Vozio sam danas. Jak vjetar tresao je auto. Otvorio sam prozor, samo malo. Studeno je vani. Baš jako hladno. U autu je toplo, vozim u tišini. A misli lete…
Danima je puhala bura. Udarala o škure, tresla kuću, prodirala kroz i najmanju bužu. Vatra u peći hučala je glasno, vibrirajućim zvukom.
Svako malo did je nabacio stari debeli kaput i izlazio iz kuće, a nalet bure udario je vratima tako da se cijela kuća zatresla. Stol sam privukao skroz blizu peći, sjedio sam, slabašno svjetlo limenog lustera što se njihao od strujanja zraka. Na stolu knjiga, Kvantitativne metode ekonomske analize. Brdo papira ispisanih debelom grafitnom olovkom, s iscrtanim matematičkim modelima. Učim, a slušam pjev bure u dimnjaku, pucketanje vatre. Njušim miris dima. Svako malo s tanjura uzimam malenu feticu sira polivenog maslinovim uljem i pokoju maslinu, pečenu, slanu i gorku.
Čujem da me did zove. Ustajem, oblačim kaput, nabijam kapu na glavu. Jer vani je opako studeno. Rekli su na radiju da je u Šibeniku nula, rekli su na radiju da je u Šibeniku jaka bura. A nije, bila je jezivo jaka bura. Izlazim van. Vjetar mi otimlje dah, did stoji na desetak metara, na ulazu u komin, maše mi rukom i poziva me da uđem. Lice se u tih nekoliko koraka pretvorilo u staklo. Kamena kućica, niska, pet na pet, s od dasaka sklepanim vratima, malešnim, kao da su za patuljke rađena. Sagibam se pošteno, ulazim uz glasnu škripu šarki, borim se s vjetrom pokušavajući zatvoriti vrata i uglaviti dasku koja ih zatvara. Opojni miris crnike što gori na kamenoj ploči, dim što štiplje nozdrve i oči. Crveni sjaj vatre što gori visokim plamenom radi zraka što struji kroz mnogobrojne rupe na kamenim zidovima. Na zidu preko puta vrata dvije šterike, čak i plamen u njima u staklenom tuljcu veselo pleše pod naletima bure što prodire kroz od dasaka sklepana vrata. U kominu je toplo. Vatra je zagrijala maleni prostor. Grubi stolić s tri noge, nevješto sklepan od gornjeg dijela bačve i nekakvih debljih grana, posivjelih od starosti i osušenih davno. Kamena klupa uza zid, na glupi prebačen stari biljac, crven, suh, oštar, osjetiš kako grebe guzicu i kad u hlačama sjediš na njemu. Zid kraj komina je crn, garav, od tisuće plamenova koji su ovdje gorili od kad je sagrađena kućica, ima tome preko sto godina, kako kazuje did. A njemu je o tome pričao njegov did. Od dima davno pocrnjele grede, kao da sjaje nekim mutnim sjajem kojim ih obasjava vatra. Krov od tankih kamenih škrila. Na stolu bocun, pun vina. U drugom bocunu je voda koju sam utočio iz vučija, uskih plosnatih bačava koje se privezuju za samar, pa se voze na magarcu s bunara, svaka drži dvadeset i pet litara vode.
Jutros sam, dok je bura malo pala, otišao vodeći magarca do bunara, natočio vučije vodom i polako se vratili kući. Nije mi promakao didov zahvalni pogled kad sam rekao da ću ja na vodu. Šutio je neko vrijeme, pa rekao, Kako vrijeme brzo prolazi, a nekidan se nisi mogao ni na tovara uspeti.
Lagano sam pogladio magarca po vratu, Ćuš ajde. pljesnuo ga malo, a on je krenuo zamnom.
Hodali smo toga jutra kamenim putem ja i magarac, huk vjetra, makija što se njiše i šumi. Vodio sam ga za ular a on je poslušno kaskao za mnom sitnim korakom. Nisam ga uzjahao. Žao mi je jahati ga. Jahao sam ga dok sam bio mali, jahao sam ga do pred par godina. Sada je već ostario. Zastao sam na trenutak, zapalio cigaretu. On me gledao. Gledao u mene svojim pametnim očima. Znam da me pozna, znam da samo čeka da mu dam kocku dvije šećera, kao što sam mu uvijek davao, znam da se sjeća kako sam plakao od straha kad su me prvi puta sjeli na njega, a on je mirno i strpljivo čekao. Kao da mi je šaptao da mirujem, da mi neće ništa. Pogladio sam ga po njuški i nozdrvama, izvadio iz džepa dvije kocke šećera, pružio ih na promrzlom dlanu, a one su u tren nestale u njegovim ustima, a on se glavom očešao o moju ruku. Na bunaru sam ulio vodu kroz lakomicu, ne skidajući vučije, sikirom nasjekao šume, crnike, deblje grane i vezao ih za samar pa dodavao još, pa vezao da vjetar ne odnese. Vraćali smo se polako, magarac, dvije vučije pune poput leda hladne vode, hrpa šume natovarena na samar.
I sada šuma veselo pucketa u kominu kraj didove i babine kuće. Did je stavio dvi tri klade drva, žerava se proširila cijelom kamenom pločom. Otišao sam u kuću, baka mi je dala peku, pa onda opet borba s burom. Došla je za mnom, sitna, mala, od vjetra rumena lica, toplih tamnih očiju. Smiješi mi se. Sjedam za stol, natačem vino i vodu u pot. Did iz male udubine u zidu vadi bocu, do pola pune rakije. Toči je u dva mala smiješna bićerina, ispijamo, peče niz grlo, trpak okus travarice, tresem se, ali kao već iskusan student znam kako to ide. Odma popij drugu. Pa će biti bolje. Ne da mi prići peki. Nemoj dragi, ja ću. Stavlja peku, posipa je žarom, sjeda blizu vatre, u ruci dugački štap, pa svako malo barka po žaru. Sjeo sam na klupu uz zid. Na mjesto na kojem sjedim oduvijek. Pogledom u polumraku pokušavam dokučiti konture kamena na zidu. Na pamet znam, znam svaki kamen. Nestvarno izgledaju obasjani vatrom. Pričamo, did me pita što to učim, o čemu je. Pokušavam mu objasniti, vidim da me gleda vrlo zainteresirano s potpunim nerazumijevanjem. Pojednostavnio sam priču, učinio je nekako razumljiviju njemu. A njemu to što pričam nije bilo ni važno. Znam ja to. Važno je da smo svi ovdje. Da smo skupa. Da se smijemo, pričamo. Puno je godina prošlo, nema više ni bake ni dida. Ali oni su uvijek samnom. Nema više ni komina, urušio se krov. Pa su počeli odvoziti kamenje. Jedan po jedan. Ostao je samo miris crnike u mojim nozdrvama, gusti okus crnog vina, miris sira iz ulja. Ostao je glas moje bake, snježno bijela kosa moga dida, blistav osmijeh, topli zagrljaj.
Ostale su samo uspomene. Koje ožive s vremena na vrijeme. I griju dušu.
