Bajka o Ivici i Marici
Radi se o paru, Ivici i Marici.
Veći dio svog radnog vijeka provela je Marica šlepajući se po državnim firmama. Kako svaki od nas ima nekakav nadimak, došao je red i na nju.
Njoj je od davnina nadimak bio „Postotak“.
Vrag bi ga znao zašto.
Dok je Marica tako, marljivo skupljala staž na državnim jaslama, iskrsnula je mogućnost da svoga Ivicu utrpa invalidsku mirovinu, pa joj ima ko kuhat, spremat stan, dok se ona muči opravdavat svoj nadimak.
Pratili su oduvijek, kao i svi Hrvati, politiku.
Strstveno.
Nikada nisu imali čvrste ideale, voljeli su i poštovali one stihove Bore Čorbe „Za ideale ginu budale“.
Bez obzira koja je opcija, na bilo kojim izborima pobijedila, oni su bili prvi u pobjedničkom šatoru, veselili se glasno, najglasnije, samo da bi prikrili tragove prošlosti.
Kako kaže Cigo „Ubite mi oca, da se ne zna čiji sam“.
Interakcija sa političarima uvijek im je bila dobra.
Jer, političari vole takve ljude, sa pomanjkanjem sive tvari, a zadebljanim obrazima.
Na svakim izborima se utrpavaju nekakvoj opciji, daju podršku, skidaju kožu sa sebe od iskrenosti i ljubavi prema svom političkom izabraniku.
Ali, ako je on njihov odabranik, onda je normalno da očekuju i uzvrat ljubavi.
Pa političar forsira njih kao svoje buduće bliske suradnike.
Svi su zajedno sretni, ko praščići u blatu, rokću i brčkaju se.
Jebi ga, ali izbori se neki puta i ne dobivaju, nego se gube.
I to ne da se gube, nego se desi da se njima pobriše pod.
Da na izborima osvoje šest posto glasova. Makar su ga podržavali naša junakinja i naš junak, Ivica i Marica.
Kasnije analize su pokazale, da bi bez njihove podrške nesretni političar osvojio 23,5 posto glasova.
Tu večer, dok je političar gubitnik sjedio negdje u kutku nekakve krčme i tugu i žalost utapao u jeftinoj cugi, naša junakinja i naš junak osvanuli su među prvima na proslavi u pobjedničkom stožeru.
Ponosni i sretni, zajapurenih lica.
Gledaju ih svi u čudu, što oni tu rade.
Ma naravno, oni su bili agenti provocateuri, oni su bili peta kolona u diviziji onog jadnička koji tugu utapa u jeftinom alkoholu.
Glasno slave, kao da su oni pobijedili na izborima, a ne čovjek kojega su blatili na sve moguće načine, do pred dva sata.
Sa kojim se sada vrlo iskreno vesele.
Kako su u društvu zavladali moderni trendovi, a mi nismo, ali mislimo da jesmo, civilizirano i moderno društvo, trebalo bi na političke liste na izborima potrpati i nešto žena, makar da budu kao ukras.
A žena nigdje.
Rade cijele dane, dođu kući, nadrkani muževi gledaju televiziju, hrču i prde na kauču i čekaju da im ona njihova skuha ručak, pa da mogu siti odmoriti na kauču.
Pa su se mudri političari dosjetili da naša Marica ima svoga Ivicu, kojeg je sklepala u mirovinu, a da niko ne zna kako, on njojzi kuva i peče i cijele dane pjeva „Časak kuham, časak pečem, časak se po šumi šećem…“, dakle ona bi se mogla stavit na listu, jer joj Cvilidreta kuha i peče.
Završila na listi jer nije bilo drugih žena.
I uspjelo ju je ugurati na nekakvo mjesto gdje se ništa ne radi, ali i to je nešto, zar ne?
Kako su ovdje stalno nekakvi izbori, nema mira za naše junake, Ivicu i Maricu.
Nakon što je napravio finu juhicu od kostiju, spekao krumpir, meso je bilo taman fino reš, salata odlično začinjena, poslije ručka gibanica, odbacio je pregaču i on i Marica su se otputili na političke zborove, koje je održavao njihov novi izabranik.
Koji je začudo, unatoč njihovoj podršci, pobijedio.
Nakon nekog vremena, njihovom junaku je dopizdio posao i jednog dana dao je otkaz.
Dopizdilo mu je između ostaloga jer ga je nekakav tip stalno napadao, kada je god stigao.
Ivica i Marica, zakleti čuvari lika i djela pobjednika, nisu tom tipu ostajali dužni.
I oni su tog bundžiju blatili punim ustima, tako da im je sve gibanica prštala iz usta.
Isti dan kada je pobjednik rekao da mu je dokručilo, i da daje otkaz, Ivica i Marica su se pojavili kod bundžije i lijepo mu objasnili da su oni opet bili agenti provocateuri, da su cijelo vrijeme podrivali mrski im sustav i mrskog im čovjeka.
Njihovi potezi imali su ogroman značaj. Kao i obično.
I opet na vrhu.
Sa nikime dobri, sa svima neiskreni.
Životni je moto Ivice i Marice.
Maričina moć malkice je porasla, pa je rezala političke glave, radi političkih poteza, sklapanja savezništava sa drugim opcijama, da bi odmah potom, čim se glava zakotrljala, podržala drugog koji je već ranije bio saveznik te iste opcije.
Njih dvoje odlučuju tko može biti, a tko ne može biti u njihovoj stranci. Svaki koji im se iz bilo kojeg razloga ne svidi, izbace ga.
I slasno pojedu gibanicu.
Ko da se ništa desilo nije.
I dalje će jesti gibanicu, voditi politiku.
Tako je to, u ovoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu…
I prijetnje im nisu strane. Dapače, vole ih.
Pa im iza leđa govore:
„Što se desi kada se zamjeriš Ivici? Dođe po tebe Marica“…
Divna priča o Ivici i Marici
Vrana vrani oči ne vadi, naravno!
HOK, Hrvatska odvjetnička komora pokrenula je postupak protiv odvjetnika Šavorića svojeg dugogodišnjeg člana, a također i protiv odvjetnika Smrčeka i Doličkog.
Jer su radili ono što odvjetnici inače rade.
Nanjušili su lešinu, još toplu, neusmrđenu i navalili na nju poput šakala.
Čupali zubima, grebali, gutali ogromne komade, kao da im je zadnje.
Ma koliko su se trudili, još nisu došli do kosti.
Mesa ima kol’ko oćeš.
Sve se to znalo odavno u odvjetničkim krugovima.
Gledalo se sa zavišću i šutjelo. C’est la vie. Ovaj puta su prvi do lešine došli ovi, drugi puta će možda neki drugi.
Njihovi kolege su proklinjali kuratu sreću, što o nisu davno, još u školi, upoznali nekakvog anemičnog štrebera, pa se sa njime družili i kovali prijateljstvo.
Pa, kada je iskrsla šansa, štreberko nazove pajdu avokata i stvar ide. Tečno i glatko.
Lova zvekeće, kupuju se ogromne količine tonera za pisače, moraju se fakture pisati non stop.
U FINI su dogovorili da im se izvodi ispisuju u landscape modu, kako bi sve one brojke sa lovom sa računa, stale na papir.
Jebiga, sada je kasno.
Taj HOK, ti frajeri, sve poštenjak do poštenaka, nikada senisu upitali o jednoj drugoj stvari?
Poznati odvjetnički dvojac, potpomognut još nekim malo manje poznatim odvjetnicima, brani Ivu Sanadera godinama.
Skoro pa desetljeće. A Sanaderu je odma, što bi rekli, štreberski blokirana sva imovina. A advokati su skupi. Treba samo pogledati tarife te iste komore, pa će sve biti jasno.
A Sanader nema ni za kafu platiti u kafićima oko Britanca.
Dakle, ti ljudi jako vole Ivu Sanadera, pa ga brane pro bono, jer jadni Ivo nema love, tako su barem pričali, davno, u početku.
Džaba.
Kad ih vidiš na cesti, odma ti je jasno da su gologuzani.
On se jadan sav usuko, omršavio. Ona ima jedva što za obući, baš kako je nedavno rekla jedna gospođa sa Pantovčaka, „Najgore mi je kada otvorim ormar i nemam što za obući.
Pa se nafljaskam i odem van“.
Oprostite na digresiji.
Dakle, putevi financiranja su očito tajni, jer koji bi luđak branio nekog deset godina bez love, a mogao bi istovremeno namlatiti milione.
Ne bi ga ni Ćaća.
Naravno da HOK o tome neće voditi istragu, jer i nema potrebe, ionako se sve zna.
Jebiga, sve dok ne izađe negdje u novinama.
Onda će se prvo čuditi ko pura dreku, činjenici koji svi znaju.
Pa će osnovat povjerenstvo.
Po principu „Vrana vrani oči ne vadi“
Poskupljuje gorivo… Do kada više?
Da se podsjetimo
Nije bilo tako davno…
Predizborna svinjarija, tko zna koja po redu!
Podle igre se nastavljaju.
Kandidati i kandidatkinje za predsjednika/cu GO SDP Zagreba predali su kandidature.
Liste su zaključane. I zaključene.
Sada je procurila vijest da nije prihvaćena kandidatura Gordana Marasa, ne znam razlog, ali sumnjam da su dva.
Prvi je amandman Arsena Bauka, a drugi je izborni inžinjering i kirvaj koji se provodi u stranci!
O detaljima ću kasnije, kada skupim sve informacije.
Slova i izbornik
Evo, obratila mi se jedna izgleda, redovita čitateljica, sa primjedbom. Ona kaže da je njoj kao vremešnoj gospođi teško čitati fontove na portalu.
A ja sam veliki ljubitelj Helvetice Ultra Light.
Pa sam za njoj za ljubav povećao i podebljao font.
ispričavam se odmah, radi zbrke koja još uvijek vlada na portalu oko povezivanja izbornika, obećavam da će to biti riješeno.
Hja, valjda tijekom slijedeće petoljetke.
Naši stručnjaci ubrzano rade, ljuti su na mene jer sam ja isforsirao početak, prije nego što su oni završili.
Nije ga znao
Hrvatska je mala.
Pola Pariza se raširilo u kifli. Od Bajakova do Cavtata.
Svak svakog zna.
A postoje trenuci kada bi bio najsretniji da nekog ne znaš.
Ma, guzice bi dao samo da ga nikad vidio nisi.
Imamo premijera koji ništa ne zna, nikoga ne poznaje, ničega se ne sjeća.
Na sve ga je potrebno podsjećati.
Evo, čovjek nije znao za svinjarije u Agrokoru.
Pojavi se pred kamerama, onako lijepo tust, savršeno naglancanih naočala, značajno podignutih obrva i mrtav ladan prokenja, pojma nisam imao.
Plaća mi je mala, nije imao za novine, koje ništa drugo ne pišu nego o Agrokoru.
I naravno Zdravku Mamiću.
On, kao čovjek na ozbiljnoj funkciji naravno, nema vremena baviti se pizdarijama, pa ujutro poput većine zaposlenih Hrvata prvo uz kavicu preletjeti portalima.
Ne zna on što su to portali.
I tako, čovjek pojma nije imao da je lik koji mu je frend, još iz srednje škole, kod kojega u uredu je snimao spot Vjerodostojno, izvukao stotine miliona kuna iz Agrokora
.
U pičku materinu, priznam, ljubomoran sam ko pas.I ja ne poznam predsjednika Vlade.Niti on mene pozna Uopće taj Vlado me ne pozna.
I zašto ja nisam uletio u igru izvukao milione?
Ili vi?
Znam, zato jer cijele dane drkamo po internetu…
Čitamo novine, znamo sve što se događa u Agrokoru.
Uživamo u znanju.
Bezveznih stvari…
Koje ne vuku lovu.
Tresu li ga, tresu…
Sve je više slučajnosti.
Svakim danom, što je sabor HDZ-a bliži, izlaze na vidjelo svinjarije vezane za predsjednika Vlade RH.
Obrazac dobro poznat, još iz vremena bivših predsjednika HDZ-a.
Hoće li eruptirati na Saboru HDZ-a?
Djevojčica sa šibicama sa Iblerovog trga
Nisam pisao dva dana.
Izgubio sam volju, ni kriv ni dužan.
U subotu ujutro, sjedim u svom omiljenom kafiću, kava, cigareta, novine, zajebancija sa stola na stol.
Svi se znamo.
Čitam Jutarnji.
Članak Ante Tomića.
U kojem je Tomić razguzio Bernardića, k’o neki pop u Slavoniji mladog prvomisnika.
Do jaja i bez ostatka.
Sjedim, pijem kavu.
Čitam iznova.
Smilio mi se Bernardić.
Kao kad sam bio mali i kada su mi čitali „Djevojčicu sa šibicama“. Bio sam na rubu suza.
Od tuge.
Toliko bolne i tužne istine o mladom čovjeku, koji je imao sve preduvjete da uspije, a eto, postao je glavni junak tužne bajke.
Moderna djevojčica sa šibicama siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.
Jedino autor priče nije Hans Christian Andersen nego je ovaj tužni i tragični lik iskovan u radionici trolista OsKoBru.
Poznatih autora tragičnih priča na ovom dijelu Ravne ploče.
Smilio mi se.
A kako i nebi nakon ovih riječi
“Ulizivanjem Crkvi, zapisima kako je “Zagreb lijep na kiši” ili prijedlogom da se predsjednici pusti da imenuje troje ministara, Bernardić je hrvatskoj ljevici vjerojatno napravio veću štetu nego notorna Obznana kralja Aleksandra. Kad god taj tip zine, članstvo njegove stranke zanijemi od užasa. Sa svakom Bernardićevom rečenicom, na njegovom užasnom, beživotnom službouljudnom jeziku, nalik jeziku upozorenja iz govornih automata Zagrebačkog električnog tramvaja, “karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju”, SDP je gubio pola postotka glasova na idućim izborima.“
Nisam više htio čačkati mečku, pišati po mrtvom mačku, jer on nije lav, niti je ikada bio.
I tako, izgubio sam ona mot za pisanjem, sjebo me Ante Tomić.
I tako, jučer plandovanje.
Ma znao sam ja da neće potrajati dugo. Doći će nešto.
Prvo se nekom magijom ukazao u mom inboxu pressclipping SDP-a.
Od devetnaestog svibnja.
U njemu ima stvarnolijepih i vrlo pametnihs tvari za pročitati.
Recimo, ako patite od zatvora, savjetujem vam i preporučam svakako pročitajte intervju Davorka Vidovića o strukturnim poremećajima.
Pojma nemam što bi to trebalo značiti, ti poremećaji, ali bacio sam oko na pet ili šest rečenica i bilo mi je dosta.
O glavnim razlozima nezaposlenosti priča frajer koji u životu nije nigdje radio u realnom sektoru, nego se skrivao po komitetima, saborima, općinama, da bi ga kasnije nadan Vidošević ugnijezdio u samo srce HDZ-a, savjetnika u gospodarskoj komori.
To su oni koji su slijepo crijevo i nametnik hrvatskom gospodarstvu, kojem se obavezno moraju plaćati doprinosi, a da niko nema pojma što rade.
Nešto kao HRT.
Ima neki kratak člančić iz Večernjeg lisa blago negativno intoniran prema Bernardiću.
Ima i nekakva zajebancija na račun Ronka.
Ronkove izjave nisu prenesene, naravno. Nema ni Tomićevog članka, a odmah mi na um pada da je prošli taj bilten objavio u cijelosti vrlo ružan i negativno intoniran članak o Gordanu Marasu, koji je eto, u predizbornoj kampanji. Članak je inače potkrijepljen nekakvim papirima koji su očito iz SDP-a „iscurili“ u predizborno vrijeme.
Upravo gospodin Maras, gospođa Kolarić i gospodin Čičak pišaju u vjetar, pokušavajući pobijediti jedino i pravog najmudrijeg i najpoštenijeg zagrebačkog komunistu.
Denisa Hrestaka, ponosa i diku svih zagrebačkih komunista.
Onih sa šalabahtera.
I odma je izašo Maras na biltenu.
Koji se slučajno, izdaje u Praškoj, u gnijezdu Denisa Hrestaka.
A tek je drugi dan kampanje.
Jebate, još kada se u novinama objave papiri o đapanju love iz kase uzajamne pomoći u Sindikatu informatičara ZABE, al će biti veselo.
Onda sam dobio nekakav zajebantski gif, na kojemu ptičice lete u glavi direktoru SDP-a, gospodinu Nikši Vukasu.
Čovjek izgleda da bi se svaka cura u njega odma zaljubila.
Gleda prodorno i bistro.
Djeluje vrlo inteligentno i produhovljeno.
I nije u redu da se sa njime tako zajebavaju.
Dakle, evo me.
Ja sam ovdje.
Baterije za pisanje su se napunile…
Zaštita privatnosti
Zaštita privatnosti
Portal SPECTATORBLOG.NET poštuje privatnost podataka svih svojih korisnika i posjetitelja. Podaci dobiveni registracijom korisnika prikupljaju se samo i isključivo radi poboljšanja usluge (newsletter i sl.) te se ni na koji drugi način neće koristiti. Podaci se neće dijeliti s trećim osobama, prodavati, davati na uvid ili sl.
Jedina situacija u kojoj će podaci biti dati na raspolaganje trećoj su one regulirane zakonom, odnosno u slučaju da bilo koja od institucija RH vlasti zatraži uvid u podatke, a radi provedbe zakona o zaštiti ugleda, privatnog i poslovnog vlasništva, te osoba.
Prava i obveze korisnika
Korisnicima, čitateljima i posjetiteljima bjelovar.info portala strogo je zabranjeno:
• Objavljivanje sadržaja koje krše postojeće hrvatske i međunarodne zakone. Sadržaja koji na bilo koji način šteti drugim osobama, tvrtkama, ugledu i percepciji.
• Objavljivanje sadržaja koji je rasistički, šovinistički, štetan, uvredljiv, vulgaran i prijeteći.
• Objavljivanje lažnih informacija koje mogu naštetiti drugim korisnicima.
• Prikupljanje, čuvanje i objavljivanje podataka drugih korisnika portala
• Lažno predstavljanje
• Preuzimanje, korištenje i objavljivanje sadržaja zaštićenim autorskim pravima
• Svjesno širenje malicioznih datoteka koje mogu naštetiti portalu ili njegovim korisnicima.
