Gledam slike od pred dva mjeseca. S ekrana me gleda zakrabuljen muškarac, s debelom potkapom, podignuta kragna vjetrovke, iza njega tanka traka mora. Dan je sunčan. Da, bilo je jako hladno tog 12.03.2025. godine. Marčana bura hučala je i tresla mojim maslinikom. A ja sretan, u masliniku sam.
Zašto gledam slike? Volim računati, obožavam. Uvijek nešto računam, množim, dijelim, vadim korijenje, ma sve nešto prtljam oko brojki. Pa sam izračunao, da je dan 12.03.2025. dan promjene. Pa eto da vidim gdje sam bio toga dana. Bio sam na pravom mjestu, meni najmilijem. Tog dana, duljina života u Jugoslaviji izjednačila se s brojem dana života u Hrvatskoj. Tog dana prestao sam biti većinski Jugoslaven, postao sam većinski Hrvat. Životni. Ne, neću otići u matični ured i promijeniti ime u Hrvatsko, Hrvoje. Jerbo se nisam zvao ni Jugoslav. Ali, razmišljam, je li pod starost potrebno početi životom pravog Hrvata.
Životom Hrvata sretnog i ponosnog, koji je svoju sreću i svoj ponos objavio slikajući se trijumfalno u ruci držeći karte za koncert Marka Perkovića Thompsona? Hrvata koji će u nedjelju prvog šestog izaći na izbore i glasovati za Mariju Selak Raspudić, ili naprosto izaći i glasati za Tomislava Tomaševića? Ako glasam za Tomaševića, koliko je to hrvatski pitam se. Jer svi oni kojima, čim zinu pred kamerama, iz usta se izlije slap u kojem je svaka druga riječ Hrvatska, pozivaju da se glasuje za Mariju Selak Raspudić. Ali u meni je još uvijek onaj dišpet. Valjda još sitna iskra jugoslavenstva tinja. A što ako sam krivo izračunao, što ako sam još većinski Jugović? Pa ću, nadam se, dobrano prehlađen, toga dana od prehlade potpuno začepljenog nosa, izaći na glasanje i zaokružiti Tomislava Tomaševića.
Pa nemerem odjednom postati tako veliki Hrvat.
Sutra je nekakav praznik. Kažu da je Dan državnosti. A prokleto sjećanje, vrag je to sjećati se svakakvih pizdarija, govori mi samo jedno. Tog dana, 30. svibnja 1990. konstituiran je prvi saziv Hrvatskog sabora izabran na prvim demokratskim izborima. U Sabor su ušli i prisegli zastupnici prvi put izabrani voljom naroda. Svih fela i sorti.
Pa je na vlast došao, sa zakašnjenjem od jedno osam godina i odnosu na onaj pravi, sarajevski, val zvan New Primitives. Ali nije bilo Elvisa J. Kurtovića, nije bilo ni Zabranjenog pušenja.
Nažalost.
Došao je, kako je tada pjevao Elvis J Kurtovich, car.
Ukazao se naš Hajle Selasije, car Afrike i Azije, namrgođenog i nadrkanog izraza lica, s debelim naočalama s jeftinim rožnatim okvirom, koji će se vrlo brzo pretvoriti su skupe i elegantne okvire, rođen u Velikom Trgovišću. Otac Hrvatske. Otac pretvorbe. Otac dvije stotine obitelji. Franjo Tuđman, dottore sa sumnjivim doktoratom. Naravno lažnim, koji je kao i sve što je stvorio, lažno.
Došao je samo val primitivaca koji se stvorio odjednom, zapljusnuo nas snažno, da bi nas poharao i da bi ostao. Popit aliena u nisko budžetskim SciFi filmovima koji dolaze na neki planet, usišu sve, unište sve, pa onda odu dalje. Ali, ovi odrpanci, sada milijarderi, neće otići nigdje. Odlaze oni koji ne mogu preživjet ovdje.
Avionima su slijetali odrpani, karijerno nerealizirani, egzistencijalno nesređeni, intelektualno prazni, ali zato emotivno ispunjeni, klečali na prljavoj pisti Plesa i ljubili Rvacki asfalt.
Limuzine su ih čekale, vodile te odrpance u Namu na Kvaternikov trg, tamo su ih obukli, bilo je tu problema kad su im išli vezati kravatu jerbo su ti jadnici umirali od straha pri pomisli, Evo, UDBA će me sada zadavit ovim štrikom. I onda su postali vlast. Vlast nove, hrvatske države. Vidio sam tada Ivana Milasa kojem su okačili iglu za kravatu, kraj njega Vlado Šeks, pa Gojko Šušak, čak i starina Sulimanac, svima im nabili igle.
Ustao sam, pogledao s tugom svoju prekrasnu kolekciju igala, godinama brižljivo skupljanih, spremio sam. Da više nikada ne bih stavio iglu. Nikad. Ja držim do sebe. Jerbo nisam belosvetska nerealizirana fukara, propalica i odrpanac koja je u novoj državi postala faktor.
E pa sutra je dan u kojem slavimo dolazak na vlast te i takve ekipe.
A opet, jebate, možda sam ja krivo izračunao?
Jerbo, HDZ je pobijedio 30.05.1990. Pa je taj saziv Sabora donio i prvi, Božićni Ustav, koji je naravno donesen, 22.12.1990, čudnom zajebancijom života upravo na Dan Republike SFRJ, prvi Ustav RH ali i odluku o prekidu odnosa s Jugoslavijom, dakle, odluku o osamostaljenju Hrvatske, 25. lipnja ( a ne 30. svibnja ), a ona će stupiti na snagu 8. listopada 1991. Uostalom, sve do jeseni 1991. godine Hrvatska je formalno još u sastavu Jugoslavije, a Stjepan Mesić je godinu dana od Dana državnosti (30. svibnja 1990.) još bio predsjednik Jugoslavije.
Ustav je donesen na Dan Republike, nekadašnji glavni praznik SFRJ, koja je eto, znala gdje i kad je rođena. Rođena je kako i spada i kako je red, u Jajcu, da bi nakon trideset i sedam godina otišla u Kurac. A veliki, sa svih strana svijeta skucani Hrvati, vjernici i katolici najveći na svijetu, nisu mogli novi Ustav, buduće nove države nazvati Danrepublički Ustav. Kaj ne? Puno je ljepše Božićni Ustav. A Božić nije bio. Jebate, u kaj god dirneš, sve je šarena laža.
Pa evo, možda sam još uvijek većinski Jugoslaven?
U državi u kojoj caruje neznanje, nije čudno da se ne zna niti pravi rođendan države.
A opet, kad pogledate face koje desetljećima upravljaju državom, ali i one koji su desetljećima u opoziciji, kad im baš pažljivo zagledate u izraz lica, mislite li da oni znaju bilo što?
