Pitam se. Često postavljam pitanja sam sebi, sva su odreda glupa, a ipak ih postavljam, mučeći sam sebe. Ima u meni sadizma, ali i mazohizma, jer sadist u meni obožava glupim pitanjima mučiti mazohistu, koji je eto pristojan lik pa ne pošalje u krasan kurac tu budalu koja ga smara pitanjima. Nego umjesto toga, on cvili, priznaje da je budala koja ne zna odgovor na postavljena pitanja. Oni nisu u ravnoteži. Sadist je debelom vodstvu. Ima loptu u nogama i pred golom je, a nikog nema.
Ustao sam rano, potrošio dva rezervoara goriva za trimer i zaključio da je to posve dovoljno za subotu. Kafić na samoj rivi, staklom ograđena terasa, unutra je pakleno vruće, pogled na sivo nebo i sivo more i jarbole brodova što se ljuljaju na slabašnom vjetru. Letim portalima, onako na brzinu, sve se nadam da ću konačno naletjeti na neku novost, nešto što će me prodrmati, zaintrigirati. Nema ništa spektakularno, iako se svaki puta kad otvorim neki portal nadam da ću naići na nekakav naslov tipa Istražitelji su otkrili tko stoji iza inicijala A.P., pa je danas priveden i pod jakim policijskim snagama odveden na ispitivanje u Vlašku ulicu. U tim mojim nadanjima, ne vode ga u Gajevu, niti će ga ikad odvest. Vlaška je adresa. Prava. Koju vjerojatno koji puta sanja, pa onako bunovan skače iz sna. Neka, neka, smije se sadist u meni.
Nema ništa danas u novinama od Vlaške, ali, optimist sam ja, naletit će i on. I veći mački su najebali, samo treba strpljenja.
Ali ima o nekakvim žderonjama u Brodsko posavskoj županiji. Sadist u meni skače ko uboden i pita, Pa dobro, kako, zašto, koja su stranka? Mazohist samo protisne Zna se, HDZ, a kako i zašto, hja, valjda zato jer HDZ? Sadist nekako nije zadovoljan odgovorom. Kao i obično. Jerbo je sadist.
Riječ je o žderonjama koji se bi isplaćuju dvostruku naknadu za topli obrok, svaki drugi mjesec. Pitam se zašto ne svaki? Ne znam kolika je naknada za topli obrok u njihovoj firmi, ali prema izmjenama zakona od studenog prošle godine, naknada za topli obrok smije biti 1.200 EUR godišnje, dakle sto EUR mjesečno. Ni malo ne sumnjam da je njihova naknada niža od dopuštenog maksimuma od sto EUR mjesečno. Jerbo, odluku o naknadi donosi šef poduzeća. A prduzeće u kojem ovi rade zove se Županija brodsko posavska. A tip koji si isplaćuje duplu naknadu za gablec je, kobilisenado, upravo župan te inače najsiromašnije županije, Danijel Marušić (1972, Prnjavor BiH). Ovog pohlepnika i žderonju nipošto ne treba miješati s časnim režiserom Danijelom Marušićem, koji je Hrvatskoj kulturi ostavio svoja veličanstvena djela, Seljačku bunu, Naše malo misto, Servantesa iz Malog mista. Za razliku od njega, rečeni žderonja istog imena i prezimena ostavlja za sobom prekrcane i zasrane zahode po svojoj županiji. Kao spomen na svoje djelo. Tip koji upravlja jednom od najsiromašnijih županija, uz sve redovite protokolarne ručkove, pijanke i terevenke, u svoje dupe svaki drugi mjesec trpa dupli plaćeni topli obrok. I kad onako prežderan i prekrcan do pucanja izađe iz birtije, shvati da ni hodati ne može jer se preždro ko svinja. Pa onda mora odat, a molim vas, kakav je to župan koji prežderan oda po cesti. Pa je kupio na teret najsiromašnije županije pet superluksuznih limuzina, naravno, bez natječaja, da ne oda po cesti i ne trči iza grma olakšati se.
Ovakvih kalibara ko što je ovaj prežderani Danijel, sigurno nema u Hrvatskoj, pa su ga morali uvesti iz Prnjavora, BiH.
Da ne bi bio sam, duplu naknadu isplaćuje i svom zamjeniku, Marku Šimiću, koji je poznatiji po tome što je balio i gadio u Saboru četiri godine. Marko Zakonodavac koji ždere duplo. Evo mu dobar slagan za kampanju, poklanjam mu ga.
I Marko Zakonodavac isto ždere po protokolarnim pijankama, feštama, prijemima, i on u svoje dupe svaki drugi mjesec trpa dvostruko dozvoljenu naknadu za topli obrok. I on vozi superluksuznu limuzinu da ne bi onako prekrcan beljio oči negdje iza nekog grma dok se olakšava, nego lijepo, autom do serione.
Rečeni župan Marušić je na čelu najsiromašnije županije već petnaest godina. Jerbo Slavonci, genetski mazohisti, vole kad im je loše. Kad su siromašni, kad im od gladi smrdi iz usta. Kad im djeca odlaze u svijet jer nemaju perspektivu, nemaju ni za jesti, a eto, vidi se da se ima. Pa ga poslušno, poput ovaca redovito biraju.
I opet će. Jer Inati se Slavonijo, to postoji samo u pjesmi.
U životu su samo pitjitji, koji se boje svega. Koji ne bi ni znali da ih ovakvi prnjavorski uvozni krkani ne jebu u mozak i smiju im se.
I zato, baš zato, treba izići na izbore. I poslati sve ovo tamo gdje im je mjesto-
U tri lijepe… A može i u Prnjavor.