Prijedlog Spectatora: Kako predsjedničke izbore učiniti ozbiljnim

Poznajem čovjeka.

Svako od vas poznaje barem jednog takvog.

Apostola nerada.

Dokopao se šefovskog položaja u državnoj firmi.

To su najbolja radna mjesta, ona o kojima se sanja, radi kojih se budimo zaflekani.

Ne moraš znati ništa, ili vrlo malo. Posao nije težak, ali je naporan. Jer, jebeno je igrat pasijans cijeli dan na kompjutoru. Plaća dobra i redovna.

Pa se moraš malo i odmorit.

U birtiji preko puta, gdje su sa tobom svi vrlo familijarni.

Frajer svakih šest mjeseci, naravno za vrijeme radnog vremena, prošeće do Selske, pa tamo izvadi potvrdu o nekažnjavanju. Čistu kao sunce.

Čak i ne plaća pristojbu, jer napiše da mu treba radi novog posla.

Pa lijepu svako jutro pregleda sve oglase, tražeći oglase koji traže nekakve direktore u državnoj službi, poluglasno govoreći dok leti oglasima d, d, d, d, d, d, evo ga, tu ću se javit.

Pa isprinta CV kojeg je sastavio i bezobrazno nakitio, promjeni datum, priloži dokumente, potvrdu o nekažnjavanju i odnese u urudžbeni da pošalju.

Njegovu molbu, jer poštarina se skupa.

Nije lud javljat se za bilo što u privatnom sektoru.

Jer, tamo se radi i mora se neki kurac znat. Nema prodaje muda pod bubrege.

Ne postoji oglas za direktora na koji se nije javio.

Postao je toliko poznat, da su se komisije za otvaranje ponuda nekoliko puta zabrinule jer njegove molbe nije bilo.

Pa su ga zvali da pitaju da li je živ.

Ma živ je, ali promako mu oglas.

Dakle, svakih pet godina u Hrvatskoj je cirkus.

Vašar.

Sa klaunovima koji pušu u trubice, kramari prodaju drvene konjiće i ptičice što klepeću.

Toči se šabeso, čupa se ona ogavna vata, jedu masne pogače.

Bira se predsjednik ili predsjednica države.

Pa klaunovi koji su uglavnom ulogama pušu u trubice, a onaj papirnati smotani kameleonski jezik se odmotava i zamotava.

Prema potrebi.

Dakle, postoje ljudi koji smatraju da su njihove kvalitete neograničene.

Poput mog znanca.

Pa se javljaju. Na sve.

Samo da im je uvalit dupe u dooooobru fotelju.

Vi znate da je ne volim pisati neki ljudi,nego ja zveknem ime.

Dakle popis, Dalija Orešković, Mislav Kolakušić, Miroslav Škoro, pa čak i Kolinda Grabar Kitarović, Ivan Pernar.

Pogledajte galeriju sa slikama nekih od kandidata

Njima je svejedno što rade, samo da se ne mora puno raditi, da je plaća dobra a titula zvučna.

Pa se javljaju.

Za bit saborski zastupnici, zastupnici u EU parlamentu, predsjednici države.

Za predsjednike kućnih savjeta se ne javljaju, jer ih susjedi znaju, pa ih nikada izabrali ne bi.

Evo, jedan je imao posao suca.

Častan posao diljem svijeta, osim u Hrvatskoj.

Pa je presto bit sudac.

Pa kad je otišo, otvorili mu ladice i ormare.

Pa našli nekoliko stotina predmeta u kojima su ljudi tražili pravdu, ali je dobili nisu, jer je on predmete zaključo, ključ bacio kroz prozor, a predmeti su se kiselili godinama.

Nedirnuti.

Drugi je bio svašta, momentalno je pjevač šlagera, k tome još puno toga bivši.

Bivši saborski zastupnik, deset mjeseci, pa je pobjego.

Bivši nekakav konzul pa je pobjego.

Nesuđenije branitelj, jer je pobjego u Ameriku.

Bivši je HDZ-ovac, jer je pobjego.

Trebo je bit željezničar, ali je pobjego.

Čovjek je u bijegu.

Neprekidnom.

Baš ko i ona kandidatkinja koja je bila ambasadorica u Americi, pa je pobjegla u NATO, a da nikome nije ništa rekla.

Izbereš TO pa pobjegne u pola mandata, ko što je htio uteć Plenki u Bruxelles, a i Predsjednica bi ostavila i paunove sa Pantovčaka i kandidaturu i strašan sud naroda (Z.M), za dobro plaćen činovnika u belom svetu.

Jer ona je belosvetska žena.

Javila se i Dalija Orešković, jer nema boljeg posla. Propala joj stranka, propala na lokalnim izborima, propala na europarlamentarnim, a posla nema.

Pa će bit predsjednica države.

I ispravljat krive Drine. Koje po Ustavu ona nema pravo ispravljat.

A to kao odvjetnica ne zna. Ako ne zna odvjetnik, ko će znat?

A rekla je da ne želi biti kandidatkinja na izborima. Ali nije znala da će izvisit na EU izborima.

Pa bi sada umjesto paunova na Pantovčaku trebali hodati roboti…

Šuplja priča, bez sadržaja, kao cijela priča oko stranke i svih dosadašnjih njenih aktivnosti.

I gledatelji Farme, Big Brothera i ostalog žutog trasha imati će svoje kandidate. Kolakušića i Pernara.

Mogo se kandidirat i Komadina, jer i on je kvalifikovan u tom smislu.

Bio je bio ministar mjesec dana, pa pobjego.

A sve mi se čini da je to i realno, sudeći prema trabunjanju i buncanju onog njegovog potrčka i špije iz Rijeke, da ni sada ne znamo imali SDP svog kandidata ili nema.

Dakle, dosta sam pizdio, ajmo na prijedlog kako izbore učinit ozbiljnima.

Ministarstvo državne imovine, kojim rukovodi onaj Marić, kojega zlobnici na Twitteru zovu i gluplji Marić u svom portfelju bi trebalo imati velik broj nekretnina u Zagrebu.

Naravno, ako to ministar nije u tajnosti već iskokošario sa popima i sa svojim zemljacima iz Gruda.

Recimo da nije stigo.

Pa se o državnom trošku sredi reprezentativno sedam osam tih prostora.

Rezidencija.

Svaki mora imat i malo okućnice, da se paunovi imaju gdje šetat.

Pa se tamo zaposle kuhar, dvije tri sobarice, pingvin u uniformi koji glumi portira, dva tri agenta tajne službe sa federima u uhu.

Lenta se nipošto ne smije zaboraviti.

Svaka rezidencija dobiva jedan Audi A8.

I onda se u njih usele ti redikuli koji bi htjeli bit predsjednici države.

Dadne im se plaća od dvadeset i pet soma kuna neto.

Radni odnos na određeno vrijeme.

Pet godina, sa mogućnošću produljenja još pet.

Jer to je bit i osnovni razlog njihove kandidature.

Rezidencija, jebavanje paunova, vozikanje o državnom trošku, trabunjanje i kenjaža o svemu.

Protivnik sam ideje da predsjednika države bira Sabor.

Zbog klimatskih uvjeta u Hrvatskoj.

Klima u Hrvatskoj se mijenja, ali nedovoljno.

Politička klima.

Dakle, predsjednika bi birali po tom prijedlogu birali  Đakić, Glasnović, Zekanović, Esih, pa onaj Borić koji nije čuo za riječ istina, Sunčana Glavak koja isto nikad nije čula tu riječ, Ljubica Lukačić, osoba bez imalo empatije, koja brine samo o sebi, Vitez od Isusovog Groba, Mostovci, i Živahni zidari.

Sabor je žestoki koncentrat blago rečeno, osebujnih osoba, pa možete mislit na što bi ličio predsjednik ili predsjednica da ga oni izaberu.

Odma me počinje tresti groznica.

Kad bi predsjednika birao narod, ipak bi se duh tih osebujnih razvodnio na tih 4.500.000 glasača u zemlji od 3.500.000 stanovnika.

Pa bi ostala samo dva tri kandidata, od kojih bi jedan postao predsjednik.

U velikoj rezidenciji, sa velikim paunovima, više frajera sa federima u uhu.

Boljim kuharima.

I sommelierima.

Pa bi bilo, Ajde some, donesi mi onu bocu Mayacamas Vineyards’ 2014 Cabernet Sauvignona…