Čitam odličan članak Gordana Duhačeka u Indexu. O građanki, ne predsjednici KGK.
O jučerašnjem govoru u Osijeku predsjednice i kandidatkinje nisam želio pisati. I ne želim pisati, jer je tamo izrečeno toliko nesuvislih gluposti, koje ne priliče ni jednom djetetu starijem od pet godina.
Pa se nisam dao upecati u nekakve logičke kombinacije sa samog početka knjige Logika, Gaje Petrovića, tipa:
Zdravko Mamić: Luka Modrić je moj sin
KGK: Lika Modrić je kao moj sin, moj Lukica
Zaključak je:?
Nisam htio pisati iz poštovanja prema instituciji Predsjednika Republike Hrvatske. To što funkciju obnaša osoba nedostojna tog položaja, druga je stvar!
Pred tjedan dana, 11, prosinca pisao sam o KGK. U članku pod nazivom: I dobro je da ga je makla sa Pantovčaka, da je ne gleda!
U dijelu članka naveo sam tada:
Ma dešavalo se to i ranije, ali sada, u žiži kampanje, prati se sve, svaki dan pod okom kamere, nemreš skrit da si obična nemoralna nula. Svaki njen nastup, svako njeno pojavljivanje u javnosti rezultira skandalom. Znam da je pritisak velik, ali njene reakcija pod pritiskom su katastrofalne, daleko od onog što bi predsjednik, k tome još vrhovni zapovjednik oružanih snaga trebao imati. Gledam njene govore, gestikulaciju, kao u onim krimićima kad neka žena s otvorenih vrata tjera policiju koja je došla provjeriti da li je sve u redu, a iza vrata stoji krimos sa uperenim pištoljem. Možda ona naprosto traži pomoć? Možda ona shvaća da više ne može, a nema načina oteti se raljama HDZ-ove pohlepe?
Mislim da je to bio posljednji članak koje je bio posvećen predsjednici. Postoje ljudi o kojima ne vrijedi pisati.
Jer me to strašno raznjupa.
Osjetljiv sam na ljudsku glupost u kombinaciji s ambicijom.
A kod nje je ambicija konstantna, ona istinski štreberska, mora biti najbolja, mora biti prva, dok je količina gluposti koje ona izvodi impresivna, rastuća iz dan u dan.
A kombinacija je iritantno ubitačna.
U jednom trenutku dok sam pisao, pomislio sam, A što ako je sve to što čini namjerno? Što ako ona iz bilo kojeg razloga, financijskog, zdravstvenog, emotivnog, ma bilo kojeg, ne želi biti predsjednica? A ne može se otet krkanima koji je drže za jajca? Pa nam svojim budalaštinama daje signal?
Molbu za pomoć?
Kako protumačiti blesavu gestikulaciju i mimiku, frfljanje, koje traje već dugo?
Kako protumačiti njene izjave kojih bi se postidjelo i najmanje dijete?
Nije li Kolinda Grabar Kitarović ona žena koja stoji na vratima svog stana u uvjerava policajce koji su pozvonili na vrata, kako bi se uvjerili je u stanu sve u redu, dok joj nekakav gangster drži upereni pištolj u glavu, odma iza vrata.
Pa nemoćno daje signale očima, mimikom policajcima koji ne kuže ni kurca?
Možda ona zove očajnički, traži pomoć, jer drugačije ne može lkraj armije pohlepnih HDZ-ovaca koji bi je proždrli taj čas, a i požderat će je, će je čim osjete prvi znak slabosti.
Vrijeme će pokazati.
[wdps id=”2″]
