Poznajem čovjeka.
Svako od vas poznaje barem jednog takvog.
Apostola nerada.
Dokopao se šefovskog položaja u državnoj firmi.
To su najbolja radna mjesta, ona o kojima se sanja, radi kojih se budimo zaflekani.
Ne moraš znati ništa, ili vrlo malo. Posao nije težak, ali je naporan. Jer, jebeno je igrat pasijans cijeli dan na kompjutoru. Plaća dobra i redovna.
Pa se moraš malo i odmorit.
U birtiji preko puta, gdje su sa tobom svi vrlo familijarni.
Frajer svakih šest mjeseci, naravno za vrijeme radnog vremena, prošeće do Selske, pa tamo izvadi potvrdu o nekažnjavanju. Čistu kao sunce.
Čak i ne plaća pristojbu, jer napiše da mu treba radi novog posla.
Pa lijepu svako jutro pregleda sve oglase, tražeći oglase koji traže nekakve direktore u državnoj službi, poluglasno govoreći dok leti oglasima d, d, d, d, d, d, evo ga, tu ću se javit.
Pa isprinta CV kojeg je sastavio i bezobrazno nakitio, promjeni datum, priloži dokumente, potvrdu o nekažnjavanju i odnese u urudžbeni da pošalju.
Njegovu molbu, jer poštarina se skupa.
Nije lud javljat se za bilo što u privatnom sektoru.
Jer, tamo se radi i mora se neki kurac znat. Nema prodaje muda pod bubrege.
Ne postoji oglas za direktora na koji se nije javio.
Postao je toliko poznat, da su se komisije za otvaranje ponuda nekoliko puta zabrinule jer njegove molbe nije bilo.
Pa su ga zvali da pitaju da li je živ.
Ma živ je, ali promako mu oglas.
Dakle, svakih pet godina u Hrvatskoj je cirkus.
Vašar.
Sa klaunovima koji pušu u trubice, kramari prodaju drvene konjiće i ptičice što klepeću.
