Pater Iko Mateljan, dugogodišnji dominikanski provincijal, jedan je od samo nekoliko ljudi koje smatram svojim prijateljima. U punom značenju te riječi. Čini mi se da Iku poznam oduvijek, a i to oduvijek je premalo, koliko mi je drago to prijateljstvo. Bezbrojna druženja, razgovori, prepirke, argumentirane svađe, baš po onoj Maovoj Neka cvjeta stotinu cvjetova, neka se natječe sto škola mišljenja. Bio je prosinac devedesete godine. Stisnuti u zadimljenoj krčmi na Koloniji, uz šalicu mirišljavog kuhanog vina u koje smo ulili loze, progovorio je: Znaš li ti da su svi tvoji sada kod mene? Znao sam, naravno.
Susjedi i kolege koji su na Badnjak hodali ulazima svojih zgrada i njuškali pokušavajući razaznati iz kojeg se stana širi vonj kuhanog bakalara, da bi sutra s gađenjem i prezirom to komentirali u svojim partijskim organizacijama, preselili su se u prvi red Ikine crkve. I crkava širom Hrvatske. Nekoliko puta su i mene spomenuli vezano uz bakalar. Ko ih jebe, mislio sam. Preko noći postali su bogomoljci, od žestokih ateista i partijskih glavosjeka, postali su redoviti lizači oltara. Znam Iko moj, eto, zato je nikad neću doći u crkvu. Radi njih. Jerbo mi se gade. Šutke je kimnuo, znao sam da moj stav poštuje, zato jer ga odobrava.
Bila su to vremena u kojima je trajao masovni egzodus, skoro sto tisuća članova nekadašnjeg SKH, točnije devedeset i sedam tisuća, takoreći preko noći upisao je svoje ime i dlan ruke Božje. Postali su vjernici, prvoredni. Tipovi koji su svoja dupeta uvalili u prvi red klupa, bahato, baš kao što su bili bahati i u Partiji. Postali su vjernici, profesionalni. Iz njihovih stanova sada je vonjao loše skuhani bakalar na Badnje veće, jerbo ga skuhati nisu znali, ali to i nije bitno. Glavno je da vonja. I meni su oni meni vonjali. Grubo. Ružno. Nipošto ne na bakalar, više na balegu.
Tih dana raspao se jednopartijski sistem. Prešli smo u višestranačje. Osnivali stranke koje su nicale ko što gljive poslije kiše niču. Kakvih je sve tu stranka bilo, s kakvim idiotskim programima oko koji su se skupljali, naravno, idioti.
S vremenom se većina stranaka naprosto raspala, prije svega radi nerealiziranih osobnih ambicija njenih članova. Pa su prelazili u druge stranke. Nekadašnje velike i značajne stranke, tada progresivne, koje su nekim čudom preživjele, postale su ruglo, trgovačka društva koja su krčmila povjerenje građana koje su im ukazali na izborima, za pokoju sinekuru, sitni komaček vlasti, ono što im donosi bogaćenje, osobnu korist, dobar posao za djecu, zaove, ljubavnice, ljubavnike.
Nakotilo se toga po državi, županijama, gradovima, općinama, agencijama, državnim poduzećima, razbacano, ko balega na livadi. Ne znam, jel se ikada itko, osim mene koji se to pitam godinama, upitao, ne propadaju li nam državna poduzeća, zbog takvih papana koji desetljećima vrte oko vrha. Stagnira li nam država, svjestan sam da je riječ stagniranje kompliment stvarnoj situaciji, zbog neznanja i gluposti partijskih aparatčika, glupana svih boja, koji ništa ne znaju, osim kleti se Da Bog da da se ne makao s ovog mjesta.
Jučer je Hrvatska opet utonula u jednostranačje. Preko noći. Dogo se taj prelazak pripremao, nije to došlo naglo, puno činjenica i događaja je ukazivalo na to. Ali eto, finale se desio jučer.
Siniša Hajdaš Dončić koji je, nikako mi nije jasno zbog čega je postao predsjednikom stranke, osim radi izbornog inženjeringa toliko uhodanog u SDP-u, uveo je Hrvatsku u jednostranačje. SDP, kojem je rečeni Siniša na čelu, zaronio je do dna septičke jame. Svi to znamo, ali eto, Siniša ne zna.
Esdepeove utvrde, te kule od karata, ili ipak samo Potemkinova sela, padala su ko klasje zrelog žita kad prolazi kosac. Neviđena politička nepismenost članova SDP-a s vrlo dugačkim partijskim stažom, izručila je HDZ-u, koji je sinoć postao jedina stranka na nacionalnoj razini, Rijeku, Sisak. Zbog tvrdoglavosti Ranka Ostojića, čiji je dugogodišnji talac dalmatinski SDP, nedotupavni, ali vječiti Blaženko Boban bit će i dalje županom SDŽ-a.
Rezultate izbora SDP je čekao u Centralnom komitetu na Ibleru. Nakon prve objave izlaznih anketa, dvorana se ispraznila. Razbježali se poput štakora po svojim toplim uredima u zgradi. Niđe nikoga. Praznina je bila ogromna. A kamere upaljene. A u najvećoj opozicijskoj stranci nema nikoga. Sakrili se ko pičkice pred lošim vijestima. Toliko je bilo prazno da je producentica prijenosa, Silvana Mustapić, jurila po zgradi i pozivala ljude da dođu, da se vidi da dvorana nije prazna.
Pred kamere je stao Ivica Hajdaš Dončić, uz njega Ivan Račan.
Prvi krug lokalnih izbora donio je izvrstan rezultat u Zagrebu, osobito za Skupštinu gdje naša koalicija s Možemo! ima većinu. Vesele i dobri rezultati po županijama – jedna županija je obranjena, u drugoj županiji imamo zamjenika – to je Međimurska županija.
Podsjetio me na Rajka Ostojića, tipa koji je tragični rezultat lokalnih izbora 2017, na upit Tihomira Ladišića kako tumači SDP-ov gubitak gradova, spremno odgovorip. To nije istina, dobili smo Komižu. Jebala ga Komiža.
Ondak su se odšuljali do Tvornice, veseliti se uspjehu MOŽEMO! Proglašavajući ga svojom pobjedom
Bijeda. I kad ne bude SDP-a ovi će i dalje ostati na čelu ničega. A to je i najvažnije, kaj ne?
U Zagrebu nije pobijedio SDP, sa svojim nesposobnim marginalcima na koalicijskoj listi. U Zagrebu je pobijedio Tomašević, koji je na listu benevolentno ukrcao nekoliko tuduma iz SDP-a, ljudi iza kojih ne stoji ništa. Ljudi koji nikad nisu osjetili slast pobjede. Ali lijepo se veseliti tuđem rezultatu i proglašavati ga svojim. Ne košta ništa, a održava te i dalje na površini bare.
Žao mi je. Žao mi je samo zbog nekolicine meni vrlo dragih ljudi, koji su i dalje u SDP-u , jer vjeruju u ideju, a SDP odavno nema nikakvu ideju, osim egzistencije nekoliko tipova u vrhu stranke, koji u stvarnom životu, na tržištu ni pizdu ladne vode zaradili ne bi. Vjernici koji su našli krivu crkvu u kojoj će se moliti.
Jutros sam dobio poruku jednog istinskog vjernika SDP religije. Samo jednu riječ. Potop! Ne nije potop. Samo realnost koju neki i dalje ne mogu shvatiti. Jer, SDP je odmaknut od realnosti, Već dugo.