostruko, kara nas u mozak već desetljećima, a i karate udarcima se obračunava sa žemskinjama. Ona njemu nešto, a o šljus karatu. U trbuh, cice, čelo. To je ono što znamo. Ali kako je krenulo s otkrivanjem njegovih pizdarija, ne bi me začudilo da je pripadnicama ženskog spola govorio Saću da te karam.

Taj karateka je inače vrlo prilježni član saborske većine, hemeroid na guzici Andrea Plenkovića. Plenkovićev kućni Cigan. Stabilni stup na kojem počiva saborska većina. Držač Vlade. Koja počiva na nekažnjenim karate udarcima zadanim ženama. Nije jako gadljivo. Sve vam je to nekak uobičajeno za veselu družinu Andreja Plenkvića-

Ondak smo saznali da je prvi suradnik Plenkovićevog kućnog Srbina, Milorada Pupovca, bio vrlo cijenjeni snajper u Domovinskom ratu. Samo s pogrešne strane. Visoko odlikovani snajper zbog velikih zasluga. Kakve su velike zasluge bilo kojeg snajperiste osim mučkog ubojstva, pojma nemam. O tome se pisalo već pred nekoliko godina, podnošene su prijave, a ovih dana se oglasio rečeni Kućni Srbin i čudi se tome ko junferica kurcu. Jerbo eto, on nije znao da mu je prvi suradnik u vrijeme Domovinskog rata, a nije nevažno spomenuti da je Pupovac i onda bio vrlo politički aktivan, ja se dobro sjećam njegovih aktivnosti, pojma nije imao da mu je prvi suradnik čučao danima na nekakvom sjeniku i pizdunski i kukavički sa sigurne udaljenosti skidao Hrvate, civile, žene, djecu i vojnike ko mušice sa zida. Svaki malo bolji i  inatljivi odvjetnik mogao bi mirne duše podnijeti prijavu i protiv Mićka, zbog spoznaja o kaznenom djelu, a koje prijavio nije.

Ovih dana je i Laki dostigao uobičajeni novo nervoze. Sad je u uobičajenoj fazi Laki je malo nervozan, upravo onakav kakvog smo ga navikli gledati. Trebalo mu je dosta, dug i dobar godišnji odmor u skupoj rezidenciji, sve to posve besplatno, jerbo ni za sebe ni za obitelj ljetovanje platio nije, jurcanje policijskim gliserima, ostavilo je traga. Pa mu je trebalo vremena da se vrati u normalu. A primijo se ćorava posla. Prvo je za suprotstavit se Kršitelju Ustava izabro kandidata koji ima lik i pogled Normana Batesa.  A hrvatska varijanta Normana je mutava da mutavija biti ne može. Ni beknit ne zna, a da se cijela nacija tome ne smije ko luda na brašno. Izjave su mu takve da sam skoro siguran da ih pišu i uče ga kako ih izgovoriti, poznati PR duo Ava Karabatić i Majda Burić.

Ondak smo saznali da nam ministar od vojske i nje baš nešto školovan, jerbo je napustijo školu i otišao braniti domovinu. Sve je to izjavio sam i nabijo na nos Kršitelju Ustava, pri tome zaboraviši da ni Laki nije bio ni dana u vojsci. Niti onoj JNA, a još manje u HV. Jerbo ga je jebala anemija, potvrđeno potpisom majke vojne lekarke. Ili neškolovani, ali ljukavi Slavonac i nije baš zaboravio da mu ni šefonja nije vidio vojske, pa je jednim udarcem išao ubiti dvije muve. Koje oko njega jute gliserima i helikopterima. Rečeni manjkavo školovani ministar javno se hvalio da je bio borac HVO riječima  Branio sam hrvatski narod u BiH kao pripadnik HVO-a, izrečenim u Mostaru 11.06.2024.

Neuk kakav je, a sam to priznaje, čoek ne zna da postoji jebenica koja se zove Internet. A tamo postoji registar branitelja HVO. A na potpisu ne postoji Ivan Anušić.

I kaj bumo sad?

Niš, ko u onom vicu kad pitaju jel Regica bila nevina kad je stupila u brak, a on lijepo odgovorio Jedni veliju da je, a drugi da nije, ne znam vam ja to.

Odmah po povratku s mora kladio sam se s prijateljem da će nervozni Laki svakako pokušati uvući Hrvate u sudjelovanje u ratu u Ukrajini. Nije se ni govorilo o tome tada, ali ja sam znao, jer zloća u Andreju Plenkoviću, pomiješana s beskrajnom količinom ulizivanja dupeta onima iz EU neizmjerna je.

Kao prosječnom Hrvatu ta ideja ide polako na onu stvar. Puna je Hrvatska Ukrajinaca koji se vozaju u super skupim automobilima, ljudi koji su Hrvatsku u drugom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća pretvorili ono što je hrvatskoj pobjegličkoj klateži devedesetih godina bio Minhen. Onda imamo Tonina Piculu, imamo i cijelu vladu, imamo i dvjestotinjak tisuća članova HDZ-a. Pa nek lijepo odu na Ost front u privatnom angažmanu. Moju djecu nek ne diraju. Ni djecu mojih prijatelja i meni dragih ljudi.

Pa će se sazvati Sabor, i pokušati skupiti 101 potpis ne bi li poslali Hrvate u rat, via Wiesbaden. Bit će to u otežavajućim okolnostima, jerbo u Saboru nema više Bogu hvala Socijaldemokrata koji bi za milimetar vlasti prodali i vašu djecu i poslali ih u rat u nekakvu Ukrajinu. Sad će se tražiti novi izdajnici, do broja 101.

Ukrajina nije ni članica NATO-a, ona je na nagovor Borisa Johnsona poderala već usuglašen mirovni sporazum. Nek Hrvati ginu na Ost frontu za tuđe interese. A kako ginuti za tuđe interese, iskustva iz dva svjetska rata imamo. Ali nije imao tko pričati o njima. Jer su svi izginuli tamo ko zečevi. Na streljani tisućama kilometara daleko.

Svi mi vodimo svoje ratove. Ukrajinci protiv Rusa. Hrvati za puko preživljavanje. Plenković želi pomoći Ukrajini. A tko će pomoći Hrvatima? Plenković sigurno ne!

SDP- SHD se boji Gordana Marasa

Objavio
Spectator
-
0

Postoje ljudi kojima vjerujem. Ima ih brat bratu jedno pet šest. Nema više. Nema tu, ovome vjerujem više ovome manje. Vjerujem im do kraja. Do balčaka. Bilo je ljudi kojima sam vjerovao, ali jebiga, nekako su izblijedjeli.  Preselili su se u onu drugu skupinu. Postoje ljudi kojima ne vjerujem, njih je nekoliko milijardi. Koja milijarda više ili manje. Tih nekoliko milijardi, koja milijarda više ili manje imaju svoju rang listu. Na rang listi, formiranoj dugo vremena, s nijansama fino odvaganim, nekako sam uspio napraviti popis od prvih dvadesetak. To su oni koji kad kažu dobar dan, ja se osvrćem i zvjeram niz ulicu juri li kakav kamion na mene. Ili gledam u nebo da mi ne bi avion ili meteor opizdijo u sred tikve. Nije mi namjera ovdje smarati vas svojim viđenjem ljudi i iznositi svoju rang listu. Ali, eto, moram samo malo. Drugoplasirani, vrlo visoko drugo mjesto od nekoliko milijardi takmaca drži Siniša Hajdaš Dončić. Moji razlozi su duboko privatni, kao što je i moja rang lista meni antisimpatičnih i ljudi kojima ne vjerujem ni koliko je crno pod noktom, a ja redovito redim nokte, ali, tog Sinišu ne gotivim još iz vremena kad je postao ministar zemlje, mora, svemira i svih pizdarija. Uvijek imam osjećaj, ali baš neugodan osjećaj da je on naprosto operisan od istine. Ne znam, mislim da je njemu istina jedan imaginaran pojam. Toliko je detalja koje sam uočio u njegovom liku i djelu od davnih dana kad se Komadina početkom 2012. ukakio i nakon desetak dana ministrovanja veličanstveno se povukao radi čira na želucu i ministrom u Vladi postao je anonimus iz Zagorja. Šefić nekakvih fondova od par miliona kuna, koji je uzeo ženino prezime. Nije meni čudna ni njegova HDZ karijera zagorskog vrlo agilnog partijskog aktiviste. Nepoznanica mi je samo zašto je napustio HDZ i u kojem je trenutku shvatio da je SDP idealan za ostvarenje njegovih egzistencijalnih ambicija. Možda zato jer njegov izrazito homonovusko i snobvsko blebetanje stranih izraza i engleskih fraza nije nikad bilo prihvatljivo ekipi koja počinje tamo gdje asfalt završava. HDZ-u.

A napredne panjine iz SDP-a su glavama kimale gradeći se da razumiju sve. Pa je postao ministrom koji je u svom mandatu radi takva čudesa, da mu se šire obitelji i danas s veseljem sjećaju mnogi zaposlenici koji su imali čast raditi u poduzećima u njegovom portfelju. Autor čuvene sintagme restrukturiranje, koja je na hrvatskom značila samo jedno. Razjebavanje. Svega i svačega. Do korijena. Sjećam se dana kad su četvorica pobunjenika bila u nemilosti ekipe Davora Bernardića. Ne nekakvim saslušanjima branio ih, glumio im odvjetnika podmetnuo je leđa Gordan Maras. Lik koji je svakako na onoj listi od nekoliko milijardi ljudi, koja milijarda više ili manje. Ali lik koji je puno puno mjesta parkiran na mojoj rang listi ispod Siniše Hajdaša Dončića.  Kad su mnogi okretali glavu, Maras ih je branio. I Grbina i Dončića.

Ne bih o vrlo ružnim i nemilim načinima kako je SHD pomilovan, te naročito ne bih o tome kako je postao potpredsjednikom Sabora (plaća, vozač, status) preko leđa Milanke Opačić.

Ne bih više o Siniši Hajdašu Dončiću, jer i ovo malo je previše o njemu. Danas je objavljeno da Gordan Maras neće biti članom SDP-a. Odbili su mu prijem.

Nije Maras bez grijeha. Spava Gordan Maras u mnogim člancima na ovom portalu. I napadan i kritiziran. Kao i svatko od nas, i on ima svoje grijehe.

Ali, pred samo dva tjedna Siniša Hajdaš Dončić je govorio da želi partiju uključivosti, da su svi dobro došli.  Govorio je da stvara stranku pobjedničkog mentaliteta. Koja se boji Gordana Marasa.

I danas odbije primiti Marasa. A po jutru se dan poznaje. Danas je to Maras, sutra će to biti netko drugi. Letjet će se iz stranke ko što se kod Peđe letjelo.

Nije mi namjera braniti Marasa. Ni malo. Sve ovo samo je potvrda meni, da je onaj treći s rang liste, daleko iza Siniše Hajdaša Dončića.

Čovjeka kojem ne vjerujem. Drugoplasiranom na vječnoj listi.a

Zašto ne privatizirati bezvezna državna poduzeća?

Objavio
Spectator
-
0

Malo sam upao u krizu. Ono, prođu ti godine, a ti cijelo vrijeme imaš svoj stav. Čvrst. Uklesan u suru stinu. Nikad ga ne preispituješ. To je to. Tvoj stav. Tvoje mišljenje. I onda shvatiš da se ona stara, Mišljenje je kao šupak, svaka ga budala ima, odnosi i na tebe samoga. Živim u Hrvatskoj, poput i vas, cijeli niz godina. Nekako me malo po malo, indoktriniralo. Pa sam skoro neprimjetno usvojio one stavove da su vode, šume, obala, nacionalno blago. I to se ne smije privatizirati. Jerbo, to je naše. Čije naše, pojma nemam, ali je naše. Naše pravo Rvacko. I onda shvatim da svaki Cigan koji ima dovoljno love, a koji se doklatario u Hrvatsku iz svijeta, dakle belosvetski Cigan, shvativši da je Hrvatska Eldorado za Cigane pune love, može na obali, koju budale poput mene doživljavaju kao svetinju, raditi što mu se poželi. Betonirati stijene koje ulaze u more, na friški beton nasrati one ružne i nesretne benkovačke ploče, rasprostrijeti na stotine masivnih ležaljki, sve to ograditi, ko da je na opancima iz nekakve Poljske, Slovenije, Rusije, Ukrajine ili Mađarske donio. Sve samo jer je nekakvom lopovu i kretenu kojeg su blesavi mještani izabrali za načelnika pripizdine u kojoj ljudi u glavi nemaju ništa osim oseke, ali imaju more i lopova načelnika, turnuo lovu u džep.

Kad pošećem mjestom, sada kad nema gužve, di koji pasić besposleno trčkara za mnom, shvatim prave razmjere uništavanja svega što je blizu mora. U malu zatvorenu uvalu nasrali su marinu, ogromnu, obećavali su radna mjesta, sva moguća čudesa. Razvoj turizma, vodopade love što će se slijevati u džepove mještana. Eno tamo radi četiri ili pet mještana, nautičari uzmu brode i otplove na more. Ni popišati se u lokalne kafiće neće. Samo isprazne crne tankove i odu… U najljepšem dijelu uvale nekakav je majmun postavio pedesetak kontejnera, ružnih, na njih sklepane nekakve crne ispucale daske, valjda rashodovanih pred tridesetak godina, pa dovučenih u Hrvatsku. U moje misto. I postavili ih pola metra jednog od drugog. Bez duše. Zašto pola metra, nije mi jasno, kad su mogli i na pet centimetara? Nitko od pedera koji vode općinu nije napravio ništa. Nije tom Ciganu rekao da odjebe i da si te kontejnere nabije u guzicu. Jer ih boli kurac. Za općinu, nisu oni tu rasi općine nego radi love.

 

Kokošar na čelu Hrvatske pošte. DORH sve zna, ali ne reagira! Tko stoji iza njega?

Da ih ne boli kurac, ne bi pola obale danas pripadalo Pripuzu. Kao i u većini općina u ovom dijelu Jadrana.  A ja budala, mislim, kako je obala svetinja. A sve go Cigan do Cigana radi na obali što mu se hoće. Na obali koja je svetinja, po mojem shvaćanju.

A preki sudovi su ukinuti davno.

Danas u šumi ne smiješ drvo srušiti, ako neumrli Ivić Pašalić ne kimne glavom. Ako se njemu to ne svidi, rušiti nećeš. Pa da je drvo stopedeset puta tvoje. A ja mislim kako su šume svetinja.

A preki sudovi su ukinuti davno.

To što Hrvatskim šumama upravljaju lopovi, direktori različitih nivoa koji su hapšeni u više navrata, a ako Bog da i opet će, samo pojačava u meni tugu i nostalgiju radi odluke neke budale tko zna kada o ukinuću prijekih sudova.

A mislim se, opet, jebemu mater, zašto niko neće privatizirati Hrvatsku poštu, zašto nitko neće privatizirati HRT? Ili Hrvatske željeznice. Ako ne privatizirati, onda barem ukinuti? Mislite li da bi tv program bio puno lošiji da telku kupi nekakav debeli baja? Ili da bi vlakovi išli još sporije? Ne bi, jer to nije moguće.

Što će prosječnom Hrvatu Hrvatska pošta? Ozbiljno se pitam. Poštari odavno ne nose penzije. Poštari odavno ne nose pisma. Ako nose, donose pisma koje su sinovi pisali na bojišnici svojim majkama i ženama. Pred nekoliko desetljeća. Pakete ne nose, ostavljaju ti nekakve ceduljice koje možeš podići u lokalnoj pošti, a poslovnica u načelu radi od 12 do podneva. Svaki drugi dan. Sjediš doma i čekaš poštu, načuljio si uši ko sova, niko ti ne zvoni, a onda vidiš da je peder bio i ostavio ti ceduljicu na kojoj piše da te nije bilo doma. Jebem li ti mater lažljivu i lijenu.

 

A danas imamo na desetine firmi, koje dostavljaju u minutu. Nazove te, popne se ko vjeverica na četvrti kat, nasmijano ti pruži mobitel, ti zakrstiš i imaš pošiljku. Nema nadrkanih i gadnih poštarica koje ti prilično loše prikriveno jebu mater jer si se uopće sjetio doći i smetati njen mir. Ja bi njih na tržište. Cijena prava sitnica. Nije bitno. Samo obaveza distribuiranja pošte. Bilo bi divno vidjeti nesposobne apostole nerada, indolentne imbecile koji redovito povlače nemale plaće za nerad, štićeni svim mogućim kolektivnim ugovorima, kako se snalaze kod gazde koji od njih traži samo jedno. Obavljen posao. Pa kad tim majmunima i majmunicama gazda objasni da imaju samo jedno pravo:

Pravo na rad, a sva ostala prava proizlaze samo iz jednoga. Rezultata rada. Njima ne bi trebao prijeki sud. Krepali bi od gladi.

Pojma nemam što se događa

Objavio
Spectator
-
0

Sjedim na svom mjestu. Kratka kava, sladoled od vanilije se onim malim keksićem upiknutim. Oni tanki vafli koji stoje u kutiji na pultu i zabadaju ih u sladoled, a ja svaki puta mutavo ispružim ruku, pa mi daju nekoliko komada, a ja ih pobožno stavljam u usta ko što se hostija stavlja. Pa žmirim i uživam u okusu koji polako nestaje dok se topi na jeziku.

Studeno je vani. Hladna bura fijuče uskim uličicama, onako na refule. Čim zađem u hlad, drhturim. Pa sam izvaljen na suncu, uživam o zadnjoj kavi i zadnjoj vaniliji ove godine u mom omiljenom kafiću slastičarni. Jer, danas je zadnji dan. Sutra čarolije s mojom hostijom više neće biti. Zatvara se kafić i slastičarnica.

Ne događa se ništa. Mir i tišina. Nema ni automobila, gdje koji zakašnjeli nautičar koji je na sebe nabacao sve što ima ne bi li ga probila bura. Peti dan sam ovdje. Novine nisam čak ni vidio, one papirnate. Otvorim naslovnice portala. Preletim naslovima. Propustio sam čuveni govor predsjednika Vlade u Ujedinjenim narodima, ali ne žalim previše. Svakako će njegov govor biti uklesan na zidu nekog od silnih hotnika ogromne zgrade na East Riveru. Pa će ga dječica sitna učiti u školi sve dok ne znaju izdeklamirati naizust, a sluganska HRT će ga ponavljati kao jedan od najznačajnijih govora u povijesti UN. Pojma nemam jel se u ovih pet dana pojavio još neki indeks nekakve agencije, pa da budem još zadovoljniji životom. Propustio sam ukazivanje Turudića pred Saborskim odborom, da sam i imao vremena, to sigurno gledao ne bih. Jerbo, nipošto mi nije jasna uloga tih odbora koji se tamo nešto pjene, najavljuju čudesa, a u biti, samo su blijeda i bijedna slika Sabora. Neefikasnog, korumpiranog, carstva neznanja, nepotizma, pokvarenosti i neprincipijelnosti. Koga bilo što o bilo čemu može pitati  nekakav Hrvoje Zekanović, a da pristojan čovjek ima želuca to pitanje poslušati? Što o bilo čemu može reći postavljenik na mjesto državnog tužitelja, uzevši u obzir da se radi o osobi koja je svojim radom stekla reputaciju teško korumpirane osobe? Zašto bih ja palio televizor, listao portalima ne bih li naišao na njegovo posprdno slijeganje ramenima, kao da se njega to ne tiče, kao odgovor zbog čega su tipovi neposredno prije no što su hapšeni davali ostavke? Koga iskreno pitam, koga zanima njegov odgovor? Koga zanima slijeganje ramenima državnog odvjetnika na pitanje koje je samo po sebi skandalozno.

Jer, ovo je Hrvatska, ovo je Sabor, nakupina političkih koruptivaca sklepanih s brda i s dola. Njihovo zabraždenje u nemoral, u kaljužu je toliko da je meni negledljivo. Nagledao sam se filmova u kojima političke budže, truli bogataši, društvene elite noćima ne spavaju i tanko seru, pred nekakvo ispitivanje pred parlamentarnim ispitivanjima. I ne, to nije samo u filmovima. To vam je mili moji u životu. Sjednu te tamo, švicaš se na klupi u kojoj sjediš s odvjetnikom, a dvadesetak sijedih glava te urokljivo gleda i ispituje. I stišću te ko što se čvarak stišće, a ti cvrčiš. I svako malo pozivaš se na Peti amandman. Pa ti seri i laži. Omalovažavaj. Možeš. Ali više nećeš.

A kod nas, sjednu tipa koji se voli družiti s kriminalcima, tipa koji se dopisuje s političkim šojkama i klateži, tipa čija institucija kojoj je na čelu donosi čudne odluke, sjednu ga za stol, a bijedna okoguzna muha, saborski zastupnik mu nalijeva vodu u čašu.

Kakva demonstracija nemorala, ljudskog taloga. U Saboru.

Nisam pratio ni bubetanje nekakve ženske koja je dobila karatu u trbuh. Jerbo ju je zveknijo saborski zastupnik romske manjine. Samo sam čuo da postoji i tonska snimka tog cijelog događaja, u snimci navodno žena kuka da se zastupnika ne prijave jer će ona najebat i popit otkaz, batine dobit može, ali otkaz ne može. Na snimci se spominje i novac, naš novac, nas proračunatih koji punimo proračun. A Ganci ga dijeli kako mu se prohtije. Kad bi on bio jedini Ganci koji sjedi u Saboru i šmira lovom poslušnike. Koliko li je takavih. O bubetanju murja pojma nema, Turudićev DORH pojma nema.  Jedno što sam vidio da se drugi neki Ganci, Ćipe oglasio brže bolje i izjavio da je većina stabilna.

Naravno je da je većina stabilna. Pažljivo složena, dobro plaćena, još bolje podmazana., bude li trebalo, većina se može proširiti, bez problema, pa makar i do sto. Svijest da si se dokopao posla i love koju ne bi mogao ni sanjati, dovoljna je da većina bude stabilna. To što je neka baba dobila karate bubotak od tipa koji je karate majstor, instruktor karatea, ha Bože moj, Hrvatska je to. Šuti i Karate savez na evidentno kršenje regula kojih se moraju pridržavati tipovi koji svoje ruke koriste kao oružje. Svi oni su, poput Turudića samo slegnuli ramenima i promrmljali, Ciganska posla. A oni nek nas svi karaju i dalje.

Sunce polako zapada iza zgrada. Sjene su dulje, hladnjikavo je. Mir i tišina.  Kakvo blaženstvo, je živjeti život u informatičkoj blokadi.

West Side Story

Objavio
Spectator
-
0

Malobrojna hrvatska glumačka dužina kazališta Jan i pirati iz Nigdjezemske ovih dana gostovala je na pozornicama daleke Kalifornije, izvodeći monodramu West Side Story. Drama je godinama pisana od strane grupe autora, autorske skupine koja već tri i pol desetljeća djeluje pod nazivom HDZ. Po žanru, radi se o tragikomediji, a izvodi je jedan glumac, tragikomičar, Andrej Plenković.

Radnja drame smještena je u Hrvatskoj, ali zbog činjenice da publika koja je pratila predstavu, pojma nema gdje je ta Hrvatska, postoji li ona uopće u stvarnosti ili samo u njihovim sjećanjima na rano djetinjstvo kad su im roditelji u namjeri da spriječe njihovo loše ponašanje govorili, Odvest će u te u Hrvatsku, radnju su autori smjestili u NIgdjezemsku, Nedođiju ili naprosto Nowhereland, kao sinonim za Hrvatsku

Publika je s velikim zanimanjem pratila jedinog glumca, obasjanog reflektorima kako deklamira dobro naučen tekst. Nije ih smetala ni činjenica da je radnju teško pratiti, jer se na dvadesetak mjesta priča, očito vrlo naglašeno o nekakvim koeficijentima indexima, čiju važnost izgleda da publika ipak nije  u potpunosti razumjela. Onaj dio drame koji kod nas Hrvata izaziva tugu i žal, onaj u kojem glumac opisuje neuspjeh svog djeda u Americi, koji se vratio u Hrvatsku i zasnovao obitelj, pa je rođen on, izazvao je suze u publici. Izvjestitelji s predstave ipak misle da se radilo o suzama radosnicama, zbog sreće publike što je glumac uspio u Hrvatskoj, a ne kod njih u Americi.

Publika je s vrlo velikim zanimanjem pratila dio predstave u kojem ih je glumac uvjeravao da će, ako odustanu od lagodnog života u Kaliforniji, i dođu u Nigdjezemsku, u Nigdjezemskoj biti oslobođeni plaćanja poreza na nekoliko godina. Samo izađu iz aviona i prezirno mahnu prema Poreznoj upravi. Kakva je to sreća. Očekuje se da će ponukani tim dijelom tragikomedije barem desetak Amerikanaca odlučiti vratiti se u Nigdjezemsku, baš kao što je napravio i glumčev djed pred stotinjak godina.

Publika je u komentarima izrazila veliko zadovoljstvo time kako Hrvatska danas izgleda. U tome im je svakako pomoglo i pretraživanje na Googleu, na kojem su otkrili more, planine, velike gradove živopisno ukrašene grafitima, skupine ljudi koji disciplinirano čekaju pred pučkim kuhinjama, prazna slavonska sela, skupine muškaraca koji kleče na trgovima, a mnogi od njih su bili iznenađeni činjenicom da Hrvatska uopće postoji. Još kad se tome dodaju velike količine meda i mlijeka prolivene tijekom predstave, kojima ih je tragikomičar nemilice zasipao, očito je da je glavni i jedini glumac svojom predstavom izazvao veliku pažnju cenjenog publikuma.

Interesantno je, publika je bila vrlo zadovoljna, a istom predstavom u Hrvatskoj je malo tko zadovoljan. Možda je ipak samo stvar u daljini. Deseci tisuća kilometara do Nigdjezemske daje pravo publici Zapadne Obale veseliti se predstavi, za razliku od Hrvata koji tragediju predstave žive svaki dan i tuguju zbog neuspjeha glumčevog djeda u Americi.

Doktor Dragan

Objavio
Spectator
-
0

Još samo jedni izbori ove godine. U toj, kak su rekli superizbornoj godini. Kad se osvrnem, izbori su, ukupno gledano, pokazali da su Hrvati poprilični bedaki, ali i vrlo skloni krađi, mitu, korupciji, barem prema rezultatima izbora koji su do sada obavljeni. Mislim da ne treba previše elaborirati zašto. Obavljeno je i ono nešto malo unutarstranačkih izbora. U HDZ-u su bili pošteniji od vječitog wannabe takmaca, SDP-a. Oni su istaknuli samo jednog kandidata, koji je morao pobijediti. SDP se želio hvaliti svojom demokracijom, točnije, svojim viđenjem demokracije, pa su po sistemu jedan čovjek jedan glas, izabrali predestiniranog kandidata. Bogu hvala i ta trakavica je iza nas. Nitko je se za mjesec ili dva ne bi ni sjetio da nema Andreja Plenkovića, koji će između dvije uobičajene rečenice o kršitelju Ustava, sada lijepo moći ubaciti i koju pošalicu na način na koji su obavljeni izbori u SDP-u. Jer, način na koji su izbori u SDP-u obavljeni je, da prostite, samo ciganija. Obična. Ko da ih u Saboru zastupa Veljko Kajtazi. Poštovani saborski zastupnik, inače karate majstor i trener, koji je karate udarcem raspalio šeficu udruge Kali Sara. Ali, nemojte ništa brinuti, gospodin i zastupnik Veljko je dobro. I nije imao problema s policijo. Nije  mu oduzeta ni licenca. Jer Veljko je stup vlasti. Koju ste izabrali u travnju.

Počeli su se javljati kandidati. Ma sve je to meni poprilično smiješno. Smiješan mi je taj nekakav entuzijazam, ne razumijem način na koji ti dođe uopće ideja da se kandidiraš za bit na Pantovčaku, ako iza tebe ne stoji stranka. HDZ je relativno rano isturio svog kandidata. Pa ga vodaju okolo ko vola na sajmu. Svako događanje, dolazi kombi, iz kombija izvuku onu ogromnu glavinu Franje Tuđmana i postave je na pozornicu, a onda se uzvanicima koji padaju u delirij ukaže doktor Dragan Primorac. Skraćeno doktor Dragan.

HDZ je dugo tražio nekoga tko bi se mogao suprotstaviti Zoranu Milanoviću. Svi koji su bili predloženi, gledali su u pod, kašljucali, znojili se. Oni to ne bi. Jer, znaju oni staru istinu, ako želiš saznati sve o sebi, kandidiraj se, pa ćeš saznati. Ljudi se kućili, više puta, stjecali dobra i bogatstva kakva samo možeš sanjati, sve onako, u tišini i da  sad zajebu nekakvom kandidaturom. Pa im novinari povade sve i krađe i pronevjere i ljubavnice i ljubavnike. I još k tome, izgube izbore. Ondak se netko sjetio i predložio doktora Dragana. Doktor Dragan bio je već kandidat na izborima 2009. I prošao kao bos po trnju. Ni drugog kruga vidio nije. I taman kad smo ga zaboravili, evo njega. Ostavio je omiljeni hobby, brojanje novaca koje zgrče kao vlasnik velike privatne klinike, pa se opet okrenuo svom nedosanjanom snu.
Biti će predsjednik države. Iz drugog pokušaja. A ne zna za onu, Treći put Bog pomaže.

Ma nije se vijest stigla dovoljno proširiti, već su se pojavili screenshotovi iz nekadašnje Arene, u kojima lijepo piše da je doktor Dragan, isto karatist ko i onaj Kajtazi, raspalio svoju curu jer je odlučila postati bivša cura. Taj broj Arene povučen je iz prodaje, a jebi ga, screenshot postoji.

Onda smo saznali da je doktor Dragan za potrebe kampanje postao braniteljem. Pojavila se i potvrda u kojoj piše da je bio branitelj, na frontu Sjedinjenim Američkim Državama. Hrvatska se branila u Americi. Na prošlim izborima Škoro, na ovima doktor Dragan.

 

Odmah po kandidaturi pojavio se nekakav spisak navodnih činjenici o njemu. Nema tko ga nije vidio kružio je sumanuto društvenim mrežama. A to što piše i nije baš lijepo. Ali kako se kaže, ako želiš saznati sve o sebi, kandidiraj se, pa ćeš saznati. Ili naprosto, tko ide po selu, dobije po čelu.

Tko zna što li će još izletjeti u javnost, jer za sada su svi kandidati poprilično krotki. Nema krvi, isukanih očnjaka. Dok čekam krv, zabavljam se izjavama doktora Dragana.

Tko zna kakav je doktor, jerbo se po društvenim mrežama piše da nikad u životu nije pregledao ni jednog pacijenta, da se uvijek bavio nekakvom naukom. Ja u struku ne bih ulazio.

Ali, impresivna je njegova volja da se u kampanji predstavi kroz viceve i pošalice. Ne ono kao nekad davno Stipa. Izjave doktora Dragana su komične na svoj način.

„Gadi mi se svaka osoba u Hrvatskoj koja je povezana s korupcijom“, najnovija je izjava doktora Dragana, kandidata stranke koja je pravomoćno osuđena zbog pljačke i korupcije. Predsjednika te stranke javnost doživljava kao zaštitnika korupcije. On nije povezan s korupcijo, on je štiti, potiče, pokriva, omalovažava očigledne činjenice koje to pokazuju. Velik dio članova stranke ogrezao je u kriminal i korupciju. Hapse ih skoro svaki dan, iako im gledaju kroz prste, a hapse kad baš toliko prekardaše da je naprosto neugodno za gledat. Svi se oni gade doktoru Draganu. Kaj je meni smiješno. U kampanji moraju raditi za tipa kojemu se oni gade. Cirkus.

Ali nije to doktoru Draganu prvi puta. Sačuvaj Bože. Kad su se davno pobunili studenti i prozivali ga i pozivali na ostavku skandiranjem Ostavka, ostavka, pridružio im se i doktor Dragan glasno skandiravši Ostavka, ostavka. Tražeći svoju ostavku. Ajme ludila.

I ostavku je dao, ali ne kako je napisano u njegovoj romansiranoj biografiji na Wikipediji:

Zbog neslaganja s planiranim izdvajanjem za znanost, obrazovanje i sport, 1. srpnja 2009. godine, podnosi ostavku na ministarsku dužnost.

Malo kurca. Kakva izdvajanja za znanost. Ostavku je dao odmah, nekoliko minuta nakon što je ostavku dao njegov mentor, veliki svećenik svih lopova, Ivo Sanader. U to vrijeme pokrovitelj sveg kriminala. Smiješno kaj ne?

Otišao s najvećim lopovom. I gadi mu se korupcija.

Radna terapija za lopove

Objavio
Spectator
-
0

Uhapsilo tipa koji je direktorirao Hrvatskim cestama. Stavili mu lisice i vukli po hrvatskoj cesti u automobil ga ko zadnjeg uličara. A on bijo direktor svih cesata u Hrvatskoj, pa kad su njegovi jataci i surazbojnici iz razbojničke družine zvane HDZ, nanjušili da bi ga se moglo hapsit, brže bolje je dao ostavku. Pa postao savjetnik svom nasljedniku. Jer Mani pulite, perverzno prilagođen našim okolnostima jako je bitan. Pravi Mani pulite, onaj talijanski, oriđiđi, bila je masovna nacionalna sudska istraga političke korupcije održana 1990-tih u Italiji. Mani pulite je dovela do propasti tzv. Prve Republike, što je rezultiralo nestankom mnogih stranaka. Neki političari i industrijski čelnici počinili su samoubojstvo nakon što su njihovi zločini isplivali na vidjelo.

E, pa sad samo zastanite, pa razmislite, koliko bi stranaka danas bilo u Hrvatskoj, da se provede pravi, pravosudni Mani pulite?  Ali ne onako kako to radi Plenković. Mekane, dobro nafutrane tople dlanove i ćevape opere u mlakoj vodi, obriše i veli, Evo, čiste ruke (Mani pulite).  Otprilike ko u onom vicu „A vidi ruke“.

Bio Mujo u Njemačkoj i vratio se kući i sretne ga Haso. Jel’ ba, Mujo, kako je bilo u Njemačkoj? Uuu, super! Naučio sam i brdo trikova! Pa ‘ajde, pokaži koji… Pa ‘ajde, idi tamo do onog drveta, nasloni se i skini gaće. Mujo priđe i pita ga: Jel osjećaš moj prst sada? Osjećam, Mujo… Tako Mujo radio nekih 30 sekundi pa ga upita Haso: A bolan, Mujo, pa gdje je tu trik? Pa je l’ osjećaš prst? Da!  A vidi ruke!Kako nas HDZ guzi desetljećima

A kod nas, ako slučajno imaš svog dečka u vrhu DORHA, nema beda. Halo, halo, moramo ovog našeg hapsit, ajde ga maknite s položaja, da ga ne hapsimo na poslu, jerbo u Vončininoj nemamo gdje parkirat.

I sad frajer tanko kenja u Remetincu. A na zidu je davno nadrljano “Gospodo i dame, ne serite izvan jame, već namjestite dupe točno iznad rupe”. Pa se trudi pogoditi od prve.

Novinari ko novinari, oblizuju prste i mljackaju od siline dreka koji je isplutao na površinu. Pa je tek sad objavljeno da tip ima puste kuće, stanove, plaću od pet soma EUR-a, a u preduzećetu mu radi i jelte, zakonita kospoča. Ona ima samo dva i pol EUR-a plaćicu. Ima tip i skupocjenu bemburu koju je dobio na poklon, kao mitologiju.

Nisam napomenijo da je tip član državotvorne stranke, HDZ-a. Pa nam radi takvih državotvoraca država smrdi ko da ju je zasmrdio tvor. Zato  i postoji izraz državotvorno, a ne znači ono što vi mislite da znači. Pa da vas mili moji nečemu naučim, kad netko spomene riječ državotvorno, odma stavite ruke u džepove da vam što ne odnese. Ali, nemaš brajko dovoljno ruku.

I sad će malo biti u zatvoru, istražnom, HDZ će se svemu čuditi ko pura dreku, pa će ga izbacit iz lopovske družine jerbo je otkriven, da je krao kako spada, bio bi i  dalje uzoran član, a kad izađe iz zatvora, onda lijepo, na posao. Savjetovat upravu Hrvatskih cesata kako krasti. Jer on je čovjek s isksutvom. Iskusnjara. A bez iskusnih kadrova nema napretka.

I tako godinama. Jer znate već, presumupcija. Radi jedne poprilično civilizirane tekovine, presumpcije nevinosti, hrvatskim cestama švrljaju lopovi, šefuju vam, mljackaju od strasti dok ležite kod ginekologa s nogama sapetim u stremen. Glade vam djecu, miluju ih. Sve radi presumpcije. U državi u kojoj pravosuđe nema red. Naročito ne onaj vozni. Pa si cijeli život nevini, presumptivno. Uživaju ukradenom, brčkaju se, dahću nad novim i novim pacijenticama, glade novu i novu djecu.

To je dragi moji štioci, bilo prošli tjedan, slijedeći počinje sutra, pa ćemo vidit što nam nosi vrijeme.
Taman je legla halabuka oko stana onog direktora šuma i njegovog stana, a sad ovo. A taj šumar je dobijo nalog MORH-a, vlasnika stana u kojem stanuje od vremena kad se u stanove ulazilo samo tako. A rečeni je MORH dao nalog da se šumara izbaci iz stana, pred jako puno godina. A di ćeš državotvornog (država koja daje na tvorov sekret) elementa, supruga, oca fino odgojene djece bacit na cestu? Pa je osto u stanu. I nikom ništa, ujeo vuk magare. Pa kad se sada sve otkrilo, ministar Anušić je dao da se sve ispita. I naravno, sve je kako treba biti. Anušićeva inspekcija je po efikasnosti i poštenju u istoj ravni s onim inspekcijama koje šalje debeli Vili nakon što pukne bruka negdje u bolnici ili domu zdravlja.

Tko se više od vas sjeća nekakvog Škugora, njegovog tate i one fine mame? Naočite Gabike ne sjeća se više nitko. Ni mi, a ni tužitelji.

Pravosuđe ne da ne funkcionira dobro, ono ne funkcionira. Rebnit će vas, rebinit će babu s placa, siromaha koji je ukrao dva mesna doručka, ali ove visoko pozicionirane prasce i prasice neće. Prasci kažem, a naravno i prasice, zato jer su ti ljudi kao visoko pozicionirani dužnosnici, direktori, imali jedan vrlo važan zadatak, svojim radom štititi interese države. A oni su je potkradali.

I tako će biti. I sutra i prekosutra i za deset godina. Dok je Hrvatske i Hrvata. Guzice će im rasti, a oni prestajati neće.  I ako ikada dođe do suđenja, pitanja su samo dva. Koliko će desetljeća trebati do pravomoćnosti presude i hoće li uopće biti osuđen?

A stvar bi se mogla jednostavno riješiti. Trajno. Jednostavno.

Evo kako.

Klepi, na primjer, policija direktora firme Hrvatske klamfe i cigle, gospodina Lopinu Drpala, odvedu ga u zatvor, istražni, dok se provodi ispitivanje svjedoka. Kad su svjedoci ispitani, puste ga vanka. Onda DORH jednog dana, tako je bilo do sada, a po mojoj ideji, ne dulje od trideset dana, podigne optužnicu. Poštar donese optužnicu i poziv, Drpalu i svim, ali baš svim članovima njegove poštovane obitelji. Da se pojave na murji sutra ujutro i donesu slijedeće dokumente, osobnu kartu, putovnicu, vozačku, sve to mora ponijeti i svaki od pozvanih. Čeka ga nasmiješeni policijski inspektor, uzima svima dokumente, stavlja ih u kuvertu, poliže i tiho opsuje jer je malkice rubom koverte potego po jeziku, a on ne voli slankasti okus svoje krvi na jeziku. Iz druge kuverte vadi nove dokumente. Predaje gospodinu Drpalu sve u ruke i kaže: Od ovog časa vi se zovete obitelj Novaković. Na dokumentima su vam navedena nova imena. I dodijeljen je svakom od vas novi OIB.

Ustane, vedro se nasmiješi, pruža im ruku, Želim vam ugodan dan. Slijedeći molim!

A sva pokradena državna imovina je glasi na Lopinu Drpala, na ženu mu  i djecu, sve porazbacano ko đubre po livadi. Bankovni računi za koje izvodi dolaze u landscape formatu kako bi sline brojke sa stanjem na računu stale na papir. Sve dolazi na ime Lopine Drpala. I na svakom je naveden Lopinin OIB. A gospodin Novaković se može jebati zajedno sa svojim OIB-om. Čak više ni njegova  nova mitološka Sedmica nije njegova. Nego Drpalova. Imenovanje na položaj ne poslu mu više ne vrijedi. Jer tamo radi Drpalo, a ne nekakav Novaković. Mora donijeti diplomu, a tko zna kako ju je steko. Stara glasi na Drpala. Nakon par mjeseci prestat će mu dolaziti računi za režije. Jer glase na neaktivni OIB. Pa nek donese dokument o promjeni vlasnika. Jerbo vlasnik je Drpalo, jebe se njima za nekakvog Novakovića. A dokumenta nema. I ne smije ga imati. U banci će ga službenica samo pogledati, prezirno i stisnuti gumb redomata. Ne smije ni pomisliti, nakon svega, kolika li će mu biti mirovina, jer staža gospodin Novaković nema. A pedeset mu je godina. Razguzilo ga ko mladog majmuna. Ko Bayern Dinamo.

Bespovratno. Sve ono što je desetljećima krao, mozgao kako sakriti, postalo mu je tog jutra nedostupno. Sanak pusti. Do kraja života. Slaba je utjeha da nikad neće biti suđen. Jer, morati će živjeti od rada. Spajati kraj s krajem. A radio nije nikada, dok su drugi radili, on je krao. I sad, pod stare dane mora početi baviti se onim čime se nikad nije bavio.

Radom

Это не свобода, это маскарад

Objavio
Spectator
-
0

Danas je lijep dan. Nisam dobio na lotu, jer loto ne igram. Nisam ni upoznao Jennefer Lopez, iako bih to jako htio. Sjedim doma, borim se protiv temperature, tučem je lupocetima, slapovi se slijevaju iz nosa, a opet, danas je lijep dan.

Davno jako davno probudi se Čeh u sred Praga, kroz otvoren prozor čuje glazbu, učinila mu se poznata melodija, pa se sjeti da ju je dosta često slušao na Olimpijadama. Američka himna. Gleda kroz prozor, američki vojnici s ležerno zasukanim rukavima tumaraju pod njegovim prozorom, Sherman tenkovi oru asfalt u centru grada. Stars and Stripes zastava visoko podignuta.

Izlijeće gospodin Franta na cestu, onako u pidžami, Grli vojnike, ljubi ih, skače. Dere se, iz svega glasa, Sloboda, Sloboda. Tip do njega, u pukovničkoj uniformi američke vojske, nasmije se i kaže

Это не свобода, это маскарад, Za one koji se ponose činjenicom da ne čitaju ćirilicu, To nije sloboda, to je maskenbal.

Tako je mene danas naprčio nitko dugi nego predsjednik Vlade. Republike Hrvatske, ne znam, valjda se probudio dobre volje, u stvari ja mislim da se on budi uvijek dobre volje, onako ljubak i simpatičan. Možda su mu krevet u stanu postavili da se ujuto podiže na desnu nogu, nikako lijevu. Jer nije dobro, a nije ni lijepo da se predsjednik Vlade jedne takve države u kojoj što god dodirneš cvjeta cvijeće budi nadrkan. Kaj ne.

I tako, slušam ja radio, HR1, za koji mi kažu da je propagandna podružnica HDZ-a, kad ono dragi i simpatični glas ljupkog i preslatkog premijera. Naravno, izjava puštena u integralnom obliku.

Medijska atmosfera, krize, katastrofe, sve jedna velika i brutalna laž. Hrvati nikad nisu bolje živjeli, nikad veće plaće, nikad veće mirovine, nikad više zaposlenih, nikad manje nezaposlenih, Europska unija, euro, Schengen, sva ova strateška postignuća i nama netko ide kreirati atmosferu velike krize i katastrofe. To je bila perfidna laž i ne želim da se to zaboravi.Ja sam sretno dijete

Vraćam njegovu izjavu, slušam, pa opet vraćam. Malo me je sram. Bilo bi me jače sram da je netko tu u sobi uz mene. Ovako sam sam, pa mogu radit što hoću. Mogu i prdac pustiti, nema nikoga. A opet me sram.

Tolike sam članke napisao o teškom životu građana. O kopačima po kontejerima, o neuspješnim spajačima kraja s krajem. A sve te članke sam napisao i objavio. Stvarao, kako to kaže ljupki i slatki Andrej, medijsku atmosferu. Jerbo je i moj portal nekakav medij. I ja serem šest punih godina o teškom životu, o penzionerima koji nemaju prihoda za dulje od petnaest dana, a valja uzeti u obzir da godina ima tristo šezdeset i pet, ponekad i tristo šezdeset i šest. I onda mi Andrej jutros preko radija kaže: Это не свобода, это маскарад.

Tek sada sam shvatio, nakon šest godina pisanja, nakon skoro sedam desetljeća života, da ljudima uopće nije bitna plaća. Nije im bitno hoće li spojiti kraj s krajem.

Bitno im je da nikad nije bilo manje nezaposlenih, Europska unija, euro, Schengen, sva ova strateška postignuća, Indeks A-. I naravno, da im se ne krši Ustav. Jer kad netko krši Ustav, penzići padnu u afan. Okrenu očima i gotovo. Bit će belaja. Odma kreću u štrajk.

A Hrvati žive bolje nego ikada. A nije maskenbal. Nego samo šarena laža. Par stotina bezveznjaka, koji svojim radom u realnom sektoru, kod privatnika, ne bi pizdu ladne vode zaradili, dobilo je plaće od oko 4.000 EUR

Bez obzira na stranačku pripadnost. Povišenje su dobili i zastupnici oporbe. Pa sad kad nešto zabunom serucnu u Saboru, predsjednik Vlade ih pogleda, malo ne nakašlje, pročisti grlo i kaže: Recite vašim biračima kolika vam je plaća.

Domovinski pokret uspio je razguziti za četiri mjeseca.

Kokošare iz oporbe razguzio je samo jednim papirom. Odlukom o nemoralnom povišenju plaće. Od sto glasa, glasa čuti nije. Nitko ni beknijo nije. Njih sedamdesetak konačno su pokazali svoje pravo lice, lice guzice. Jednim papirom. Pa će naravno svi iz opozicije i svi iz pozicije biti uvjereni da Hrvati nikad nisu bolje živjeli, nikad veće plaće, nikad veće mirovine, nikad više zaposlenih, nikad manje nezaposlenih, Europska unija, euro, Schengen, sva ova strateška postignuća i nama netko ide kreirati atmosferu velike krize i katastrofe.
A vi se milly moyi jebite, pa rastite.

Rokaj Andrej, rokaj po toj klateži!

Objavio
Spectator
-
0

Vlada je podigla plaće. Krvnički. Krvopijski. Takve plaće ne bi uveo ni Franjo Tahi. Podigli su sebi, podigli su saborskim zastupnicima i raznim kokošarima koje nazivamo dužnosnicima.

Gospoda i dame iz Sabora nisu ni beknuli na to što im je plaća povišena za najmanje soma i pol. Čak ni ljutnju nisu pokazali zbog toga što će morati dulje vrijeme čekati pred bankomatima, duplo dulje vrijeme. Dragocjeno vrijeme oni će trošiti u čekanju snopa novčanica od pedeset eura. A ne da im samo bankomat napravi pljuc ko penzionerki Barici kojoj cijela penzija iscuri u roku tri sekunde.

Bio sam jutros u gradu. Pa sam tek sada se uključio u prijenos Aktualnog sata. Slušam prijenos na tabletu koji je postavljen dva metra od mene. A ja se zavalio u pisaći položaj,  laptop na krilu, naslon fotelje jako nagnut, noge na stolu. Pa mi je problematično, poprilična tlaka ugasiti radio. Pa moram slušati. I psujem ko kočijaš. Kad smo već kod kočijaša, ja bih bič.

Jer nemam želuca. Pitanja zastupnika se redaju, Zastupnik Pavić, znate to je onaj debeli prištavi koji je krao parfeme i davao ih svojim partnerima, da bi imali osobni touch, premda mislim da su se oni osobno leđno touchali na drugi način, e taj Pavić postavlja dupelizačko pitanje nekakvom ministru, ovaj blebeće unaprijed naučen odgovor. Pa se Pavić u odgovoru na odgovor zahvaljuje svima, Od ministra koji je izdeklamirao naučeni odgovor na naučeno pitanje, pa zahvaljuje i članovima Vlade, navodi ih. Njonjo ga ne prekida. Inače opomene dijeli ko što nimfomanka mufa dijeli. Pavić u odgovoru na odgovor jedino nije spomenijo vojnu lekarku i njoj se zahvalio što je rodila, ne Einsteina nego Zweisteina, propustio je, a jebiga dragi Markiša, tako se ne napreduje. Ako ližeš dupe, liži pošteno i svojski. Ti bi to barem trebao znati. Ipak si ti doktor. U svemu.

Uvjeren sam da će u Aktualac uvesti pravilo: Tko pita, otpala mu kita.

Odgovore Plenkovića ne slušam. Nemam što čuti. Strategija i princip odgovora je jednostavan, uvijek, bez iznimke, osim naravno ako pitanje ne postavlja Majda Burić i njena ekipa intelektualaca, plus Domovinski pokretači, plus  Kreten, plus kokošari iz manjina. Njih ne vrijeđa, oni su civilizacijska  uvreda samim svojim postojanjem. Prvo uslijedi lavina uvreda. Osobna difamacija, uvreda svih koji mu padnu na pamet, ako treba, uvrijediti će i one koji sjede do njih. Nema problema. Nakon salve vrijeđanja, udahne, pa se prebaci na Kršitelja Ustava, a on njegove uvrede ne čuje, jer je u helikopterskoj kabini dosta bučno. A i boli ga kurac za uvrede koje debeli i tusti frajer šiba s govornice. Kanta govana na glavu svakom  onom tko se usudi postaviti pitanje. Jer njega se ne pita.

Uvjeren sam da će u Aktualac uvesti pravilo: Tko pita, otpala mu kita.

 Tek što se kantom i šmrkom narazbacivao  govana po lijevom dijelu Sabora, prelazi na odgovor. Pa ma što ga pitali, on ima univerzalan odgovor:

S&P povećao kreditni rejting Hrvatske s BBB+ s pozitivnim izgledima na A- s pozitivnim izgledima i time nas uvrstila u razinu iznadprosječnog kreditnog rejtinga. To je po prvi put da nas je neka agencija podigla na ovu razinu. Pa još nešto krmelja o čarobnim dosezima vlade. Nipošto ne zaboravlja i drugu cijev koju je on osobno probušio.

Zastupnici oporbe, podosta ih poznam, tipovi koji su s godinama postali poprilično bahati, koji s građanima razgovaraju s visoka, a ako ne razgovaraju s visoka, onda zaborave što im građani govore, na što se žale, jer ih boli kurac, oni šute.

Šute na uvrede tipa kojeg su oni izabrali. Nije on izabrao njih, oni su izabrali njega. I vrijeđa ih.

Za izrečene riječi u Saboru se ne odgovara.  Bahatlije u opoziciji koji imaju četiri soma eura plaću, manji su od makova zrna, a slapovi govana pljuskaju ih u lice. I nitko ništa. Dupeta bi dali samo radi produljenog čekanja pred bankomatom. Nema u odgovoru na odgovor verbalnog nabijanja, nema marširanja, nema brata sestre, nema glave. Nema ni natruhe sexa.

Zna Andrej s kime ima posla. Pa mu može biti. Danas je lijepo izrekao najvažniju rečenicu u odgovoru Nikoli Grmoji.

Kolika je vaša plaća gospodine Grmoja? Recite to biračima. Našim novcem povisivši plaće saborskoj klateži koja se nije pobunila, naprotiv šutjeli su, kompromitirao ih je ko mlade majmune.

Oporba svojom šutnjom o nemoralnom povišenju plaća dok velik dio građana jedva spaja kraj s krajem ili naprosto gladuje, nije zaslužila ništa drugo, nego kantu govana u lice.

Prema tome, Rokaj Andrej, rokaj po toj klateži!

Don Darko

Objavio
Spectator
-
0

Težak je život na selu. Još ako je nekakva vukojebina, zabit gdje je Bog rekao Laku noć, stvarno nije lako. Izgleda da je Bog dosta godina provodio u ovim krajeva i svako večer u drugom mjestu pristojno, jer kako bi Bog nego pristojno, pozdravio s Laku noć.

U državi koja je sama po sebi svaki dan sve više zabit i vukojebina, sve ono što se nalazi desetak kilometara od autoputa ili cesta prve klase, više-manje je vukojebina. Škole su područne vrlo često prazne, đaka nema, ambulante više-manje nema, a da ne govorimo o specijalistima. Pošte baš i nema, ali to nije gubitak, jerbo i Zagrepčani imaju pošte, ali im poštari poštu ne nose. Nemaju na selima ni kazališta, pa ne idu u kazališta. Upravo kao Zagrepčani.

Evo, bar po nečemu su te vukojebine izjednačene sa Zagrebom. Koji isto postaje vukojebina

Perušić Donji, naselje su sastavu Grada Benkovca, na popisu stanovništa tamo je disala zrak 101 duša. Ko dva haustora u mojoj zgradi. Fali im još pedesetak, pa da dobiju status općine, valjda, ako je sudeći po općini Civljane koja ima nešto malo manje od 140 stanovnika.  Posamdesetak kuća, pedesetak uglavnom praznih, jer se u njima stanuje samo ljeti i vikendima, u trideset kuća žive ljudi, jedna trgovina koja prodaje sve i svašta, vjerojatno par gajbi od piva pred dućanom, na gajbama muški žive društveni život s bocama piva u rukama, uz priče o Hajduku, o Benkovačkom sajmu. Kradu bogu dane. Centar svih zbivanja u takvoj vukojebini je Crkva. Škole nema, pošte nema, ambulante nema, pa je pop glavni etablirani intelektualac u selu. U selu u kojem nemereš ni prdnit, a da cijelo selo ne zna kad si prdnuo i što si za ručak jeo. Područna škola koja je imala jednog učenika, zatvorila se, kažu privremeno. Kad Donji Perušić natalitetski procvjeta. Dakle, nikada.

Perušić tek zaživi za feštu Velike Gospe i petak uoči blagdana. Perušić, naime, već 15 godina uživa svoju Večer duhovne poezije. Impresivno kulturno događanje u čast blagdana Majke Božje, zaštitnice župe Perušić, je okrjepa koja iz godine u godinu obogaćuje sve više zaljubljenika u izričaj koji duhovno obnavlja srce i dušu.Piše Zadarski tjednik.

Nedjeljne mise predvodi don Darko Marušić.  Osim što je svećenik u lijepo uređenoj crkvi u centru naselja, crkvu je blagoslovio Papa u vrijeme svog dolaska u Zadar, don Darko je i gospodar Sveg vremena svijeta. Na misama mu se na praznike napuni crkva, a kroz tjedan, gdje koja starica. Jerbo, mjesto  ima sto ljudi. A i ne jure svi u crkvu.

A kad pop nema posla, opće poznato je, onda on jariće krsti. Čak i ako ih krsti, nema ih puno, može ih pokrstit u jedan dan. I svakome zapamtit ime. Bez problema. Don Darko, mlad, naočit momak, produhovljena izgleda, s modernim naočalama izgledom daje više na nekakvog zgodnog i naočitog vaterpolista, nego na popa. Ima vremena za svašta. Čak i za pimpekom se bavit i zabavljat. Navlačit ga i natezat do mile volje. Jer vremena ima, a i volja je jaka.

Don Darko je shvatio da mjesto odumire. Svakim danom sve je manje stanovnika. Pa se odlučio poduzeti nešto.
Mora se, jer će sve propasti. Pa da spasi stvar, napastovao je šesnaestogodišnju djevojčicu.

Šesnaest godina.

Napastovao.

Svećenik.

Don Nediljko Ivanov

U mjestu gdje ni prdnit ne možeš, a da se ne sazna. Nisu to Bibinje, gdje je don Nediljko Ivanov preko kurca prebacivao generacije i i generacije dječaka, pa na kraju dostojansveno ispraćen u starački dom u Zadru, pravda ga nije dostigla, samo je prema crkvenom kanonu premješten u starački dom za svećenike, u kojem je ispustio dušu koja je otplahutala direkt u Pakao.

 

I evo, policija je prošlog tjedna, pred sami sprovod, misu je trebao predvoditi seksualni predator, don Darko, u crkvu i svećenikove prostorije uletjela murja. I uhapsila popa. Radi zlostavljanja. Seksualnog. Napastovanja. Mlade djevojke, djevojčice.

Konačno, nakon desetljeća i desetljeća slučajeve diljem Hrvatske.

Mladi smo, treba biti strpljiv i čekati, pa da se uvjerimo, jel to neka nova praksa ili samo bolna zabuna policije. Bolna za don Darka.

Vrijeme je pred nama, vidjet ćemo.

1...111213...365Stranica 12 od 365
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator