Ponos! Moramo biti ponosni!

Ponos…

Što je ponos?

Emocija koju je dosta teško definirati.

Da li je to zadovoljstvo i sreća učinjenim, koja izaziva veliko unutrašnje zadovoljstvo?

Iz iskustva znamo da je to uvijek stvar subjektivne prirode.

Moj znanac je strašno ponosan na svog sina, koji je češće na murji nego doma, prokocko mu vikendicu, a ni droga mu nije mrska.

A on se hvali i sav se zažari kad priča o njemu.

Valjda je mali ispo po njegovim moralnim mjerilima baš onakav kakav je trebo, pa je ćaća ponosan.

 Ljudi su ponosni kad naprave vikendicu u Štakorovcu, štede svaku kunu, ne bi li kupili vrata, prozore, sklepali to sve skupa, ali struje i vode nemaju.

Jer nemaju papire.

Ali ponosno vade mobitele i pokazuju slike svojeg carstva.

Moja susjeda, mirna i tiha žena, umirovljenica, sa sjajem u očima i velikim zadovoljstvom priča kako je radila cijeli životni vijek u velikoj firmi.

Ona je zavoljela tu firmu, od nje je živjela, na poslu se trudila, da bi firma što bolje radila.

Bila je sitni zupčanik, ali bez sitnih zupčanik, veliki se ne vrte.

Pa stvar stoji.

Ponosan je i Igor, koji je cijeli radni vijek proveo u Končaru, od onih vremena koja je sve manje uputno spominjati do pred desetak godina.

Pa priča kako su proizvodili transformatore koji su isporučivani po cijelom svijetu, svjestan da u brandu Končara ima i njegovih zasluga.

Priča sa velikim zadovoljstvom kako su za vrijeme rata proizvodili mine, pa višecjevne bacače.

Ponosan je i Tomislav, učo fizike koji je sada pred mirovinu i odgojio je tridesetak generacija učenika.

Svi su oni neki kurac u životu radili.

I ponosni su na ono što su radili.

Kada pričaju, onda zastanu na trenutak, pa polako, u želji da istaknu važnost kažu: Punih četrdeset, ili trideset i pet godina sam radio tu i tu…

Pa su ponosni.

Dugo je to vrijeme.

Ustajat, ić na posao, a raditi nikada nije lako, jer da je ne bi postojali godišnji odmori, kaj ne?

Kurca bi vam gazda dao da se rastežete na nekakvoj vikendici u Štakorovcu dva tjedna, pa da vam to još i plati.

Ionako na more nećete ići, jer love nemate, pa ste se već nekak odvikli od navike da idete na more.

Biše vam niti ne fali.

Jer štakorovački komarci jednako dobro bodu kao i komarci u Zaostrogu.

Ponosni su i branitelji.

Na svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Jer su stvorili državu.

Njihov je ponos ogroman i posve shvatljiv.

Prije no što su krenuli u obranu države, ovdje nije bilo ničega.

Nije postojala ni jedna tvornica.

Nisu postojali stadioni. Nisu postojala sveučilišta, škole, domovi kulture. Nisu postojali hoteli na Jadranu. Nije postojala ni poljoprivreda. Ljudi nisu znali kako se obrađuje zemlja. Nisu postojala ni kazališta.

Nije postojao turizam. Nije postojao sport.

Nisu postojali kontejneri za smeće, pa su ljudi bili gladni.

Nije postojao ni jogurt u zabitima oko Grobnika.

Nije postojalo ništa!

Bilo je kao na Mjesecu.

Postojao je samo zrak!

Niko nije nikada čuo za tu nekakvu Jugoslaviju.

Koju su oni spičkali.

I stvorili ovo.

Što sada živimo.

Pa su jako ponosni na sve što su napravili.

Oni su stvoritelji svega i svačega.

Jer su bili na frontu!

Na frontu su bili i oni koji nisu bili, ali dovoljno je da kažu da jesu!

Oni su stvarali državu na koju smo sada svi ponosni.

Pročitajte i ovo:

Zašto šutite dignitetlije, branitelji svega i svačega, šatoraši? Totalni muk!

Ogromna sila od skoro šesto tisuća branitelja tukla se na svim frontovima diljem Hrvatske, a i šire, čak do Minhena ili Kanade.

Pa su stvorili ovo.

Što sada živimo.

Svi mi moramo biti jako zahvalni što su stvorili ovo, što sada živimo.

Ponosni na naše pravosuđe, na privatizaciju, ponosni na cirkusku jahačku skupinu Borg.

Ponosni na ministre koji su bogati ko Krez. Ponosni što i dalje nemamo tvornica.

Moramo biti istinski ponosni na toplinu i toleranciju u društvu koje su stvorili, ali valja priznati i kasnije oblikovali.

Moramo biti ponosni na sve to.

Ali to nije dosta.

Nije dosta reći im Hvala!

Jer kako je govorila moja teta Katica, Hvala u džep ne stane!

Moramo ih nagrađivati.

Uvijek i iznova. Samo Daj, daj, daj!

Moramo samozatajno šutjeti kada nam istekne vozačka dozvola pa idemo na liječničke preglede, cvikajući da li ćemo proći na psiho testovima.

Pa smo im iz zahvalnosti dopustili da oni koji imaju PTSP radi sudjelovanja u ratu voze automobile.

Koje kupuju uz povlasticu.

Pa smo im dopustili da cijeli život imaju PTSP, iako je dokazano da PTSP traje najviše do pet godina.

Može potrajati i dulje, ako se hrani i napaja mržnjom.

Moramo biti ponosni što se iz naših mirovina koje u male, isplaćuju i njihove, koje su ogromne.

Jer oni lovu iz proračuna ne žele.

Nego hoće baš vašu i moju lovu.

Platite ih pizda vam materina, za to su se i borili!

Pa neće ih valjda plaćati država koju su stvorili.

Sebi na ponos!

Moramo biti ponosni i na one koji su bježali pod zastavom sa prvim bijelim kvadratićem.

Jer tako oni hoće!

Za svaki kulturni događaj moramo pitati njih sa mišljenje.

Jer oni se razumiju u sve.

Jer oni su stvorili ovo.

Što sada živimo.

Moramo biti ponosni na njihovo djelo, pa ne smijemo ni pomisliti da ih pozovemo u pomoć kada su velike elementarne nepogode, da se priključe i pomognu nevoljnim ljudima.

A oni se toga ionako nisu sjetili.

Jer, oni su stvorili državu.

Na koju smo svi skupa jako ponosni!