Tratina
Šećem tratinom nedaleko od moje kuće. Sočna vlažna nekošena trava, cipele su već upile preostale kapi kiše s vlati trave. U gustoj i neodržavanoj travi, pokoji jaglac, poneko pseće govno što zamaskirano u dubokoj travi čeka sretnika da ugazi. Nekoliko dobro odjevenih besposličara na livadi šeće svoje kerove. Svaki je najmanje pola metra visok, niti jedan nije na vezici. Neki od njih, drhtureći uprti o prednje noge seru u duboku i sočnu travu, dok vlasnik dokono tipka po mobitelu.
Izveli ih na sranje. Psi seru, dobro odjeveni tipovi to ne vide, drkaju po mobitelima. Mine su posijane na minskom polju. Svaki dan nove. Na desetine, na storine. Gledam ih s negodovanjem, a oni mene s nerazumijevanjem.
Jer, što ja imam protiv da on izvede cucka na livadu gdje se u lijepim vremenima igraju djeca, da se dobro izasere? Pa neće valjda vodit psa u pedeset metara udaljen Vau park, koji je napravljen pred deset godina, a kraj kojega prolazim svaki dan nekoliko puta, a vidio sam u njemu valjda ukupno deset pasa. U deset godina. Jedan lijep projekt Milana Bandića koji je veliki dio livade na kojoj su se oduvijek igrala djeca, odlučio pretvoriti u šetalište i kenjalište za pese. Ograđeno. S napisom Samo za pse. A pasa nema.
Seriona i perivoj za kerove koje nitko ne koristi.
Nema ni pesa, na klupama za vlasnike pasa nema ni kronera, ni studenata s nedalekog fakulteta koji bi se nakon predavanjaskupili oko velike boce piva, boce crnog vina i cole. Ni studenti više nisu kao što su nekad bili.
Nema ni psećih govana. Vau park koji to nije. Seriona je na livadi za djecu. Komunalni redari valjda niti ne znaju niti za Vau park, niti za livadu, niti za pese. Niti za nekošenu travu. Smeta me ta nekošena trava. Vrijeđa mi oko. Jer uvijek je bila pokošena. Derali smo se na Bandića, s opravdanjem, jer je Zagreb ugurao u mafijaški stisak, ali zelene površine bile su uredne. Pošišane, pošišana trava odvezena. Sada se nema što ni odvesti. A mafija još uvijek steže. A dolazi i nova. Izabrali smo krivo, takvi smo mi Purgeri, ponosa imamo, a pameti nemamo. Iz vreće pičaka, kurac bi izvukli.
Ali, barem, među tim govnima u visokoj travi rastu, posve primjereno, jaglaci. Rascvjetani. Gledam ih.
Kakav čaroban prizor, prekrasan busen jaglaca, aranžiran psećim brabonjicima. Sasušenih, ali i onim iz kojih se još puši. Jaglaci čarobno izgledaju kroz izmaglicu govnjivih para. Tako idilično. Pravo romantično.
Došao sam da te prosim
Misli lete daleko. Daleko. Muškarac nagužen u sred livade, bere jaglace na nekoj vinkovačkoj tratini, pazeći da ne ugazi u govno. Jer i u Vinkovcima pasi seru po livadama. Vidio ja. Sve bira, ubere, pa odbaci, jer vidio je ljepše, eno baš kraj onog govna. I onda se zadovoljno nasmiješi, ubere dvije tri vlati dugačke trave, spretno njima poveže stabljike i prekrasan rukohvat jaglaca presijava se, jutarnjom rosom pokriven na žarkom slavonskom Suncu.
Dolazi pred kuću, kuca o prozor, zdrava i jedra snaša proviruje kroz cicane zavjese, razmiče ih, otvara prozor, rumenog lica, raspuštene kose poput Matovilke, a duga kosa spušta se preko ruba prozora. Smiješi se, lice poput Mjeseca, momak, rumen u licu što sjaji uzbuđenjem i divljenjem, pruža joj rukohvat, upravo onako kao u antologijskoj sceni u Balkancima Došao sam da te prosim.
Donio joj rukohvat jaglaca, prekrasnih, rascvjetanih, upravo probranih na livadi prepunoj govana.
A jaglaci dobro cvatu među govnima. Jerbo ih govna gnoje.
Proljeće je. Vrijeme je da jaglaci cvjetaju.
Pa nije ni čudo što je evo, procvjetao i naš Jaglac. Naš ministar Jaglac, s plaćom od dva i pol soma EUR-a, plaćenim stanom u Zagrebu. Znamo da je stan i namješten. I jastuci su kupovani. Tabletići koje je postavio na televizor, pa na uzglavlje fotelja u dnevnom boravku. Gledao je sav ponosan. Kako elegantno… Kupovane su sve one sitnice koje stan pretvaraju u dom. Kupovane su naravno o trošku ministarstva. Da ministru bude ugodno. Domaća atmosfera par stotina kilometara od doma. Jer, ko je vidio da sve to plaća sam? Pa ne kupuje on to za sebe, kupuje on to da država bude lijepa. Elegantna, da je državi udobno. Jer država, to je on.
I ministru iz elegantnog državnog stana s heklanim tabletićima na uzglavljima fotelja, ministru koji čezne za atmosferom doma, iako su mu kupili o državnom trošku sve ono što dom čini dom, odobren je subvencionirani kredit. Ne zato jerbo je ministar siromašan. Naravno da nije, ima se Bogu hvala. Ne zato jerbo je ministar zabunom tražio kredit, a ovi koji su mu ga dali, zabunom su mu ga dali
Razlog je jednostavan. Uzeo je subvencionirani kredit jerbo je samo obično govno.
Uzeo je subvencionirani kredit koji je namjenjen mladima koji u vlasništvu nema ni jednu nekretninu. A ministar, kad vikendom odlazi iz elegantnog stana s čipkastim tabletićima na uzglavljima fotelja, odlazi naravno u svoj stan. U Vinkovcima. Svoj stan. Iako i odredbi o subvencioniranom kreditu stoji koji u vlasništvu ne posjeduju useljivu nekretninu.
Ministrova nekretnina nije useljiva. Jerbo on u njoj stanuje. Diš se uselit u nekretninu u kojoj neko živi? I još k tome ministar. Ministar. Ej?
U uvjetima za dobivanje kredita piše da korisnik kredita mora biti kreditno sposoban. E, valja priznati to jest! Jer nipošto ne valja brkati kreditnu sposobnost i poslovnu sposobnost!
To što država, a država ste vi i ja. I vaša nezaposlena djeca, i vaši roditelji koji su u penziji i prije bi se ubili od ponosa, nego li vas pitali da im posudite koji EUR kako bi kupili kruh, financira, subvencionira vašim parama, novogradnju ministra koji ima stan, kojem ste vi i ja i vaša djeca i vaši roditelji koji bi se ubili od ponosa, nego li vas pitali da im posudite koji EUR kako bi kupili kruh, namjestili stan. I kupili elegantne heklane tabletiće za televizor i uzglavlja fotelja, je da prostite, sranje.
To što je ministar, koji ima plaću do neba, gradi kuću subvencioniranim kreditom, kojeg ćete vraćati vi. Ministar ima rate, koje se vraćaju iz plaće. Sedamdeset i pet posto vraćati će iz plaće, koju mu, kao i svim lezilebovićima, slijepim crijevima društva, plaćate vi, punjenjem proračuna, je da prostite, sranje.
A dvadeset i pet posto banci, plaćati ćete dragi moji, vi. Što je, da prostite, sranje.
Da prostite, sranje je i što vaša odrasla djeca pri odlasku na posao, naravno, ako ga imaju, nervozno i divljački lupaju o vrata zahoda, jer im se žuri na posao, a vas je eto baš stisla bešika. Sranje je što oni perspektivu ne vide. Ne vide je jer je nemaju. Stan neće zaraditi nikada. Vjerojatno, čak ni onda. Jer im je i teoretsku mogućnost dobivanja stana oduzeo ministar Jaglac. Uguravši se među sretnike kojima će kredit biti subvencioniran.
A vaša djeca neće nikada.
