Naslovnica Blog Stranica 7

Inflacija, mnogo čega

Objavio
Spectator
-
0

Ušao sam u kasino. Jarko osvjetljeni stolovi, prošetao sam, prvi puta sam u kasinu. Došao do šalteruše što prodaje žetone, ogledavam se, ona od dosade ne zna što bi.  Vadim American express karticu, gurnem je ispod stakalca i zatražim žetona za šest tisuća dinara. Potpisao sam strop nakon uspješne autorizacije, utrpao žetone u džep. Sjeo sam za šank, naručio kavu i lozu. Pijuckao, zvjerao oko sebe, tek poneki optimistični nesretnik koji će iz kasina izaći gole guzice. Pogledam na sat, dudam kavu i lozu skoro jedan sat. Plaćam račun, pa lagano hodom pantere do šalteruše. Predajem joj žetone, ona nezaintereseirano izbroji šest tisuća dinara, trpam ih u džep, a ja ležerno otplešem iz kockarnice.  Digao sam posve legalno šest tisuća dinara s American expressa.

Čim su se vrata zatvorila, ležeran hod pretvorio se u bjesomučan trk do Astorie u Račkoga. Tamo stoji desetak švercera devizama. U debeloj jakni, gospon Frano pocupkuje na hladnoći, znam ga dugo, kimnem glavom, pitam, mogu li kupiti tisuću maraka. Govori tečaj, ja kimam glavom, ruka ruci, nismo Turci, lova je strpana u džep. Tisuću maraka. U to vrijeme računi Americana su kasnili bogovski, zbog ogromnog broja transakcija. Jugovići su kupovali sve na kartice. Jer je inflacija bila i do 30% mjesečno. Nakon tri mjeseca dolazi mi račun Americana, šest tisuća dinara. Sada je to protuvrijednost oko tri ili stotine maraka. Sjedam za stol. Ispunjavam čekove, nalivpero škripi, ja strpljivo ispunjavam čekove, stavljam ih u kuvertu i šaljem u banku na naplatu. Banka zatrpana čekovima, skida mi novac sa računa u trenutku naplate, skida nakon dva mjeseca šest tisuća dinara s računa. Sada to vrijedi manje od sto maraka. Mogu uzeti stoticu dobivenu od gospona Frane, onu s hrpe od tisuću i u banci pokriti račun. Naravno da neću. Jer drugi mjesec to mogu napraviti i s dvadeset ili trideset maraka.

Tako su se neki građani, drugarice i drugovi Jugoslaveni snalazili za vrijeme inflacije. Kupovale se avio karte za fiktivne ekskurzije, plaćale Americanom mjesec dana prije polaska aviona, da bi se odmah sutra karte vraćale, jer je ekskurzija otkazana. Iz poslovnica JAT-a odlazilo se prepunim torbama novaca. Pa kod gospona Frane. Pa čekovi, pa naplata nakon pola godine. Za kikiriki.

Bilo je to vrijeme inflacije koja je pogodila narode i narodnosti SFRJ. Trajala je sve do čuvenog smijanja Ante Markovića koji je dinar proglasio konvertibilnom valutom, 1989.

Od tada su prošla tri i pol desetljeća. Nema više Jugoslavije, nema više dinara, maraka. Ostala je samo inflacija. A nema Ante Markovića.

Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, na samom početku, u članku 2 određuje: Hrvatsku narodnu banku zastupa guverner Hrvatske narodne banke. A u članku 3 određuje: Cilj Hrvatske narodne banke jest održavanje stabilnosti cijena.

A guverner HNB-a izjavio je ne tako davno, kad su građani počeli osjećati sve jači pritisak divljanja cijena, Kupujte tamo gdje je jeftinije.

Najjači instrument Hrvatske narodne banke u održavanju stabilnosti cijena jest savjet da se kupuje tamo gdje je jeftinije. E jebem li te i takve instrumente. Siguran sam da bi i moj pokojni did, poprilični fiškal predložio na vlas isto rješenje. Od te izjave guvernera prošlo je godinu i pol dana, inflacija je uzela maha, a pred nama je svakako svjetla budućnost, jer guverner Hrvatske narodne banke jučer je izjavio:

Nemam jasan odgovor na pitanje zašto divljaju cijene.

Otprilike kao kad vam liječnik kaže da ste teško bolesni, ali ne zna što vam je. Od Hrvatske narodne banke već dugo ne očekujem ništa. Politički, poput mulja nataloženi politički otpadnici, uhljebljeni na besramno visoke plaće, smješteni u najskuplje urede, ne čine ama baš ništa da bi suzbili inflaciju. Jer ne znaju. I nikom ništa. Kupujte tamo gdje je jeftinije.

Njihovo znanje i rad svode se na izjave Kupujte tamo gdje je jeftinije i Nije mi jasno zašto divljaju cijene, na nivou je odgovora građana u kameru neke od televizija zaustavljenih i upitanih za mišljenje na Trgu bana Jelačića.

A posao guvernera i neznalica, a sad vidimo da su ipak samo neznalice, je održavanje stabilnosti cijena. Kad nogometni trener kaže da ne zna razlog loše igre svoje momčadi, dobiva cipelu u dupe. Jer je netko zainteresiran za dobre rezultate. A njih nema. Inflacija direktno, vrlo negativno utječe na standard najvećeg dijela stanovništva, ali nije to nogomet, nikoga tko odlučuje o trenerima ne zanimaju dobri rezultati, bolja kvaliteta života stanovnika. Možda ipak, ako ovako nastavi, padne kakva referendumska inicijativa. A bilo bi puno referendumskih pitanja. Jako puno. I sva ona bi vodila prema boljitku. Dovoljno je da više ove ne gledamo.

Ili novi izbori, jer vrijeme je.

Sreća nas Hrvata, jedina sreća je u cijeloj stvari da se protiv inflacije poput razjarenog nilskog konja bori ministar gospodarstva, Ante Šušnjar, sljedbenik političke i ekonomske misli Akademije  Domovinski pokret. Ministar se zaista trudi, znoji se i razmišlja, otvoren je za prijedloge, ko što su vrata javne kuće otvorena svim onima kojima dođe volja. Evo, važnog izraza lica objasnio je  da mu je prijateljica ispričala da je za sedam EUR-a ispekla pedeset kiflica. Pa možemo žderat kiflice. Kiflice je prijateljica pekla na suncu, nije naravno trošila ni plin ni struju. Zastrašujuć mi je uopće način razmišljanja i način komunikacije s javnosti pričati o nekakvim jebenim kiflicama i jetrenoj pašteti.  Zastrašujuća mi je spoznaja da Vlada neprekidno donosi nekakve mjere. Ide mi na jetra.

Jebalo ih mjerenje. Mjere donose oni koji ne znaju. Oni koji ne mogu spoznati razlog krize, poput guvernera Vujčića.

Pravi znalci i pravi eksperti donose ekonomske politike koje rješavaju i preveniraju probleme. A papci već desetljeće iznose mjere kojima ne mjere ništa, a ni ne postižu ništa.

Razgovor predsjednika vlade s privatnim lancima s namjerom da ih natjera na spuštanje cijena, meni je smiješan. Imam podosta iskustva, višedesetljetnog po tom pitanju, pa znam da u tim razgovorima premijer može popiti kavu, eventualno i neko pićence i može slobodno otići. Nema nikakvih ovlasti narediti im korekcije cijena. Svaka privatna kompanija radi u skladu sa svojom poslovnom politikom, a ne prema zamislima premijera. U konačnici, više cijene znače i veći PDV, kaj ne?

Pa se pitam, koliko su iskreni razgovori premijera o spuštanju cijena, uzevši u obzir bujicu novaca koji se slijeva u državnu kasu.

Država ima instrumente na raspolaganju. Ima nešto malo manje od zaposlenih 1.500 ljudi u Državnoj inspekciji. Postoje fine metode pritiska na trgovce, ali i na babe na placu, na ugostitelje, na organizatore Rukometnog prvenstva na kojem bočica vode košta četiri EUR-a. Na iznajmljivače, na sve koji vrlo revno divljaju cijenama. Dobar dan, dobar dan, ima li vaš prodavač higijenski minimum? Kad ste zadnji puta radili bris? Pa pljus kaznu, i lokot u bravu.  Inspekcije mogu vrlo kvalitetno, onakve kakve su inače, bezobzirne i bahate prema sitnim obrtnicima, slastičarima i pekrarima, provesti pritisak i na velike trgovačke lance. Kada bi htjeli. Ili kada bi smjeli?

Sve u svemu, nema nam puno pomoći. Možemo samo pričati o poskupljenjima, slušati i Bogu dosadne Krešu Severa i Anu Knežević, gledati debelog ministra koji priča o cijeni kiflica i jetrene paštete, slušati kukuruznog ministra financija kako nam ide dobro, i gasiti televizore kad se pojavi Napuhani Plenković, da nam televizori ne eksplodiraju.

Ali novoimenovani državni tajnik za AGITPROP, Marko Milić u svojoj torbi ima na desetine rješenja. Ne za inflaciju, ne za više mirovine, nego rješenja da se o tome ne piše. Pa se lijepo pusti snimka ministra Dabre kako puca iz pištolja iz jurećeg automobila dok u autu trešte cajke. A snimka postoji već pola godine, pažljivo zbuksana da se upotrijebi kad dođe trenutak. Da se skrene razmišljanje javnosti i pravim problemima. Tom snimkom se ubije i pokušaj Anušića da s intelektualcima iz Domovinskog pokreta dođe do glave Andreju Plenkoviću, da sastavi novu vladu koja bi nas kad-tad, opet odvela u bespuća Bleiburga.

Pa ćemo o ministru za kojeg smo i prije znali da je krkan i neznalica, sada pričati da je krkan i neznalica, a zaboravit ćemo inflaciju i činjenicu da je Milanović Plenkovićevoj marioneti zabio do balčaka.

Inauguracija pod bosanskim grbom

Objavio
Spectator
-
0

Mi Hrvati brzi smo u zaboravljanju. Davno uništen ponos, pretvoren u borbu za egzistenciju, a kod onog drugog dijela Hrvata u borbu za stjecanjem novih i novih bogatstava. Zaboravljamo na sve boreći se za egzistenciju na. I na nepravde, uvrede, krađe, podcjenjivanja. Davno je to shvatio Andrej Plenković, ulickani dandy, slatkorječivi knjiški moljac, srdačan i brižan prema onima kojima je podređen, bahat, grub, samoljubiv, osoran i osion prema sebi ravnima ili podređenima.

Sindrom razmaženog derišta

Svim onim koji su mu podređeni, ali i oni za koje on misli da su mu podređeni, a to je hrvatski narod, kad-tad, ali ne treba čekati dugo, obratit će se riječima Vae victis. Baš poput galskog vođe Brena, koji porobljenim Rimljanima, opljačkanima, uništenima i jadnima poručio Jao pobjeđenima. Vae victis.

Hrvatska je dugo talac Plenkovićevih odluka. Plenkovićevog odabira kadrova. Plenkovićeve taštine. Plenkovićevog egoizma. Okružen blagorečeno nesposobnim ministrima, od kojih su neki vrlo dvojbene pameti i zdravog razuma, Andrej Plenković potpuno nesputano provodi verbalni i mentalni teror nad Hrvatima. Jer mu se može.

Sindrom razmaženog derišta kod njega nikada nije nestao.

Sumnjam i u njegovo osobno poštenje

Biti na čelu vlade, odabrati ministre, pa blagonaklono gledati kako oni kradu, ili samo gledati kako odlaze radi krađe, odlaze čak  i unatoč činjenici da su i pravosuđe i odvjetništvo i policija posloženi na način da ka su u pitanju pripadnici HDZ-a žmire na oba oka, dokaz je da ni taj koji gleda nije čist. Još kad se to dogodi dvadesetak puta, toliko je ministara moralo otići zbog afera. Afere ne bi ni postojale, ne bi ni znalo za njih, da nije bilo novinara. Jer, organi prisile i pravde nikada nisu ništa pronašli. Vrlo vrlo sumnjam i u njegovo osobno poštenje. Čak i ono materijalno poštenje.

Onda su došli izbori

Predsjednik, Zoran Milanović, odmah nakon inauguracije mogao je čuti da ga u mandatu čeka tvrda kohabitacija. Andrej Plenković je prvi dan Milanovićevog mandata, namjerno ne kažem vladavine, postavio pravila igre. Izjavom da će to biti tvrda kohabitacija.

Tvrda kohabitacija mogla bi se prevesti na običan jezik kao E nećeš majci! Za ekipu sa Stare Trešnjevke, Pešče, Kolonije i ostalih takvih kvartova, možemo to prevesti i kao Vidjet ćeš di kusa pizdu nosi.

Narodu iscrpljenom lošim ili teškim životom, nepravdama, nedostatkom bilo kakve brige države o njima, skupljalo se. Malo po malo. Bahata priopćenja o spektakularnim povišenjima mirovina za nekoliko EUR-a, hvalisanje s nekakvim imaginarnim indeksima, za koje u dućanu nemreš kupit ni deset deka crne salame. Ulizivanje i ljigavo podilaženje svemu i svačemu što dolazi iz Europe, precjenjivanje političkog groblja europskih država koje su one pametno pospremile u tu Europsku uniju, dovelo je do toga ja je narodu dopizdilo.

1.200.000

Postao im je pun kurac Andreja Plenkovića. Ne HDZ-a, nego Andreja Plenkovića. Bahatog razmaženka iz prve klupe koji povazda drži ruku u zraku i čeka da uskoči odgovorom umjesto kolege koji se znoj pred pločom i ne zna. Tipa koji bi prodao sve samo za svoj probitak. Davno je do mene došla priča da ga iza leđa njegovi, vrlo tiho šapćući, zovu Svileni. Čuo sam puno nadimaka političara, ali Svileni, Njonjo i Lignja, savršeno pristaju onima koji ih nose. Ovih dana pisalo se puno o tome da izbore za predsjednika nije izgubio Primorac, nego u stvari Plenković. Onaj koji je Primorca vodio ko malog majmuna za ruku po Hrvatskoj i pričao o svojim uspjesima, indeksima. Za koje okupljena sirotinja ne može ni deset deka parizera kupit. Ni parizer ni crnu. Da preživiš taj dan, dok slušaš o blagostanju i kako ti je lijepo.

Narod je, kratko i jasno odjebao Andreja Plenkovića. Pokazao mu bosanski grb. Pokazao mu što misli.

A indeksa u porastu koliko ti srce hoće. A želudac prazan. A djeca otišla trbuhom za kruhom. A ovaj ti ovdje bali da ti je dobro. A nemreš ga poslat ni nabit na kurac, jer murja je tu. Pa čekaš. Svoj trenutak. A trenutak će doći, kad-tad.

Nije narod, koji je glasao za Milanovića pobijedio Andreja Plenkovića. Nije ni Milanović pobijedio Andreja Plenkovića, a niti Dragana Primorca.

Narod je, kratko i jasno odjebao Andreja Plenkovića. Pokazao mu bosanski grb. Pokazao mu što misli. Nekako kao onomad na utakmici u Rijeci kad su braća Mamić tijekom cijelog susreta trpjeli uvrede Armade, a Zdravko je sa smiješkom u svom stilu odgovorio na provokacije: Pokazao im je bosanski grb.

Poput uvrijeđenog razmaženog derišta, priopćio je da je odluka Vade Republike Hrvatske da na inauguraciju predsjednika izabranog s 1.200.000 glasova nitko iz Vlade neće ići. Možda bi se netko i pojavio, kad bi znao da ga Plenković koji je posve ispravno shvatio da je narod neće prezreti i uništiti ga kao beskorisnu mušicu. A Vlada je, kao što znamo, vlasnik i Sabora, pa ni predsjednik Sabora neće ići, premda on predstavlja sve zastupnike svih stranaka. I onih koje su podržale Milanovića.

Vidjet ćeš di kusa pizdu nosi

Pisao sam da će u drugom i posljednjem mandatu Zoran Milanović zauzeti čvrsto mjesto na političkom centru. Vrlo lako je moguće da će i SDP biti debelo iznenađen. Jer, Zoran Milanović, s kapitalom od 1.200.000 presavijenih lakata, bosanskih grbova pokazanih Andeju Plenkoviću ima ogromnu snagu. Ideja o inauguraciji na Trgu bana Jelačića, ako jest ideja, savršena je. Za stavit stvari na svoje mjesto.

Pozornica s malo uzvanika, jerbo neki neće doći, pripitim šefom Ustavnog suda kojeg pridržaVAju bodigardi da ne padne na pod ili se ne daj Bože pobljuje po Milanoviću i Milanovićem s druge strane koji prisiže, a na Trgu više desetina tisuća ljudi. Narod. Narod koji ga je svojim presavijenim laktovima izabrao. Narod koji huči, narod koji slavi. Narod koji pokazuje bosanski grb. Svim silnicima.

Moćan huk iz više desetina tisuća grla. Samo na Trgu bana Jelaćića. Moćan huk iz milion grla diljem Hrvatske.  Pa da konačno i Plenković čuje Vae victis. Iliti, ako ste zaboravili Vidjet ćeš di kusa pizdu nosi.

Magarac

Objavio
Spectator
-
0

Vozio sam danas. Jak vjetar tresao je auto. Otvorio sam prozor, samo malo. Studeno je vani. Baš jako hladno. U autu je toplo, vozim u tišini. A misli lete…

Danima je puhala bura. Udarala o škure, tresla kuću, prodirala kroz i najmanju bužu. Vatra u peći hučala je glasno, vibrirajućim zvukom.

Svako malo did je nabacio stari debeli kaput i izlazio iz kuće, a nalet bure udario je vratima tako da se cijela kuća zatresla. Stol sam privukao skroz blizu peći, sjedio sam, slabašno svjetlo limenog lustera što se njihao od strujanja zraka. Na stolu knjiga, Kvantitativne metode ekonomske analize. Brdo papira ispisanih debelom grafitnom olovkom, s iscrtanim matematičkim modelima. Učim, a slušam pjev bure u dimnjaku, pucketanje vatre. Njušim miris dima. Svako malo s tanjura uzimam malenu feticu sira polivenog maslinovim uljem i pokoju maslinu, pečenu, slanu i gorku.

Čujem da me did zove. Ustajem, oblačim kaput, nabijam kapu na glavu. Jer vani je opako studeno. Rekli su na radiju da je u Šibeniku nula, rekli su na radiju da je u Šibeniku jaka bura. A nije, bila je jezivo jaka bura. Izlazim van. Vjetar mi otimlje dah, did stoji na desetak metara, na ulazu u komin, maše mi rukom i poziva me da uđem. Lice se u tih nekoliko koraka pretvorilo u staklo. Kamena kućica, niska, pet na pet, s od dasaka sklepanim vratima, malešnim, kao da su za patuljke rađena. Sagibam se pošteno, ulazim uz glasnu škripu šarki, borim se s vjetrom pokušavajući zatvoriti vrata i uglaviti dasku koja ih zatvara. Opojni miris crnike što gori na kamenoj ploči, dim što štiplje nozdrve i oči. Crveni sjaj vatre što gori visokim plamenom radi zraka što struji kroz mnogobrojne rupe na kamenim zidovima. Na zidu preko puta vrata dvije šterike, čak i plamen u njima u staklenom tuljcu veselo pleše pod naletima bure što prodire kroz od dasaka sklepana vrata. U kominu je toplo. Vatra je zagrijala maleni prostor. Grubi stolić s tri noge, nevješto sklepan od gornjeg dijela bačve i nekakvih debljih grana, posivjelih od starosti i osušenih davno. Kamena klupa uza zid, na glupi prebačen stari biljac, crven, suh, oštar, osjetiš kako grebe guzicu i kad u hlačama sjediš na njemu. Zid kraj komina je crn, garav, od tisuće plamenova koji su ovdje gorili od kad je sagrađena kućica, ima tome preko sto godina, kako kazuje did. A njemu je o tome pričao njegov did. Od dima davno pocrnjele grede, kao da sjaje nekim mutnim sjajem kojim ih obasjava vatra. Krov od tankih kamenih škrila. Na stolu bocun, pun vina. U drugom bocunu je voda koju sam utočio iz vučija, uskih plosnatih bačava koje se privezuju za samar, pa se voze na magarcu s bunara, svaka drži dvadeset i pet litara vode.

Jutros sam, dok je bura malo pala, otišao vodeći magarca do bunara, natočio vučije vodom i polako se vratili kući. Nije mi promakao didov zahvalni pogled kad sam rekao da ću ja na vodu. Šutio je neko vrijeme, pa rekao, Kako vrijeme brzo prolazi, a nekidan se nisi mogao ni na tovara uspeti. 

Lagano sam pogladio magarca po vratu, Ćuš ajde. pljesnuo ga malo, a on je krenuo zamnom.

Hodali smo toga jutra kamenim putem ja i magarac, huk vjetra, makija što se njiše i šumi. Vodio sam ga za ular a on je poslušno kaskao za mnom sitnim korakom. Nisam ga uzjahao. Žao mi je jahati ga. Jahao sam ga dok sam bio mali, jahao sam ga do pred par godina. Sada je već ostario. Zastao sam na trenutak, zapalio cigaretu. On me gledao. Gledao u mene svojim pametnim očima. Znam da me pozna, znam da samo čeka da mu dam kocku dvije šećera, kao što sam mu uvijek davao, znam da se sjeća kako sam plakao od straha kad su me prvi puta sjeli na njega, a on je mirno i strpljivo čekao. Kao da mi je šaptao da mirujem, da mi neće ništa. Pogladio sam ga po njuški i nozdrvama, izvadio iz džepa dvije kocke šećera, pružio ih na promrzlom dlanu, a one su u tren nestale u njegovim ustima, a on se glavom očešao o moju ruku. Na bunaru sam ulio vodu kroz lakomicu, ne skidajući vučije, sikirom nasjekao šume, crnike, deblje grane i vezao ih za samar pa dodavao još, pa vezao da vjetar ne odnese. Vraćali smo se polako, magarac, dvije vučije pune poput leda hladne vode, hrpa šume natovarena na samar.

I sada šuma veselo pucketa u kominu kraj didove i babine kuće. Did je stavio dvi tri klade drva, žerava se proširila cijelom kamenom pločom. Otišao sam u kuću, baka mi je dala peku, pa onda opet borba s burom. Došla je za mnom, sitna, mala, od vjetra rumena lica, toplih tamnih očiju. Smiješi mi se. Sjedam za stol, natačem vino i vodu u pot. Did iz male udubine u zidu vadi bocu, do pola pune rakije. Toči je u dva mala smiješna bićerina, ispijamo, peče niz grlo, trpak okus travarice, tresem se, ali kao već iskusan student znam kako to ide. Odma popij drugu. Pa će biti bolje. Ne da mi prići peki. Nemoj dragi, ja ću. Stavlja peku, posipa je žarom, sjeda blizu vatre, u ruci dugački štap, pa svako malo barka po žaru. Sjeo sam na klupu uz zid. Na mjesto na kojem sjedim oduvijek. Pogledom u polumraku pokušavam dokučiti konture kamena na zidu. Na pamet znam, znam svaki kamen. Nestvarno izgledaju obasjani vatrom. Pričamo, did me pita što to učim, o čemu je. Pokušavam mu objasniti, vidim  da me gleda vrlo zainteresirano s potpunim nerazumijevanjem. Pojednostavnio sam priču, učinio je nekako razumljiviju njemu. A njemu to što pričam nije bilo ni važno. Znam ja to. Važno je da smo svi ovdje. Da smo skupa. Da se smijemo, pričamo. Puno je godina prošlo, nema više ni bake ni dida. Ali oni su uvijek samnom. Nema više ni komina, urušio se krov. Pa  su počeli odvoziti kamenje. Jedan po jedan. Ostao je samo miris crnike u mojim nozdrvama, gusti okus crnog vina, miris sira iz ulja. Ostao je glas moje bake, snježno bijela kosa moga dida, blistav osmijeh, topli zagrljaj.

Ostale su samo uspomene. Koje ožive s vremena na vrijeme. I griju dušu.

Kravata

Objavio
Spectator
-
0

Dočekali smo rezultate. Euforija u Tvornici, komentari na društvenim mrežama. Veliki derbi je završen. Pobjedom favorita. Zoran Milanović pobijedio je Andreja Plenkovića. Čak bih rekao da igrač s klupe koji se igrao cijelo vrijeme, ali ga je malo tko shvaćao kao važnog igrača, u cijeloj je priči nebitan.

Postotak koji se tijekom večeri blago mijenja, ali se vrti oko 70% u korist Zorana Milanovića, mene koji volim računati, frapantno podsjeća na postotak koji se godinama pojavljuje na ispitivanjima mišljenja građana, njih sedamdeset posto misli da Hrvatska ide u krivom smjeru.

Bio sam na dočeku rezultata u Tvornici. Pijuckao sam pivo, grickao sam kiflice tako malene kao da ih je radila prijateljica ministra Šušnjara. Računam. Desetak stolova, na svakom tanjur s kiflicama, dvadesetak komada u tanjuru. Ukupni trošak za grickalice, prema Šušnjaru, bio je oko trideset i pet EUR. Koji više ili manje. Ozarena lica, glasna glazba, svako malo brojke na video zidu se mijenjaju, vrte se oko sedamdeset. Skandiranje Zoki Zoki. Gužva. Političari se ugurali u VIP salon, ispijajući pivo koje se jako pjenilo, sve u nadi da će i oni biti uhvaćeni okom kamere, pa zagrabiti svoj dio kolača. Užurbani Bartol, Ante i Pero jurcaju kroz gužvu, paze na svaki detalj. Tek poput bljeska kratki osmijeh u kutku Bartolovih usana pokazuje zadovoljstvo. A u očima radost. Zaslužili su dečki. Zaslužili su svi koji su mjesecima radili na tom poslu.

Glazba je stala, gromka najava Dame i gospodo, predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović. Gromko skandiranje, konfeti. Zoran Milanović, s vječitim pačjim repom na tjemenu, onaj vječiti čuperak na vrh tjemena mu strši, skoro uvijek je tako. Plava kravata. Ali ne obična plava kravata. Rekao bih HDZ plava kravata. Pažljivo odabrana. Cijeli svoj život nosio sam kravate. Svaki dan. Mijenjao ih. Ovisno o situaciji. Ovisno o prigodi. Kravate, njih stotinjak, su pažljivo su sada spremljene. Zamijenile ih leptir mašne. Kravata je simbol. Kravatom se želi nešto prikazati. Ukazati. Ali ne svima, samo onima koji znaju čitati simbole. Kao što je Jadranka Kosor pažljivim izborom broševa iskazivala svoje stavove. Sve su to simboli upućeni onima koji znaju gledati i čitati. Oni koji ne znaju, e oni su iznenađeni.

U svom govoru, Zoran pruža ruku, zahvaljuje članovima i biračima HDZ-a na podršci i glasanju. Nije to bilo sladostrasničko iživljavanje. Ne, ni malo. Pažljivo planirane riječi, zahvala članovima i biračima HDZ-a usklađene s kravatom, HDZ plavom. Vrag bi ga znao, kako sam spremajući se za doček rezultata odabrao plavu leptir mašnu?

U drugom taboru muk. Pred kamerama govori Davor Božinović, ne čujem ga od silne buke, ali uvijek natapirana frizurica ono malo kose, slijepljeno je. Davor Božinović sjaji. Ali ne zadovoljstvom, nego znojem. Pred kamerama se našao i nemilice zahvaljuje svima i bljuje otrov nekakav suhonjavi tip zažarenog pogleda, uguran pred grupu mladih golobradih muškaraca, skoro dječaka, odjevenih u skupa odelca, s obaveznom hrvatskom zastavom na reveru, koji se drže tako ozbiljno ko da im je drška metle umetnuta prilično duboko, a jedini im je znak života je povremeno frenetično aplaudiranje, djeluje groteskno.

Tužni pajac odbačen od svih i uguran među ove voštene figure, na odlasku u zaborav. Pa odlazi sa scene kroz kuhinju. Simbolično. Nije na vrijeme shvatio da je on samo bljutavi začin u političkoj kuhinji.

Svoju ulogu zeca na atletskoj utrci na Weltklasse Zürich, on je otrčao. On nije izgubio trku. Trku je izgubio glavni trkač. A glavni trkač, stoji pred kamerama, trza i twerka obrvama iznad besprijekorno naglancanih naočala, poneki nekontrolirani  trzaj mišića lica, hladnim glasom, onako s naznakom prezira, odgovara na pitanja, a u boji glasa osjeti se ono vječito njegovo Ma tko si ti jado, da mene išta pitaš?  Svako malo proviri vrh kovrčave Ninine glave preko njegovog ramena, da se vidi da je i ona ovdje. Mora da su je jadnu boljeli prsti kad je došla kući. Ali uloga je odigrana. Pokazala je da je uz njega. I u dobru i u zlu. I mlađahni Erlić, ministar na odlasku je ovdje. Tu je i Medved koji ne kapi zašto je ovdje. A došao je jer se nadao da će biti dobre cuge u velikim količinama. A pića skoro da i nije bilo. Jer nije bilo razloga za slavlje. Jer, glavni trkač je utakmicu izgubio. Glavni igrač kao da je iščašio nogu i dogurao u utrci na četiristo metara na sto i trideset. A protivnik je istrčao svih četiristo u punom sprintu. I nema se što slaviti. Jedino ako se kradimice uspije potegnuti koji gutljaj iz pljoske. Mnogi su došli naliti se i ubiti se pićem. Ali razloga nije bilo.

Ostali su nestali. Pobjegli, da ih se ne vidi u trenutku poraza. Jer nitko ne želi biti viđen u porazu.. Neki se nisu ni ukazali, oni koji su suhonjavog tipa užarenog pogleda podržavali, nisu ni došli. Okrenuli su leđa glavnom trkaču.  Poput senatora davne četrdeset i četvrte godine prije Krista, na dan Martovskih ida.

Pred Milanovićem je pet godina.  Pet godina vladavine. I opet se vraćam na zahvalu HDZ-u, na plavu kravatu, na trkača iščašene noge. Ostali čak i nisu važni. Jer su zamjenjivi. Mijenjaju ih novinari, svako malo otkrivajući afere.

Zoran Milanović je pobijedio iz samo dva razloga. Zbog svoje karizme prznice koji se suprotstavlja evidentnom kriminalu i svinjarijama koje čine ovi iz kluba igrača s iščašenom nogom. Šepavi mravi. Drugi je razlog, publici je dojadilo gledati igrača s iščašenom nogom.

Na njegovoj pobjedi sada pokušava poentirati SDP, na čelu s nemuštim i potpuno politički neshvatljivim Sinišom Hajdašem Dončićem, koji je eto sinoć, ni kriv ni dužan, odmah najavio svoju mandatarsku karijeru. Za tri  i pol godine. A realno, veći doprinos pobjedi Zorana Milanovića dao je bilo koji aktivist koji se dobrovoljno uključio u kampanju od cijelog SDP-a.

Nije sve tako jednostavno, biti će tu još bitaka, prvenstveno u HDZ-u, jučer potučenom, ozbiljno potučenim. Potukli su sami sebe. Sami članovi, brojni oni koji nisu zadovoljni stanjem, a koji su svjesni karizme i snage Zorana Milanovića, čovjeka s plavom kravatom, HDZ boje, koji im je jučer i zahvalio. Od srca. Iskreno. A s njima niko s vrha ne razgovara od srca iskreno.

Proći će vrijeme. U zaborav će pasti i smiješna izjava Dončića o mandatarstvu. A Zoran Milanović, drugi puta izabrani predsjednik države, sa skoro 1.200.000 glasova, polako, polako ali sigurno na putu je da postane predsjednik svih Hrvata.

I onih kojima je sinoć zahvalio.

Vlada šepavih mrava

Objavio
Spectator
-
0
07.01.2025., Zagreb - U Banski dvorima odrzan je prvi ovogodisnji sastanak vladajuce koalicije. Nakon sastanka izjave su dali Ante Sanader, Ante Susnjar i Marko Primorac. Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Koji puta znam zavrnut lozu ili gorki pelinkovac u birtiji, onako s nogu, na šanku, ali samo kada je tamo Krezo. Krezo je domar u nekakvom ministarstvu, pobožan čovjek, dolazi na posao pričešćen. Temeljito. Svakog jutra. Pa se tamo smuca i njuška, pamti koliko mu to alkohol dopušta. Druži se s besposlenim šoferima koji nakon pedantnog lizanja automobila navrate u njegovu gajbu na pravu gustu tursku kavu. U kojoj žlica stoji okomito.

Kaže Krezo, cerekajući se i ponosno pokazujući sve svoje zube, a ima ih šest, kako šoferi pričaju da čobani i pastiri petkom sklanjaju svoja stada ovaca s livada koje se vide s ceste koja vodi u Hercegovinu. Nema ni svinja na slobodnoj paši. Makli ih prestrašeni vlasnici.

Jer petkom se zna dogoditi da ministar Šušnjar putuje u zavičaj, kako bi se malo opustio i odmorio od napornog posla i smišljanja mudrosti koje svako malo lansira u javnost. Vele šoferi da pouzdano znaju da se nekoliko izdavačkih kuća javilo ministru sa željom da objave sabrane mudrosti. Kakav bi to bestseller bio…

A tek kad bi se prevela knjiga na engleski, njemački, francuski, čitaoci cijelog svijete bi nahrupili u knjižare i kupovali knjigu. Knjiga mudrosti ministra Šušnjara bi bila i predmet predmet ozbiljne sociološke studije o količini ludila i gluposti jednog naroda koji u dvadeset i prvom stoljeću bira ovakve ljude.

Ministar koji izgleda kao da pojede najmanje jednog odojka za ručak, pri tome  ne bježi od velike posude grah salate, pa jedva nekako izdrži do pojačane večere, savjetuje narod koji mu je omogućio i strpljivo dozvoljava da ih jebe u mozak, ovaj puta ispalio je odličan savjet.

Kako sa samo jebenih sedam eura možemo napraviti pedeset kiflica.

Ej. Pedeset kiflica. A mi sve nešto mrmljamo da je skupo. Kenjamo po portalima, po Elonovom X-u, umjesto da doma mijesimo kiflice.

Za pedeset i dvije kune pedeset kiflica. Jedna kiflica jednu kunu i par lipica. Pa di to ima? Naravno da nema, ali je bilo, ne tako davno.

Bilo je prije no što je zadrigli i debeli žderonja postao ministar. Mali bijeli kruh, dvadesetak puta veći od ministrovih kiflica, koštao je tri kune. Onda je došao ministar terminator svega što hoda na četiri noge. Sve u gospodarstvu otišlo u tri lepe pičke materine. Pa su sada jebene kiflice glavna vijest u gospodarstvu. Inflacija ždere sve. A ministar odojke. I nama kaže da mijesimo kiflice. I kuhamo kruh. Nek si kiflice u dupe gurne. Dok ne eksplodira. Neće trebat puno.

Što je slijedeće? Preporuka da na Temu kupimo traperice za 9,99 EUR, a ako su nam predugačke, da ih ne nosimo šnajderici jerbo će nam ona uzet dvadeset EUR. A nogavice možemo posve dobro zavrnut i zaheftat heftericom.

Koristim priliku da zahvalim stranci MOŽEMO koja je svojom odlukom o ne koaliranju dovela na vlast HDZ i DP. Razlike između njih i MOSTA ima samo u tome što je MOST to napravio dva puta. Ali, MOŽEMO je mala stranka, budućnost je pred njima.

Koristim priliku da zahvalim i Miroslavu Škori na monstruoznom projektu zvanom Domovinski pokret. Iako je pjevač, on je čovjek opasnih namjera.

Nipošto ne treba u zahvaljivanju izbjeći i Andreja Plenkovića koji je u ogromnoj gladi za što više vlasti ovakve postavio u Vladu. A nisu realno, za postaviti nigdje.

Kao i ostali šepavi mravi koji su mu u vladi.

Miroslav Škoro je čovjek opasnih namjera, a pjevač je. Što bi bilo da ima ozbiljno zanimanje?

Primorac dobiva po dršku

Objavio
Spectator
-
0

Posljednji su trzaji kampanje. A ona se ne da. Riče se, migolji, trese, jer zna da joj je sutra zadnji dan života. Prekosutra će zavladati blaženi mir. Pričat će se o požaru u LA, u jednim novinama će vojni analitičari pisati o veličanstvenoj pobjedi Ukrajine u nekakvoj bitci, a u drugima će se pisati o opasnom nadiranju Rusa. Objavljivat će se članci i popisi novih država koje želi pripojiti ili kupiti Trump. Nas neće. Jer nema toliko love ni onaj njegov bahati Elon.

Svu logu svijeta spičkali i pokrali bi Hrvati, samo da nam se ukaže prilika.

I onda izbori. Od sedam sati ujutro početi će putešestvije prema biračkim mjestima, na kojima ozbiljnih faca sjede nadrkani članovi i važno traže vaše ime i prezime, pružaju vam listić. I vi ga ubacujete, nakon izvršenog glasanja u kutiju.

Nikad nisam shvaćao one budale koje su govorile, E, pa ne idem na izbore, moj glas ne znači ništa. Ne volim ljude koji omalovažavaju sami sebe. Ljude koji ne drže do sebe. Do svog prava. Do svog glasa. Jer ukupna masa glasova zbroj je svih pojedinačnih. Ima ih koji će poništiti listić. Zaokružiti broj jedan i broj dva. Ima ih koji će upisati i broj tri i njega zaokružiti. Jer ni jedan kandidat nije po njihovom ćeifu. A ne da im se začepiti nos i zaokružiti.

Posljednji je čas za podrške kandidatima. One javne. Ono kad se pojavi nekakav tip koji misli da je važna i utjecajna njuška, pa kaže Evo ja podržavam toga i toga, zato i zato. Obično je ono zato i zato laž, iza nje se skriva financijski interes. Lova ili nekakav politički ustupak koji naravno, vodi ka lovi. Danas su se pojavili predstavnici HDZ-ovih umirovljenika, HSU, generala i saborskog zastupnika HDZ-a Veselka Gabričevića. Stranka koja broji 20.000 članova. Svaki šezdeseti penzijoner pripadnik je sekte Veselka Gabričevića. Opak ugled ima taj veseljak.

Od tih dvadeset tisuća penzionera na EU izborima za svoju listu, listu HSU, glasalo je samo 5.000 ljudi. Svaki četvrti član glasao je prema napucima koje im je dao veseli Veselko. Opak ugled ima taj veseljak.

Naravno da su HDZ umirovljenici podržali Dragana Primorca, di će suza neg na oko. Em su HDZ, a rečenom učenjaku i znanstveniku i doktoru Draganu umirovljenička stranka u vlasništvu HDZ- a daje po dršku. Pa su i veseljaci Veselkovi isto odučili Primorcu dati po dršku. A i krv nije voda. Jerbo alfa i omega tih pemzijonera je nekakav baja, Marinko Lukenda, po zanimanju ratni i vojni invalid. A on je rođen u Banja Luci, baš kao i uzdanica Dragan Primorac. Pa ko će koga ako neće svoj svoga. Pa kad se sretnu razdragano zapjevaju Banja Luko, grom u tebe puko, jedva sam se iz tebe izvuko. Rečeni Marinko, Veselkov zamjenik, ima pedeset i osam godina, a u penziji je već osamnaest godina. Naravno povlaštenoj. Iako je invalid, čovjek stigne sve. Gradski je vijećnik u Vinkovcima, županijski je vijećnik u Vukovarsko sremskoj županiji, naravno HDZ. Završio je srednju školu, otišao u rat i umirovio se davne 2007. godine. S četrdeset godina starosti.

Kad je potpredsjednik i glavni tajnik HSU otišao u penziju bio je star upravo onoliko godina koliko se vi morate grbiti da bi dočekali mirovinu. Da bi dobili mirovinu od petsto EUR-a.

Gospodin srednjoškolac s malo radnog staža, ali puno godina primanja vrlo visoke mirovine i primanjima ta trane na ime članstva po tim općinskim i županijskim kurcima palcima, postao je državni tajnik k tome.

Sa srednjom stručnom spremom. Državni tajnik. Plaća 4.133 EUR-a neto.

Gospodin Lukenda, ali ni oni glavonje u HDZ-u, pa ni sam Plenković, nikad nisu čuli za generala Pattona.  A rečeni general osim po impozantnoj vojnoj karijeri i pobjedama u najvažnijim bitkama poznat i po izjavama. Jedna je upravo primjerena Hrvatskoj.

Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta…

Takvi ljudi su podržali Dragana Primorca, s obrazloženjem da će ovaj znanstvenik svjetskog glasa, europski orijentiran, uvažavan i cijenjen u brojnim znanstvenim i kulturnim krugovima dostojno predstavljati našu državu u svijetu. Lijepo.

Što svijet misli o državi u kojoj neškolovani ljudi obnašaju visoku izvršnu vlast, to nije bitno.

 

Spomenuo sam srednjoškolsko obrazovanje državnog tajnika u ekspertnoj vladi Andreja Plenkovića.

Dragan Primorac objavio je pismo gospođe Nade Lovrić. Koja vjerojatno nakon sučeljavanja na HRT-u nije mogla spavati cijelu noć. Pila vodu sa šećerom, hodala po stanu, otvarala prozor jer ju je gušilo, nije imala zraka. Nije ju raspizdilo što je bila čelnica Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, pa smijenjena.  Raspizdio je Zoran Milanović opaskom da je Primorac završio strukovnu školu. Ona je vrlo ispravno shvatila što je Milanović htio reći. Da je Primorac manjkavo školovan.

Završio sam matematičku gimnaziju. Kao odličan učenik. Oslobođen mature. Prvak Jugoslavije u matematici dva puta. Moj frendovi su išli osim u gimnazije u ekonomske jer tamo nije bilo kemije i fizike, a boga mi ni latinskog, a biologija se učila po broju sati simbolično, nije bilo cijelog niza predmeta koji su se učili u gimnaziji. Išli su i u tehničke škole. Gdje nisu učili biologiju, nisu imali ni latinski. Nisu učili ni glazbeni, ni likovni, ni psihologiju, ni filozofiju, ni logiku.

Stručne škole su ih usmjeravale u jednom smjeru. K specijalizaciji u struci.

A gimnazije su davale širinu. Ako gospođi nije jasno o čemu se radi, mogu joj napisati odgovor na latinskom, ili na engleskom ili na talijanskom. Jezicima koje sam učio u srednjoj školi. U gimnaziji. U Klasičnoj su bubali i starogrčki. Koje jezike je učila gospođa? Koje je godine ujedinjen Gornji i Donji Egipat, tko ga je ujedinio gospođo? Što su premise, a što konkluzija? Ako P onda Q? Što je križni strop? Što predstavlja figura u Munchovom Kriku? Koliko ima tabličnih integrala, ne pitam koji su. Samo koliko? Što su to derivacije? Sve smo to pjevali u gimnaziji.

To niste učili u strukovnoj školi. A ja jesam. I svi mi koji smo završili gimnazije. Mi nismo učili računovodstvo, ne znamo raditi frizure, ne znamo glodati niti popravljati satove. Ne znamo betonirati. Lijepiti pločice, ne znamo cijelu silu stvari koje zna sedamdeset posto Hrvata kako kaže gospođa Nada. To se učilo u strukovnim školama. I trebaju društvu ti stručnjaci. Da bi radili poslove za koje su stručni. Ali ako se nije se učio cijeli niz predmeta, znanje iz njih kad-tad ipak pofali.

Kao što smo vidjeli u debati.

 

Ajde i to je gotovo!

Objavio
Spectator
-
0

Posljednji atavizam superizborne godine Bogu hvala, na izdisaju je. Prošla je godina u kojoj smo u više navrata prilikom svakih izbora slušali nebuloze i obećanja političara, vjerovali im iako smo znali da nam lažu, jer svi mi volimo slušati priče o lijepoj budućnosti koju su nam oni obećavali. I birali ih ali budućnost je i dalje sve više crna. Svakim danom sve više. Da je bilo malo sreće po mentalnu higijenu, predsjednički izbori mogli su biti gotovi u prvom krugu, pa bi u besperspektivnu 2025. ušli barem pošteđeni iritantnih laži i obećanja. Ostaju nam još samo lokalni izbori, pa onda od sredine svibnja mir.  Neki kandidati su izbore za predsjednika u stvari pretvorili u predizbornu kampanju za lokalne izbore, loveći bolju startnu poziciju. I Bulj i Kekin i Selak Raspudić i Jonjić. Vidjet ćemo koliko im je to pomoglo. O tom kad dođe vrijeme. Ne valja svu municiju ispucati odjednom.

Izbori za prvog čovjeka države (kako to gordo zvuči u sistemu u kojem su predsjedničke ovlasti vrlo uske i vrlo skučene) eto, protegao se i na ovu godinu. Zadnjih nekoliko dana održavaju se sučeljavanja neviđena u svijetu. Od dva kandidata prisutan je jedan. Na sučeljavanjima je pomanjkanje kvoruma. Pa se kandidat sučeljava s praznom stolicom. Nisam siguran jel pobjedi u toj debati. Nisam ni malo siguran. Jerbo se Zoran Milanović odbio sučeljavati osim jednom, na državnoj televiziji. Pa smo sinoć i to preživjeli.

Pompozno najavljivano danima, održalo se sučeljavanje. Ravnatelj HRT-a Robi Šveb u pratnji Katarine Periše Čakar’n vrlo je srdačno dočekao kandidata kojeg podržava HDZ, a odmjereno predsjednika i kandidata Zorana Milanovića. Kako je i red, jer ipak je Zoran Milanović gost na domaćem terenu HDZ-a Dragana Primorca.

Sučeljavanje ko sučeljavanje, konfrontacija ko konfrontacija. Nije ovo bila situacija koja gače para, jer je građanstvo i seljaštvo, ali i malograđanstvo pokazalo što u stvari misli o kandidatima u prvom krugu.

Ne bih se ja ovdje petljao u posao stručnjacima za te stvari Peri Maldiniju i Žarku Puhovskom analizirajući tijek jučerašnje debate.

Oni će to napraviti tako dobro, kao i uvijek, da ne trebam ni čitati. Jer znam što će sve reći. Ne bih se ni osvrtao ni ne razne podrške tipa Hrvoje Prpić, Gordan Lauc, a naročito ne na podršku famozne Zajednice poduzetnika i obrtnika HDZ-a, u kojoj sjede blago rečeno čudni tipovi, a jedan od njih je svakako jedan od većih kriminalaca koje poznajem. A poznajem ih podosta. Što očekivati od te Zajednice, kad ja godinama tvrdim i dokazujem da se Njavrin gospodarski program kojeg je usvojio HDZ, trebao zvati Gospodarstvo Republike Hrvatske kao švedski stol za poduzetnike HDZ-a?

Činjenice su bitne.

Na jučerašnjem sučeljavanju Zoran Milanović je u sat i pol izrekao četiri (4) netočne tvrdnje i šesnaest (16) točnih tvrdnji.

Na jučerašnjem sučeljavanju Dragan Primorac je u sat i pol izrekao četrnaest (14) netočnih tvrdnji, a šest (6) točnih tvrdnji.

Znamo odavno da su političari lažljivci. Prema sinoćnjem sučeljavanju, Milanović je pravi amater-pikzibner u odnosu na Dragana Primorca koji lijepo gledajući u kameru, zažarenog pogleda laže i masla. Kakav bi to premijer bio…

A svjesni smo da je uloga predsjednika države u Hrvatskoj vrlo ograničena, nitko od njih ne može nam obećati viši standard, više vrtića i domova umirovljenika, više tvornica, više plaće i mirovine, viši zdravstveni standard, pa ne moramo vjerovati u laži  samo da bismo poticali svoju lažnu nadu. Za takve laži biramo HDZ, DP, predstavnike manjina, HNS, HSLS. I Zekanovića. Koji se ovih dana skriva od svojih Šibnečana jer mu obećani stadion u gradu Šibeniku nije ušao u plan investicija Vlade. Biće da je Plenković našao nove rektalne alpiniste, pa mu je preskupo davati lovu na Zekanovićeva obećanja.

Na predsjedničkim izborima biramo onoga koji manje laže.

Ne znam, ali mogu zamisliti, tko je sastavljao pitanja, bilo je malo smiješno gledati kako Primorac prevrće po šalabahterima tražeći odgovore na pitanja koja kandidati nisu imali. Ili nisu trebali imati. A on je imao napisane odgovore.

To vam se milly moyi zove prednost domaćeg terena.

Ali u postavljenim pitanjima nije bilo ni riječi o evidentno rastućem ustaštvu. A trebalo je biti.

Nije bilo niti p od pitanja o revitalizaciji Hrvatske pravoslavne crkve. Aveti koju je porodio Pavelić 1942 godine i koja je nemilice, zasluženo, zatrta odmah po završetku rata. A stvar je otišla daleko. Ministar u Vladi republike Hrvatske slavi pravoslavni Božić u Pavelićevoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. A Pavelića nema. Jel to onda Plenkovićeva Hrvatska pravoslavna crkva?

Ništa me ne čudi, jer ionako se navikavam. Polako, svakim danom sve više. Jer, zastupnicima, nemali broj se vrlo često omakne Hrvatski državni sabor. Pavelićev. Jer Hrvatski sabor im služi samo za plaće pobirati.

I tako, izbori su u nedjelju. Pa ćemo ostatak godine uživati blagodati svega što smo izabrali kako bi nas povelo u bolje sutra.

Svakako treba izaći na izbore. Neki  radi pružanja podrške Draganu Primorcu. Neki radi podrške Zoranu Milanoviću. Ali, Boga mi neki radi signaliziranja Andreju Plenkoviću, pokazujući mu što misle o njemu.

Kandidati s podrškom

Objavio
Spectator
-
0

Ovo sve nešto naopako. Dragan Primorac je kandidat za bit precednikom svih Hrvata, naročito onih u Bosni. On kaže da je neovisni kandidat. Puno je on toga u kampanji rekao, pa je puno toga ispala neistina, laž, prevara, zna namjera. Ali, valja biti pošten prema čovjeku, puno toga on u kampanji nije rekao. Nije pričao kako je provaljivao u srpske stanove u Splitu, je li bacao dječicu i žene na ulicu samo zato jer im je na zidu bila slika svetog Save? Jel je mahao puščetinom po stanu i vikao Jebem ti svetog Savu i krsnu slavu? Ili je mahao pištoljem? Samokresom kako se to onda govorilo. Nije pričao niti kako je stan kupio. NI kako je mama stan kupila. Puno toga on nije pričao. Jer mu je neko rekao da bi previše laži bilo čak i Hrvatima gadljivo. Gadljivo narodu koji guta laži i govna ko da su Kraševe Bajdere.

Dakle, s jedne strane ringa je Dragan Primorac, neovisni kandidat kojeg eto, podržava HDZ.

S druge strane ringa je Zoran Milanović, kandidat kojeg podržava SDP.

A realno, ni jedno ni drugo nema puno veze s istinom.

Dragan Primorac nije noeovisni kandidat. Dragan Primorac je loš kandidat. Ko fol neovisan, a kad na presici skida sako glumeći borbenost, dodaje ga Zoltanu Kaboku. Glasnogovorniku HDZ-a. Jadni Zoltan postao je garderobijer žifčanom lutku.

Dragan Primorac je u biti, lutka na koncu HDZ-a, pajac kojim upravlja Andrej Plenković, odnosno upravljao je sve do nedjelje 29.12.2024. Do devetnaest sati. Do trenutka kad mu se niz leđa slio hladan slap znoja u trenutku objave privremenih rezultata. Do trenutka u kojem je shvatio da je to veče upravo ono veče u kojem je vrč došao na vodu. Da se razbije.  Pa je daljnje sramoćenje prepustio Anusiću, ministru obrane koji se hrabro, unatoč klasičnom izgledu tipičnog neinteligenta pokušava intelektualno sukobljavati i nositi s nikim drugim nego Zoranom Milanovićem. Samoubojica iz kategorije Dragan Primorac.

U drugom krugu na HDZ ovoj strani ringa stoje dva kamikaze.

S druge strane ringa je Zoran Milanović, za sada ladan ko špricer, a do izbora je još osam dana. Jedino gdje bi Zoran mogao izgubiti živce je sučeljavanje u ponedjeljak. Milanović će se sučeliti s Draganom Primorcem na gostujućem terenu. Na HRT-u, igralištu HDZ-a. Susret će voditi suci (HDZ), a dan iza izbora iz ćelija u podrumu Prisavlja izvući će i pred kamere stavljati Peru Maldinija i Puhovskog koji ionako spavaju u podrumu HRT-a tik do Kreše Severa. Sve skupa jedno objektivno okruženje.

Predsjednik države gostuje na državnoj televiziji, njemu protivnoj. U državi kojoj je na čelu.

Dakle, Zoran bi mogo izgubit živce kad Primorac progovori. Problem je da je Milanović užasno alergičan na glupave ljude. I mogao bi izgubiti živce u desetoj sekundi sučeljavanja.

Zoran Milanović je kandidat SDP-a. Taj SDP cijelu kampanju nije kurcem mrdno da mu pomogne. Osim kaj je izbrojao neku lovu za kampanju. Čak nisu organizirali promatrače.

Viđao sam oko njega tijekom kampanje dva tri esdepeovca, oba su Dalmoši, onog jednog debelog glavonju s bradom i onog  visokog s ruralnom frizurom. Ostali koji su bili s njime, bili su zato jer su ga sreli prilikom Mihanovićevog bauljanja Hrvatskom.

Pobjeda u prvom krugu izraz je povjerenja u Zorana Milanovića, ili bojkot Andreja Plenkovića i lopovske mu organizacije, ili samo bojkot Andreja Plenkovića od strane pripadnike zločinačke organizacije.

Nipošto nije rezultat rada na terenu stranke zvane SDP. Jer SDP na terenu ne radi. SDP na terenu legne pod krušku i strpljivo leži da mu kruška padne u krilo. Ako padne, dobro je. Ako ne padne, pasti će na godinu. Nema tu živciranja, nema ničega. Pa se ni nemreš živcirat ako nema ničega.

Ali, valja biti pošten, SDP se na dočeku rezultata pokazao kao vrlo revan.

Saborski zastupnici i svi oni koji se nadaju nekakvim sitnim sinekuricama ili poslićima na Pantovčaku dovukli su svoje guzice u Tvornicu i pili besplatna piva i krcali se onim minijaturnim pecivima. I dok su im te suhe kiflice zapinjale u grlu, bečeći očima slavili su svoju pobjedu. Pobjedu SDP-a.

A da kurcem nisu makli oko Zokija Milanovića.

Nije ovo ništa novo. Toga su se moje stare oči nagledale. Prošla pobjeda Zorana Milanovića bila je obilježena rođendanom Davora Bernardića. Pa su Bernardinci koj po defaultu ne vole Zorana Milanovića, na dočeku rezultata izbora za predsjednika države orgijali slaveći Bernardićev rođendan.

Gadljivo, kaj ne?

I opet će doći svi. I pričati o svojoj pobjedi. Pljuckati u mikrofon televizijskih reportera, ističući zadovoljstvo i sreću. Radi pobjede Zorana Milanovića. Pobjede SDP-a. Vlastite pobjede.

Jer, Bože moj, za samo pet mjeseci su izbori. A u mandatima su napravili isto kao i Zoranovoj kampanji.

Ništa!

Vrećice

Objavio
Spectator
-
0
Zagreb: Kišni zimski dan u središtu grada 18.01.2019., Zagreb - Kisni dan u sredistu grada. rPhoto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Da je netko neupućen u zbivanja u Hrvatskoj ovih dana preletio našim portalima, shvatio bi da smo mi Hrvati svakako jedan vrlo sretan narod. Nisu se pisali hvalospjevi sreći, niti pjevale ode i ditirambi o blaženstvu života u Hrvatskoj. Stvar je puno jednostavnija, banalnija. Svi portali bili su nakrcani člancima o odluci da se vrećice, one tanke kaj uzmete u vašem dućanu ne bi li u njih stavili glavicu salate, ili kilo banana, naplaćuju od Nove godine.

Cijena je jedan cent. U te vrećice nemreš stavit više od kile robe, jer odma rode, pa se jabuke ili limuni kotrljaju po dućanu, a ti ko budala juriš za njima, a leđa pucaju. Najveća briga Hrvata prema pisanju portala su te jebene vrećice kojima je cijena jedan cent, što je puno preskupo za kvalitetu koju pružaju.

Hrvate jebu vrećice kraj svih sranja koja se događaju. Sretan narod. Bez pameti.

Samo čekam, neće proći dugo, pa će te govnjive vrećice koštati samo deset cenata. Do kraja godine bilo bi posve primjereno da cijena bude jedan EUR. Jer je lakše za računat. Mene zanima pošto sam ja inatljiva osoba, kad ulazim u dućan, gdje ću prijaviti svoju vrećicu koju sam ponio od kuće? Hoće li mi na nju nalijepiti nekakav kod? Potpisati se? Hoće li dućani zaposliti dodatni broj zaposlenih kao Kontrolore unosa vrećica? Bojim se da sustav nije razrađen do detalja. Trebalo bi barem jedno povjerenstvo za to riješit.

Bezbroj članaka o vrećicama od jedan cent. Pred i na Novu godinu. Nema ni jedne riječi kako je u Novu uplovila Gabrijela Žalac, koja ni do danas nema potvrđenu optužnicu, a koja je prema samo jednoj ukrala. 30.000.000 vrećica. Po jedan cent. 300.000 EUR je kliznulo u njen džep. A optužnica onih debljih, ima koliko ti srce želi. Ali nisu potvrđene. Što je i logično, pa Hrvatska je ovo.

Nisu se raspisali portali kako su  ovih dana u 2025. godinu Vili Beroš, Gabrijela Žalac, Josipa Rimac, Mario Banožić, Josip Aladrović, Darko Horvat, Milošević, Tolušić, Škugor i stotine neimara krađe državne imovine koji su godinama obnašali najviše funkcije u državi, gradovima i općinama, sve dok ih nisu uhvatili. Ali ne tužitelji ni policijoti.

Dok ih nisu uhvatili novinari. Tek onda je krenulo. Murji i policijotima je sve ravno. Ko u Slavoniji poharanoj.

Ekipa svojim ukupnim radom i djelovanjem ukrala najmanje milijardu vrećica, a portali pišu o cijeni jedne.

Prvi je krug izbora  završen. Svi sretni i svi zadovoljni rezultatom, po tim rezultatima oni ne mogu biti predsjednice ni predsjednici, premda su samo dan ranije sretno tumačili da će biti predsjednice ili predsjednici. Ali su sretni. Sretan je i Primorac. Možda čak sretniji i od Milanovića, jer će konačno moći jedan na jedan u debatama polemizirati sa stolicom. Na kojoj neće biti Zorana Milanovića. Pa kad završi debata, trijumfalno će reći, Jeste li vidjeli, ni riječ nije mogao progovoriti. Koliko sam bio dobar.

Ali, iskreno, mislim da je čak i stolica, taj komad namještaja unekoliko pametniji od Primorca, ali neka, pričekat ćemo.

Pisati o Primorcu u člancima meni je dosta teško. Sprečava me moral, mentalna higijena, poštenje. Jer on toga nema, pa je uistinu teško nabrojiti sve svinjarije iz njegovog životopisa koje su prethodile kandidaturi, a što je sve izgovorio u vrijeme od kandidature nije pristojno pisati.

Ja držim do svog portala. Nije Bog zna kakav, ali je moj.

Novogodišnja noć u Zagrebu je prošla. Nije bilo vatrometa, pa su peseki uživali. Ali uživati im nisu dali kreteni koji su shvatili da je novogodišnja noć idealna za artiljerijske probe. Sve to pred nosom Božinovićevoj policiji. Idealni poligoni za artiljerijske probe su školska dvorišta. U vrijeme kad se raspreda o sigurnosti u školama. Čak će i brave promijeniti. Promijeniti će bravu i na osnovnoj školi u mom kvartu. Pojma nemam zašto. Jer se ta škola zaključava oduvijek odmah na početku nastave i nema majci ni unutra a i van. Već je tako desetak godina kad je u školu ušao neki nezadovoljni otac branitelj koji je prijetio svima. Pa ključ u bravu.

Dakle, toliko buke oko osnovne stvari. Samo nalog. Obavezno zaključavajte vrata. Ali, naravno, to je najmanji segment. Ono bitnije se promijeniti neće.

Sustav. Sistem. I dalje će u njemu biti onih koje boli kurac. I dalje će suci huligane i tabadžije nakon saslušanja puštati na slobodu.  I dalje će muževe i očeve nasilnike puštati na slobodu, da mogu slobodno i dalje lemati žene i djecu. I dalje murja neće djelovati jer zna da da će kretene koje uhvate suci pustiti na slobodu.

Kako god pogledamo, izvor svih sranja je pravosuđe.

Jer pušta štemere i razno razne kretene na slobodu da bi tukli ubijali i dalje. Krivo je pravosuđe i za to što nemam nikakvu informaciju kako su u 2025. godinu ušli Vili Beroš, Gabrijela Žalac, Josipa Rimac, Mario Banožić, Josip Aladrović, Darko Horvat, Milošević, Tolušić, Škugor.

Ekipa koja je pokrala na milijarde vrećica, ubijala. Sve to nekažnjeno. Sve bez suđenja već godinama.

A po svemu sudeći niti neću skoro znati.

Odlepljenje

Objavio
Spectator
-
0

Silazili su niz stepenice, uske, strme, a njih je bilo puno. Šestero ljudi natiskalo se na putu prema dolje. Spustili su se u stvarnost. Spustili ih građani Republike Hrvatske, nastanjeni u Hrvatskoj, ali Boga mi u BiH i nešto malo po svijetu.

Završen je prvi krug izbora za sada se već zna, predsjednika Republike Hrvatske. Jerbo su potencijalne predsjednice lupale petama štikala o stepenice što vode u realnost. Još samo da shvate da su u realnosti, da nije više san. Nego java. Ali ne otok Java, nego Hrvatska stvarnost.

Čudno je to. Sve do petka navečer, samo dva dana ranije, svi su bili strašno sigurni da će upravo oni biti predsjednice ili predsjednici Republike Hrvatske. Kleli se u to, samouvjereno gledali u kamere i govorili Kad ja budem predsjednica ili Kad ja budem predsjednik. Namjerili su se piti vina iz bogate predsjedničke vinoteke, vozati se heliohopterom vamo tamo, krcati losose u trbušine, do puknuća. Škropiti vražju jazbinu na Pantovčaku svetom vodicom iz ogromnog bureta. Vješati na zid Tuđmana, a Bog zna koga još. Posvetiti Stepinca, što poznato je svima, ovisi samo o potpisu predsjednika Republike Hrvatske. Sve to dokazuje samo jedno. Njihovo uvjerenje da su Hrvati budale. A Hrvati koji su jučer bili povjerenstvo za izbor novih zaposlenih, nisu se dali zajebati. Osim onih iz Zločinačke. I to ne svih.

Do jučer sigurni da će biti predsjednice i predsjednici, a danas zadovoljni rezultatima po kojima su prošli kao da su hodali bosi po trnju.

Samo je jedno pitanje:  Što je od navedenog laž?

Tužan sam, jer je rezultat drugog kruga više nego izvjestan, tužan zbog spoznaje da mi neće biti povećana mirovina kako je obećavao Primorac, da ću i dalje čekati na mjesto u staračkom domu dvadeset godina iza smrti. Tužan sam što budući predsjednik ne može pričati s Trumpom i Netanyahuom. Kako ću živjeti bez toga? Tužan sam što neće biti obećane lustracije, koja će nas penzijonere i bivše komuniste valjda pospremiti na Goli otok. Očajan sam što nam neće dolaziti svako malo gospodin Donald, a njega su tako često zazivali. Pa da pita Jel me neko tražio? Jedan kandidat je čak, široko se smiješeći ispod crnih brčina rekao da ga on može i nazvati. Ko moj frend Šima koji kad se podnapije, a pijan je stalno, maše telefonom i pokazuje koga sve od političara i sličnog polusvijeta ima u imeniku, uz obavezno, Oš da ga sada nazovem? E, jebem tebe i njih.

Jučerašnji dan je za onoga koji je na pozornici jedva ostao prvenstveno voljom glasača iz BiH, bio dan potpunog odlepljenja od stvarnosti. On se veseli porazu u kojem je ostao i bez gaća na guzici. Naprčen toliko da je sve neugodno. Tip valjda voli da ga guze. Ko zna.

Ne da mi se gledati u statistike, ali mislim da je njegov katastrofalan poraz otprilike jednak porazu Rajka Ostojića na izborima za gradonačelnika Zagreba. Milan Bandić je pomeo pod doktorom, pomeo tako da nisi mogao hodati koliko je pod bio gladak.

I onda ovaj jučer, onako od poraza razgačen, gologuz, u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, stane pred mikrofon, pred ljudima koji ga gledaju, a ne vide pa gledaju kroz njega, jer shvaćaju da je on sada samo ružna povijest i progovori da jedva čeka dvoboj jedan na jedan s čovjekom koji ga je rasturio ko bebe zvečku.

Odlepio čovjek načisto.

Ali, nije on jedini koji je odlepio u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne. Naočit odeblji muškarac, lijepe frizure, glatko izbrijan, tankih jebačkih naočala gledao je odlepljenje iz trećeg ili četvrtog reda. Onako iz pozadine. Izraz lica pokazivao je Ja nemam ništa s ovim. Nikad čuo. Nikad vidio. A samo pred dva tjedna na predaji kandidatura on je vodio glavnu riječ, nije dao kandidatu koji predaje potpise ni prducnuti. Čak mu je pokazao rukom gdje da sjedne. Tip koji svojom pojavom i nadutošću ispunjava sav prostor oko sebe, odmaknuo su u treći red.

Odlepio čovjek načisto od kandidata u kojeg se do jučer kleo.

Odlepio od tipa koji blebeće na pozornici i koji jedva čeka da se pretvori u krpu za pod za dva tjedna. Čak ne ni onu skupu, Vileda, nego onu jeftilensku iz Offertissime. Za svaki slučaj, ako tko nije shvatio simboliku stajanja u trećem redu, jebački cvikeraš prozborio je kako je Primorac silno želio biti kandidat, dok “nitko drugi u vodstvu HDZ-a nije želio igrati ovu utakmicu”. Nije on kriv. Svi su krivi, samo ne on. Krivi su organi stranke koji su ga  izglasali.

Da ne zaboravite, i kurac je organ.

Primorac je bio jedini kojeg je HDZ pronašao za upravljati vojnim avionom bez kacige. Poput kamikaza.

Toga je bila svjesna cijela Hrvatska, ali eto, u HDZ-u nisu znali. Nisu vjerovali anketama, obećavali čudesa građanima samo da se građani zajebu i izaberu tipa koji tuče žene, provaljuje u stanove u kojima žive ljudi s drugim brojem krvnih zrnaca, vojnog bjegunca i lažnog branitelja, bogataša s bogatstvom sumnjiva porijekla, čudne akademske karijere. Ali ovaj puta prošlo nije.

S pozornice su sinoć sišli ljudi koji nisu prošli na razgovoru za posao. Odbilo ih povjerenstvo za prijem novih kadrova, povjerenstvo  koje je shvatilo da o poslu za koji se natječu oni pojma nemaju. Jer, opis posla je vrlo jednostavan, jedanaest stavki koje opisuju posao. A oni ni to nisu naučili nego blebetali o svemu, samo te stavke spominjali nisu. Jer im se jebe za opis posla. Radili bi po svome, a optuživali Milanovića da radi po svome. A pridržavao se tih jebenih jedanaest točaka ko pijan plota.

Kakvi trubaduri. Divim se njihovom hrabrosti. Zaista.

I sada nam slijedi treće odleplenje.

Odleplenje HDZ-a od onog odebljeg čovjeka s jebačkim naočalama, onog iz trećeg reda koji uopće sada nema pojma kako se odjednom pojavio taj Primorac koji je izašao iz bitke gole guzice.

U niskom startu čeka nesvršeni fiskulturnik Anušić, spreman na skok poput kobre.  Osilio se podosta. Njegova sila rasti će još neko vrijeme. Iz dana u dan će njegova sila rasti, bujati, radit će se Whatsapp grupe, a razgovore iz tih grupa čitat ćemo kad iz istraga procure detalji.

Biti će tako sve dok redakcije ne dobiju pomno zatvorenu odeblju kuvertu s kompletnom dokumentacijom o nabavci dronova. Kupljenih direktnom pogodbom. Anonimnu naravno.

Pa će i Anušić odlepiti.

Od slobode.

A lijepo im je pisalo u Tvornici…

1...678...365Stranica 7 od 365
Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.

10 Corporate Drive Suite #300. Burlington, MA 01803. Telefon +385 92 432 41 72

[email protected]

Najnovije

Spectator